fbpx

Ako uzmemo fenomen Brexita ili fenomen Donalda Trumpa vidjet ćemo da su se i Brexit i Trump dogodili upravo zato jer je većina stanovništva frustrirana i nezadovoljna establishmentom

790x450srecko horvat

Srećko Horvat (1983, Osijek), hrvatski je filozof i politički aktivist. Objavio je više knjiga od kojih su najpoznatije, nedavno objavljena 

 za Al Jazeeru koji govori o brojnim problemima koji se tiču Europe i Europske unije, a zajedno s grčkim ministrom financija Janisom Varufakisom osnovao je pokret DiEM25.

Prije nešto više od godinu dana, zajedno sa Janisom Varufakisom, osnovali ste paneuropski pokret DiEM25. Možete li nam detaljnije reći, koji su to glavni ciljevi koje kroz DiEM25 želite ostvariti?

Krajem ožujka DiEM25 je održao veliki događaj u Rimu u doba kada su dvadeset i sedam europskih vođa slavili šezdeseti rođendan Europske unije povodom potpisivanja Rimskog sporazuma. No ako znamo što zaista podrazumijeva Junckerova Europa “nekoliko brzina”, onda bismo radije trebali reći da su slavili smrt Europe. Na taj simbolički datum, mi iz DiEM-a, okupili smo se u Rimu uz vodeće ljude španjolskog Podemosa, Barcelone en Comu, zelene i lijeve aktiviste, gradonačelnika Napulja, kao i predstavnike inicijative Ne da(vi)mo Beograd i ako samo pogledate na sve te okupljene, zapravo svi ti ljudi i svi ti pokreti pokazuju o čemu se u DiEM-u zapravo radi.

Danas u Europi imamo establishment reprezentiran upravo ovima koji su se okupili u Rimu, kao što su Angela Merkel, Jean-Claude Juncker, Wolfgang Schäuble itd. – ti koji Europsku uniju vode još dublje u ekonomsku krizu kroz mjere štednje, dodatna zaduživanja i slično. S druge strane imamo nešto što bih ja nazvao „nacionalističkom internacionalom“. Dakle, s jedne strane establishment, s druge radikalno desni populizam. Ono što je tu ključno jest to da to dvoje treba sagledati kao dvije strane iste kovanice. Establishmentpodgrijava i  izaziva reakciju desnog populizma. S druge strane, desni populizam hrani taj establishment jer se oni ekonomski ne razlikuju. DiEM25 dolazi kao lijek za oboje i kao odgovor na te dvije strane iste kovanice. DiEM25 dolazi kao progresivni internacionalni pokret koji se protivi i establishmentu i desno radikalnom populizmu. U tom smislu, glavni cilj DiEM-a, barem u Europi, jeste započeti nešto što u ovom povijesnom trenutku ne postoji, a to je radikalno povezivanje na europskom nivou. U doba Španjolskog građanskog rata imali smo situaciju da su ljudi iz cijeloga svijeta dolazili i pridruživali se u „Internacioanlne brigade“ jer je postojala svijest, da ukoliko postoji fašizam u jednoj državi Europe, ni ostali narodi Europe ne mogu biti slobodni. To se u doba Drugog svjetskog rata i pokazalo jer se taj fašizam proširio po čitavoj Europi. Na jednak način DiEM25 vjeruje da ne može postojati demokracija samo u jednoj zemlji u Europi, nego demokracija mora postojati u čitavoj Europi, i tek tada možemo početi govoriti o demokraciji u Europi. Dakle, glavni cilj DiEM-a je razviti progresivni međunarodni pokret na europskom nivou, ali i šire. Istovremeno, u Rimu smo pokrenuli i objavili nešto što zovemo European New Deal. Kroz njega želimo ponuditi konkretne odgovore na krizu kroz konkretan plan investicija, otvaranja novih poslova, zelenu energiju i tehnološki razvoj. Također, mislimo da je potrebno redefinirati uloge centralnih banaka u Europi, ulogu Europske centralne banke i Europske komisije. 

Na koji način to planirate napraviti?

