fbpx

Američki lingvista i filozof Noam Čomski je ikona lijeve intelektualne scene. Za quantara.de, portal DW-a koji se bavi dijalogom sa islamskim svijetom, Čomski govori o bliskoistočnoj politici i zbjegovima u pravcu Evrope.

Noam Comski

Uskoro ističe predsjednički mandat Baracka Obame. Šta ostaje iza njega na Bliskom Istoku, s obzirom da je svojevremeno u Kairu držao govor koji se smatra historijskim?

Obamin govor u Kairu sam još tada doživio kao sadržinski prazan. Nisam puno očekivao i mislim da se to osjećanje potvrdilo. Pozitivno u njegovoj vladavini jeste to da nije upotrebljavao ekstremno nasilje i agresiju, kao što je njegov prethodnih učinio zloćudnom invazijom Iraka, najvećim zločinom ovog vijeka. Sa druge strane, dogovor koji je sklopljen sa Iranom mora se pozitivno ocijeniti. To je moglo mnogo ranije da se desi. Ipak mislim da je bolje imati sporazum nego nemati ga nikako. Obama na Bliskom Istoku ostavlja globalizovani rat dronovima, koji je označio početak nove ere međunarodnog terorizma. Mislim da će se to raširiti. Neće se raširiti samo tehnologija dronova već će se pokazati da je ona upotrebljiva za akcije raznih terorističkih grupacija. U slučaju Arapskog proljeća, Obama je, isto kao i njegovi saveznici, najprije podržavao postojeće diktature dokle god je mogao. Osim toga, nakon tih prevrata je urađeno sve da se ponovo uspostavi stari sistem, prenosi “DW“...

U Egiptu, ali i u Siriji postoje izuzetno žilave arapske diktature. Da li je Arapsko proljeće definitivno propalo?

To u stvari ne znamo. Postojala su određena dostignuća, sada doživljavamo nazadak. Postojale su značajne promjene koje su mogle predstavljati bazu. Na primjer, u Egiptu je značajne uspjehe postigao radnički pokret koji je bio vodeći u Arapskom proljeću. Vjerujem da Al Sisijeva diktatura nije u stanju da riješi ogromne probleme Egipta. Arapsko proljeće je bilo tek jedna od brojnih faza na putu do slobode i demokratije. Ipak, u Siriji je na djelu drukčiji scenario. Zemlja tone u samouništenje. Svi koraci koji su do sada preduzimani da se katastrofa zaustavi samo su povećali haos. Ono što nam je u Siriji stvarno potrebno jeste – manje nasilja.

Koliko je američka administracija odgovorna za tu imploziju?

Teško je reći. Assadov režim je apsolutno monstruozan i odgovoran je za veliki dio zločina u Siriji. „Islamska država“ je još jedna monstruoznost. Al Nusra kao predstavnik Al Kaide u Siriji neznatno se razlikuje od „Islamske države“. Međutim, mnoge druge grupacije su tijesno povezane sa njima. Kurdske grupe su uspjele da odbrane svoju teritoriju i da uspostave unutar nje poprilično koherentan sistem. No, postoje brojne druge grupacije, kao što su lokalne paravojske i dijelovi nekadašnjeg pokreta za reforme kao i još neki demokratski elementi. Međutim i dalje je sporno koliko oni mogu uticati na sukob. Stručnajci kao što je iskusni bliskoistočni dopisnik Robert