DiEM25 uči i mislim da svi moramo učiti iz iskustva nedavne prošlosti. Ja bih rekao da smo od 2001. godine do danas imali najmanje tri historijske sekvence koje DiEM25 na neki način pokušava spojiti. Prva historijska sekvenca je simbolizirana Svjetskim socijalnim forumom koji je osnovan 2001. u Porto Alegreu. Čitavo to desetljeće, lijeve vlasti u Latinskoj Americi podržavale su Svjetski socijalni forum koji je tada služio kao najveće okupljalište progresivnih snaga na čitavom svijetu. Održavao se na raznim lokacijama, od Brazila, Tunisa, Senegala, Indije itd. i okupljao je od pedeset do sto tisuća ljudi – aktiviste od farmera bezemljaša (Via Campesina) do Zapatista – okupljao je intelektualce kao što su Noam Chomsky i Naomi Klein. Međutim, čini se da je ta historijska sekvenca nažalost pri izdisaju i svjesni smo da Svjetski socijalni forum nema ulogu koju je nekoć imao. Potom dolazi do jedne nove historijske sekvence za koju svi znamo, a to je 2011. godina koja je obilježena Occupy Wall Streetom, Arapskim proljećem, pokretima od Puerte del Sol u Španjolskoj i Indignadosa do Sintagme u Grčkoj, uključujući čak i bosanske plenume. Ideja toga je bila da se reprezentativna demokracija – koja ne zastupa većinu građanstva nego interese kapitala – zamijeni direktnom demokracijom i horizontalnošću. To bi bila druga historijska sekvenca. Kada je u pitanju treća historijska sekvenca, ona je reprezentirana pobjedom Sirize u Grčkoj, ali i uspjehom Podemosa u Španjolskoj koji danas ima preko sedamdeset zastupnika u parlamentu. Ono što možemo vidjeti je to da se iz energije Indignadosa rodio Podemos, kao što je i iz energije Sintagme u Grčkoj došlo do uspona Sirize.

Ono što te tri historijske sekvence pokazuju je sljedeće: Svjetski socijalni forum pokazuje svijest o tome da do radikalne promjene protiv statusa quo može doći jedino međunarodnim udruživanjem. Međutim, boljka Svjetskog socijalnog foruma je bila (kao što mu samo ime kaže) to da je on bio samo forum. Ljudi bi dolazili i umreživali se, to bi bilo korisno, ali Svjetski socijalni forum nikad nije bio politički subjekt koji je recimo mogao nastupiti na izborima i pregovarati sa MMF-om ili se boriti protiv njega. Nije imao takvu vrstu moći. Potom vidimo historijsku sekvencu direktne demokracije. Nažalost, vidjeli smo kako je završilo Arapsko proljeće. Ovih dana je Mubarak čak pušten iz zatvora između ostaloga. U SAD-u Occupy Wall Street je na kraju bio instrumentaliziran čak od Donalda Trumpa koji je ukrao glavni slogan Occupyja – 99% versus 1%. Bašzato jer nije htio ići u smjeru političke partije, Occupy Wall Street je izgubio svoj momentum i na neki način se raspršio.

I na kraju, treća historijska sekvenca – vidimo što se događa sa Sirizom danas. Čak ni ta vertikalnost nije uspjela jer Siriza nije bila dovoljno moćna da se suprotstavi takozvanoj Trojki nego je potpisala treći memorandum, rasprodala pola Grčke. Četrnaest aerodroma u Grčkoj danas drži Fraport iz Njemačke, 67% luke Pirej drže Kinezi, nameću se daljnje mjere štednje i vidimo da ni taj recept nije uspio. Na temeljima toga i sa sviješću o ta tri modela organiziranja ili te tri historijske sekvence DiEM25 pokušava ići naprijed i oformiti neku vrstu hibridnoga pokreta uz umrežavanje na transnacionalnom nivou, zbog toga jer su problemi s kojima se danas suočavamo transnacionalni. Transnacionalni su i kapital i izbjeglička kriza, ali i ekološka kriza. To je nešto s čime se ne možemo suočiti samo na nacionalnom nivou. Potom, DiEM25 se i dalje zalaže za horizontalnost, imamo članove u svim zemljama Europske unije, pa i zemljama koje nisu dio Europske unije, poput Turske ili Srbije. A tu je i vertikalnost, svijest o tome da je model političkih partija – koliko god se nama ne-sviđao – i dalje model koji ima neku moć ukoliko se može doći na vlast. U tom smislu, DiEM25 pokušava djelovati internacionalno, ali i nacionalno. Otuda savezništva sa Podemosom u Španjolskoj i sa Laburističkom strankom u Velikoj Britaniji, ali i lokalno.

Naravno važno je napomenuti da koliko god problemi jesu transnacionalni, neke stvari se mogu riješiti samo na lokalnoj razini; i dapače, nekad imate veću moćna lokalnoj razini i to je razlog zašto DiEM25 usko surađuje sa Barcelonom i njezinom gradonačelnicom Adom Colau ili Luigijem de Magistrisom u Napulju i zašto se nadamo da bi to lokalno iskustvo moglo polučiti neke rezultate i kod nas u regiji. Recimo sa inicijativom Ne da(vi)mo Beograd ili sa nedavnom inicijativom Zagreb je naš koja je inspirirana upravo ovim pokretima. 

U dokumentarcu koji ste nedavno radili za Al Jazeeru tematizirate brojne probleme sa kojima se suočava Europska unija. Govorili ste o tome kako zemlje kapitalističkog centra izvlače resurse iz zemalja periferije – što Vi nazivate modernim kolonijalizmom. Na koji način se sve to odvija?

To nije ništa novo. Najbolji je primjer za to Bosna i Hercegovina koja je oduvijek bila žrtva kolonijalizma. Najprije u Otomanskom carstvu, potom sa aneksijom 1878. pod Austro-Ugarskom. Bosna i Hercegovina je imala ulogu kolonije za ekstrakciju viška vrijednosti, za iskorištavanje jeftine radne snage i za eksploataciju prirodnih resursa. Prije svega šuma u to doba. Danas, Bosna i Hercegovina ima vrlo sličnu ulogu. Ukoliko pogledamo vlasničku strukturu banaka u Bosni i Hercegovini, dvije trećine tih banaka su u stranom vlasništvu, tu je i velik utjecaj arapskog kapitala, Bosna i Hercegovina danas de facto postaje kolonija. Međutim, Bosna i Hercegovina tu nije ni po čemu specifična. U dokumentarcu smo pokazali primjer Rumunjske koja je također u doba Austro-Ugarske služila kao zemlja za ekstrakciju viška vrijednosti, odnosno eksploataciju šuma. Rumunjska danas ima najveći broj takozvanih virgin forests – netaknutih šuma – u Europi, a istovremeno ima i najveći broj ilegalnih sječa šuma u toj istoj Europi i zanimljivo je pogledati način na koji se to odvija.

Unutar Rumunjske, drveće odlazi u tvornicu koja se zove Schweighofer, koja je austrijska tvornica iz koje se sva drva eksportiraju nazad na zapadnoeuropska tržišta. Dakle ništa ne ostane u Rumunjskoj i sav višak vrijednosti odlazi negdje van matične zemlje. Ono što možemo vidjeti na primjeru Bosne i Hercegovine i Rumunjske je to da se obrazac kolonijalizma koji je vladao u doba Austro-Ugarske danas ponavlja na europskom nivou gdje zemlje centra iskorištavaju zemlje periferije kroz extractivism; kroz eksploataciju prirodnih resursa i kroz iskorištavanje jeftine radne snage. Zanimljivo je da su se i prvi bankarski sustav i praksa zaduživanja u BiH razvili upravo u doba austrougarskog kolonijalizma. Danas istovremeno imamo ova tri fenomena: ekstrakciju viška vrijednosti, eksploataciju prirodnih resursa i iskorištavanje jeftine radne snage, uz razvijeni sustav zaduživanja i kreditiranja, uglavnom kroz strane banke. U tom smislu su sve države periferije izgubile svoju autonomiju. Međutim, ono što je zanimljivo, i to pokušavamo pokazati u dokumentarcu jeste to da se Europa danas nalazi u nečemu što je još kompleksnije od ovoga pukog kolonijalizma, a to je neka vrst autokolonijalizma. Ono što se događa na periferiji vraća se, poput bumeranga, u centar Europe.

Tko je odgovoran za to?

Ono što se na Balkanu oduvijek voljelo raditi jest optuživati gradove na B. Beč, Budimpeštu ili Beograd. Tako se danas ponovno optužuje jedan grad na B, a to je Brisel. I mislim da je to zapravo dosta opasan fenomen koji briše pravu realnost koju bismo iz perspektive historijskog materijalizma trebali dobro sagledati, a to je nešto što Andre Gunder Frank naziva lumpenburžoazijom. Osim elita koje postoje u centru, na periferiji postoji nešto što možemo nazvati lumpenburžoazijom. To je zapravo kompradorska elita koja je historijski gledano u periodu tranzicije devedesetih godina na ovim prostorima zapravo služila kao ona elita koja je zajedno sa stranim kapitalom zapravo izvršila autokolonijalizaciju ovih prostora. To de facto znači da kada ulaze strane banke, kada ulaze zajmovi MMF-a ili arapski kapital, postoji jedna kompradorska elita unutar naših država koja surađuje s njima i iz toga profitira. 

Kao jedan od problema Europske unije navodite problem netransparentnosti i to da određena tijela unutar nje odlučuju (iza zatvorenih vrata) bez da ikome polažu račune. Možete li nam reći nešto više o tom problemu?

Notorna je činjenica da institucije Europske unije uopće nisu transparentne. Dat ću vam jedan konkretan primjer. Kada sam prošle godine bio u Europskom parlamentu i pokušao naći sobu u kojoj se nalazi dokument TTIP-a – jednog od najvećih trgovinskih sporazuma u recentnijoj povijesti – nismo mogli naći sobu jer nitko od zastupnika Europskog parlamenta nije znao ni gdje se nalazi. No, kada smo napokon došli do same te sobe gdje se nalazi dokument koji bi zastupnici Europskog parlamenta trebali imati na uvid, jer o njemu raspravljaju i glasaju, nismo mogli ući u sobu jer se nalazi pred blindiranim vratima pod šifrom. Oni zastupnici Europskog parlamenta koji žele ući u sobu moraju potpisati non-disclosure agreement; sporazum o tome da kada izađu iz sobe ne mogu nikome reći što su pročitali unutra. Čak ne mogu uzeti ni bilježnicu sa notesom da pišu o tome što su pročitali u tom dokumentu.

Imamo Europski parlament koji bi trebao biti važna institucija u Europskoj uniji i tu se nalazi jedan od najvažnijih trgovinskih sporazuma koji će predodrediti način na koji kupujemo lijekove, slobodu na internetu, da ne govorimo o tržnoj razmjeni, koji – ne da obični građani ne mogu vidjeti – nego čak zastupnici Europskog parlamenta – kao oni koji trebaju predstavljati nas građane – mogu pročitati, ali ne smiju govoriti o tome što su pročitali. To je samo jedan primjer, drugi primjer dolazi iz iskustva koje je bivši grčki ministar financija Janis Varufakis imao kada je kao ministar financija Grčke išao na skupove takozvane Eurogrupe. Do tog trenutka, kada je Varufakis počeo javno govoriti o tome, ne vjerujem da je itko znao da postoji tijelo unutar Europske unije koje se sastoji od ministara financija eurozone, čak ni ne svih ministara članica, nego ministara članova eurozone. To je tijelo koje ne postoji niti po jednom sporazumu Europske unije. Isto to tijelo niti po jednom zakonu nije nikome odgovorno i u direktnom je dosluhu sa Europskom komisijom, čiji se sastanci ne transkribiraju i ne objavljuju, a tamo se donose najvažnije odluke o funkcioniranju Europske unije danas. Onda je Varufakis naprosto došao na ideju – obzirom da tu postoje kamere – da bi najradikalnija stvar u tom trenutku bila da se svi ti sastanci počnu snimati, da i sami građani vide što se zapravo tamo odvija. I zaista, ne postoji niti jedan argument zašto te rasprave i donošenje odluka ne bi trebale biti potpuno transparentne svim građanima. Međutim, vidimo da se to ni na jednom nivou Europske unije zapravo ne mijenja i zato mislim da transparentnost ostaje dosta važan cilj u borbi za demokratizaciju Europske unije. 

Spomenuli ste TTIP, sporazum o transatlanskoj tržišnoj suradnji između SAD-a i Europske unije protiv kojega su određene grupacije već protestirale. O čemu se tu zapravo radi?

TTIP je zanimljiv zbog toga jer treba dovesti do još veće kooperacije između SAD-a i Europske unije. On dolazi kao odgovor na nešto što možemo nazvati euroazijskim integracijama. Naime, ono što možemo vidjeti na Balkanu, u Grčkoj, Makedoniji, Srbiji, pa sada i Hrvatskoj je sve veći broj kineskih investicija koje se prije svega fokusiraju na željezničku infrastrukturu. Tako je u Srbiji već potpisan dogovor između Kine, Srbije i Mađarske o obnovi željezničke dionice između Budimpešte i Beograda. Istovremeno su Kinezi u Grčkoj preuzeli luku Pirej i sada zapravo grade prugu prema Solunu. Sada, sa krizom u Makedoniji na vidjelo izlazi interes Kineza da od Soluna preko Makedonije prodru preko balkanskog koridora do Zapadne Europe i ovih dana su zapravo počeli prvi pregovori (doduše neformalni) između hrvatskih vlasti i Kineza za obnovu željeznice u Hrvatskoj. Kina gradi „novi put svile“, takozvani One belt, one road. Vrhunska je ironija da se prvi vlak u povijesti koji je direktno iz Kine došao u London za sedamnaest dana zvao East Wind po inspiraciji Maovog citata da će istočni vjetar nadvladati nad zapadnim vjetrom, i to je ono što se danas događa. Dakle, vidimo da je i Balkan dio velikog interesa Kine, a koji je između ostaloga prouzročen impotentnošću ekonomske politike Europske unije. Nametanjem mjera štednje u Grčkoj Europska unija je otvorila trbuh Europe Kinezima, i Kinezi su to iskoristili jer je Cipras bio prisiljen prodati luku Kinezima i oni sve više prodiru u Europu.

S jedne strane imamo taj trend, s druge strane imamo utjecaj Rusije. Dok sa treće strane što možemo upravo vidjeti na primjeru Beograda na vodi, a sve više i u Bosni i Hercegovini, jeste sve veći utjecaj arapskog kapitala na Balkanu. TTIP dolazi kao odgovor na sve to, kao odgovor na euroazijske integracije koje se sada već odvijaju i koje je po meni nemoguće zaustaviti. Kao pokušaj da se to zaustavi, dolazi do ponovnog približavanja europskog i američkog tržišta. Naravno, pitanje je šta će sa time biti nakon Trumpa koji je bio protiv TPP-a (Transpacifičkog sporazuma). Ono što je naravno skandalozno u svemu tome jeste da se svi ti pregovori odvijaju iza zatvorenih vrata, da će dopustiti nešto što se zove “investor-state dispute settlement”. To se već dogodilo kada je Philip Morris tužio Urugvaj, ali to bi sa TTIP-om trebalo postati potpuno legalno. Nacionalni suverenitet bi se trebao još progresivnije ukinuti jer korporacije imaju još veću moć, i mislim da ukoliko sve to zbrojimo, pitanje je šta je gore između te dvije varijante; euroazijske integracije ili TTIP. Po meni su obje opcije gore i nama treba neka vrsta trećega puta – ne naravno u blerovskom smislu – nego trećega puta koji bi zapravo ponovno vratio suverenitet Europe i ponovno stvorio neku koherentnu vanjsku politiku i unutarnju ekonomsku politiku. Mislim da je to jedini spas za Europu. 

U posljednje vrijeme suočavamo se sa krizom reprezentativne demokracije. Mnogi ljudi ne osjećaju se reprezentiranim od strane političara koji se nalaze u parlamentu. Na tome tragu, postaje sve jasnije kako višestranačka parlamentarna demokracija ne uspijeva obuhvatiti postojeće osjećaje stanovništva. Kako Vi objašnjavate krizu parlamentarne demokracije?

To treba staviti u historijski kontekst. Ono što smo vidjeli sa 2011. sa okupacijama jeste da su upravo sve te okupacije, prosvjedi diljem svijeta i težnja za direktnom demokracijom došli kao reakcija na krizu reprezentativne demokracije. Danas, od ulice do tržnice, naći ćete ljude koji ne vjeruju profesionalnim političarima koji se nalaze u parlamentu jer ne smatraju i ne osjećaju da ti ljudi njih reprezentiraju. To je ta kriza reprezentacije zbog koje smo imali sve te pokrete – pa i plenume u BiH – i Nuit debout u Parizu, kao neku vrstu zakašnjelih reakcija na ono što se 2011. događalo, ali ta svijest postoji i dalje. Ono što je danas zabrinjavajuće je to da iz bijesa i frustracija koju proizvodi kriza reprezentacije najviše profitira radikalno desni populizam. Ako uzmemo fenomen Brexita ili fenomen Donalda Trumpa vidjet ćemo da su se i Brexit i Trump dogodili upravo zato jer je većina stanovništva frustrirana i nezadovoljna establishmentom – tj. onima koji reprezentiraju establishment. U slučaju američkih izbora to je bila Hillary Clinton. U slučaju Brexita je to s jedne strane bila Europska unija, s druge domaći političari i upravo zbog toga su jedni odlučili glasati za izlazak Velike Britanije iz Europske unije, a s druge strane za Trumpa. Mislim da je to između ostaloga ujedno velik neuspjeh ljevice. Ljevica nije uspjela iskoristiti taj resantiman i ogorčenost ogromnog djela stanovništva u Europi i SAD-u nego su to uspjeli radikalno desni populisti.

Također, u maloprije spomenutom dokumentarcu govorite i o problemima sa kojima se suočavaju izbjeglice sa Bliskog istoka. Koji su to glavni uzroci koji su izazvali izbjegličku krizu?

Uz svu tragičnost koju nosi, upravo zbog toga, izbjeglička kriza je prvoklasan materijal za kritiku ideologije. Zato jer se u izbjegličkoj krizi jasno kao dan može evidentirati gdje se zapravo nalazi ideologija. Mi s Balkana to još bolje možemo vidjeti jer se sjećamo kada je sve to krenulo. No, vidite, ideologija se već nalazi u tome kada kažemo da je „izbjeglička kriza krenula“, zato jer ona nije krenula onda kada su izbjeglice krenule preko balkanske rute nego ona traje već desetljećima i trajala je na Lampeduzi u Italiji, na Lezbosu u Grčkoj, ali i u Libanonu i Jordanu gdje su postojali, a i dalje postoje milijuni izbjeglica prije nego su krenuli preko balkanske rute. Ideologiju možemo vidjeti u korištenju termina da je izbjeglička kriza počela onda kada je krenula preko Balkana. U čemu se sastoji ta ideologija? Ideologija se sastoji u tome da je ona počela tek onda kada su izbjeglice počele penetrirati u centar Europske unije. Izbjeglička kriza nije bila problem tako dugo dok se nalazila na periferiji, na otocima, u zemljama Bliskoga istoka itd. jer se nas nije ticala i doticala. Ona postaje problem tek kada milijuni ljudi počinju prelaziti preko balkanske rute. To je prva razina kritike ideologije koje moramo biti svjesni.

Druga; bilo je zanimljivo pratiti naslove na Balkanu u to doba:„Valovi izbjeglica stižu preko Balkana“, „Rijeke izbjeglica stižu preko Balkana“, „Priljev izbjeglica“…sve su to termini koji na neki način imaju veze sa prirodnim katastrofama. Upravo tu možemo vidjeti nešto što je francuski semiotičar Roland Barthes u svojoj kritici ideologije ustanovio kao glavni obrazac ideologije kazavši da se ideologija sastoji u tome da se naturalizira povijesni proces. U ovom konkretnom slučaju to znači da se izbjeglička – kriza koja je konzekvenca konkretnih povijesnih i političkih i geopolitičkih procesa – naturalizira i uspoređuje sa prirodnom katastrofom. U onom trenu kada govorimo o rijekama izbjeglica, o valovima izbjeglica i slično, taj problem i fenomen se počinje poimati kao neka vrsta prirodne katastrofe koja nema veze sa onime što je zapravo ljudski produkt. 

Što onda, zapravo stoji iza izbjegličke krize?

Tek kada smo prešli tu prvu razinu – dekonstrukciju ideologije – koja je bila evidentna i na Balkanu (ne samo na Zapadu), možemo doprijeti dublje, a doprijeti dublje znači otići nekoliko koraka unazad. Otići par koraka unazad od Sirije, jer izbjeglička kriza nije počela sa ratom u Siriji. Moramo otići nazad do intervencije u Libiji, a onda moramo shvatiti zašto je uopće došlo do intervencije u Libiji. Do intervencije u Libiji je došlo zbog nekoliko stvari; priča koja je poznatija jeste priča o naftnim interesima, o tome da Gadafi nije htio produljiti ugovore Zapadnim naftnim kompanijama koje su imale koncesije na naftu u Libiji jer nisu htjele platiti dugove pa im Gadafi nije htio produljiti ugovor. To je jedan razlog za intervenciju i Francuske i SAD-a. Međutim, ono što je bio jedan od puno važnijih razloga za intervenciju u Libiji jeste nešto što je WikiLeaks otkrio u mailovima Hillary Clinton, a to je da je Gadafi pokušao uvesti panafričku valutu.

Zašto je to problem? Problem je u tome što četrnaest zemalja Afrike (uglavnom zapadne Afrike, ali ide sve do Senegala i Malija) i dalje ima francuski franak kao valutu. Pazite, Francuska i dalje od svojih bivših kolonija godišnje pokupi 440 milijardi eura u porezima! Od 1961., Pariz kontrolira sve strane rezerve iz Benina, Burkine Faso, Senegala, Toga, Malija, Nigera, itd. I zato, svaki put kada bi neki novi predsjednik u nekoj Afričkoj državi najavio da će ukinuti francusku valutu, dogodio bi se državni udar. U zadnjih 50 godina bilo je čak 67 državnih udara u 26 afričkih država - a od toga je 16 njih pripadalo Francuskoj. To se dogodilo i Gadafiju jer je htio prekinuti prevlast Francuske. Stoga nije ni čudo da je Francuska bila vodeća zapadna snaga u intervenciji u Libiji.

Ako pogledamo Libiju danas, imamo građanski rat gdje se za nekoliko idućih desetljeća situacija neće popraviti. Nakon toga, oružje odlazi u Siriju takozvanim „borcima za slobodu“gdje dolazi do destabilizacije sirijskoga režima. Naravno, zbog naftnih interesa i zbog interesa koji imaju veze sa financijama, a ti su da Sirija nikada nije dugovala ni dolara Svjetskoj banci. Sirija je bila jedina zemlja u tom dijelu Bliskog istoka koja je imala vlastite izvore vode (potpuno je autonomna). Sirija je istovremeno predstavljala zemlju preko koje je trebao ići plinovod preko Katara. S jedne strane takozvani šiitski plinovod, s druge sunitski plinovod u koji su uključeni Rusija, Iran, SAD i mnogo drugih svjetskih sila. Sirija se iz nekoliko razloga našla u centru geopolitičkih interesa, tako da izbjeglička kriza nije nikakva prirodna katastrofa nego je plod geopolitičkih interesa svjetskih sila koje zapravo pustoše zemlje od Libije do Sirije.

U tom smislu, izbjeglička kriza ne predstavlja ništa novo jer smo slične stvari vidjeli i u Iraku i Afganistanu. Nije slučajno da veliki broj izbjeglica i dalje dolazi iz Afganistana gdje pritom postoji veliko licemjerstvo europskog establishmenta koje sada radi razliku između izbjeglica i ekonomskih migranata. Tako su sada Sirijci takozvani „dobri izbjeglice“, dok su Afganistanci „loši izbjeglice“jer su oni tobože ekonomski migranti.

Ako dođete na stanicu u Beograd gdje ima još nekoliko tisuća izbjeglica, uglavnom su iz Afganistana. Oni sami kažu: „Prije nekoliko godina nas su propuštali, sada nas više ne propuštaju nego propuštaju Sirijce“. Ono što možemo pretpostaviti jeste da će za par godina i Sirijci biti u istoj situaciji u kojoj su danas Afganistanci. Dakle, dogodit će se neki novi rat, neka nova izbjeglička kriza, neki novi izbjeglice će biti tretirani kao pravi izbjeglice, a svi drugi (uključujući i Sirijce) će biti tretirani kao ekonomski izbjeglice. Ponovo se vraćamo na ideologiju i na koji način se među samim izbjeglicama radi klasifikacija koji su ispravni a koji su neispravni.

Je li po Vašem sudu kapitalizam spojiv sa demokracijom?

Ako je ikad i bio, danas sigurno više nije. To možemo vidjeti od Orbanove Mađarske do Trumpova SAD-a gdje vidimo da demokracija ne znači zapravo ništa. Međutim, činjenica jeste da je barem veći dio druge polovice dvadesetog stoljeća kapitalizam išao uz demokraciju. To naravno nije bio vlažni san kapitalizma nego je to za kapitalizam bila nužnost. Vraćamo se nazad, do osnutka takozvane Države blagostanja, koja je kao što znamo bila plod historijskog kompromisa između kapitala i rada, a koja je došla kao neka vrsta reakcije na Oktobarsku revoluciju.

Kapital je bio svjestan da ukoliko ne ponudi nešto nazad radu i radnicima – u obliku socijalne zaštite, penzija, zdravstvenog sustava, veće demokratičnosti unutar samog sustava – da će se veliki dio radništva okrenuti ka komunizmu. Vidimo da je taj brak između demokracije i kapitalizma na početku bio nusproizvod kapitalizma. Međutim, sa polaganim ukidanjem Države blagostanja, vidimo da je gotovo sa demokracijom u kapitalizmu, jer kapitalizam više ne treba demokraciju čak ni kao masku. Socijalne zaštite više nema i sve više prevladava ideologija koju Maurizio Lazzarato naziva „ideologijom samopoduzetnika“. Mi smo tu ideologiju imali devedesetih kada su svi hrlili u poduzetnike i kada su nas uvjeravali da će mali poduzetnici oživjeti ekonomiju, premda ono što danas vidimo sa krizom Agrokora pokazuje da je taj mit o malim poduzetnicima u slobodnom tržištu bio samo floskula devedesetih, a da je država itekako podržavala najveće monopoliste.

Međutim, ono što vidimo danas jeste to da smo u nedostatku socijalne države svi mi prisiljeni sami sebe tretirati kao poduzetnike. Stoga se sve više u govori o visokoobrazovnom sustavu kao investiciji – o tome kako se obrazovanjem investira u vlastiti kapital koji će kasnije biti moguće iskoristiti na tržištu rada. Tu vidimo potpunu degradaciju pojma Znanja, gdje znanje postaje ne više cilj, nego sredstvo gdje se sveučilišta pretvaraju u tvornice u kojima studenti rade projekte da bi se kasnije zaposlili na tržištu rada, koje, znamo, ni samo ne funkcionira. Ta ideologija nema nikakvog smisla. Ona nas uvjerava da smo svi mi poduzetnici koji trebamo investirati u same sebe i da ćemo se nakon što prođemo proces visokog obrazovanja, naći na tržištu rada i sa vlastitom investicijom naći posao. Međutim, problem je u tome da posla, naravno, nema. Čemu onda ta investicija? Ali ono što jeste zabrinjavajuće jest da se u obrazovni sustav uvodi termin „investicije“i to ne samo u obrazovni nego i na polju ljubavi se sve više govori o investicijama. Odlazak na date se shvaća kao investicija, kao gubitak vremena ukoliko taj drugi ne odgovara onoj mojoj investiciji koju sam ja uložio. Radi se dakle, o nekoj vrsti libidinalne ekonomije i vidimo da ta ideologija samopoduzetnika zapravo penetrira u sve sfere ljudskoga života. Ne samo ove profesionalne i obrazovne nego čak i socijalne. Svaka ljudska radnja se poima kao neka vrsta transakcije i svi ljudski odnosi zapravo postaju komodificirani. 

U svojoj knjizi Radikalnost ljubavi pišete da je pravi revolucionarni pokret nalik ljubavi. U kakvoj su vezi revolucija i ljubav?

Ako krenemo iz sagledavanja današnje perspektive vidjet ćemo da u većini progresivnih pokreta (svih onih koje smo već naveli) neobično izostaje bilo kakva tematizacija ljubavi. Međutim, da bi čovjek uopće organizirao plenum i okupaciju potrebno je uzeti u obzir nešto što Jean-Francois Lyotard naziva „libidinalnom ekonomijom“. I sada, ako zamislimo tisuću ljudi ili stotine tisuća, naravno da treba uzeti u obzir tu libidinalnu ekonomiju. Međutim, ljevičari to često ne uzimaju u obzir premda postoji velika revolucionarna baština koja je veoma ozbiljno promatrala i tematizirala i problematizirala ljubav. Većod Francuske revolucije gdje je pornografija imala jako veliki utjecaj na izbijanje same revolucije. Zašto? Zbog toga što se tada pojavljuje ono što se smatra prvom zapadnom pornografijom. Svi revolucionari u Francuskoj revoluciji, od Saint-Justa do De Sadea su pisali pornografske pamflete zato jer je pornografija služila kao subverzivni medij. Zanimljivo je koji se lik najviše pojavljuje u pornografiji; netom prije Francuske revolucije – Maria Antoaneta. Zašto? Ako Mariju Antoanetu postavite u neku pozu, niste samo oskvrnuli tijelo omražene žene, nego ste oskvrnuli tijelo koje simbolizira vlast. U tom smislu je pornografija bila subverzivna. Potom, s Francuskom revolucijom dolazi do progresivnih zakona koji uvode ista prava za žene i muškarce, reguliraju nasljedstvo, tako da ne ide sve na muški dio porodice nego i na ženski. Vidimo da su ta pitanja; na koji način regulirati međusobne odnose, pa i ženska prava ili prava djece, izuzetno važna. Potom, sa Oktobarskom revolucijom pitanje same ljubavi postaje centar tih debata. Debate između Aleksandre Kolontaj i Lenjina su užasno interesantne. U njima jedan od najvećih problema Oktobarske revolucije postaje taj treba li pravi revolucionar žudjeti za ljubavlju ili treba biti posvećen samo revoluciji. Odgovor Aleksandre Kolontaj je da je ljubav integralni dio revolucije, međutim, odgovor Lenjina – ne na početku, nego kasnije – jeste da je ljubav na neki način prepreka za revoluciju jer dolazi do velike potrošnje energije koja bi inače trebala biti potrošena za revoluciju. To je razlog zašto u Orwellovoj 1984-oj postoji Ministarstvo ljubavi kojemu je cilj, ne širenje, nego prohibicija ljubavi, sa tezom da je sama želja subverzivna. Zato se glavni lik u Orwellovoj 1984-oj zaljubljuje u Juliju s kojom se onda upušta u ljubavni odnos. Tu je Julija svjesna da je sam čin vođenja ljubavi revolucionaran u očima partije jer je partija htjela da sama partija bude jedini bog, jedini otac, jedina ljubavnica. Također, ljubav je u centru pažnje i u pokretu iz 1968., koji je polazio od premise da ukoliko nismo u stanju revolucionarizirati, ponovo izmisliti i rekreirati najintimnije odnose, onda nećemo biti spremni stvoriti ni novo društvo. Dakle, ne možemo očekivati da će se novo društvo stvoriti dan poslije i da ćemo tek kada dođemo na vlast uvesti sve odnose kakve bismo voljeli imati u toj utopiji nego se na tim odnosima mora raditi svakodnevno.

Razgovarao Darko Vujica

(Prometej)

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU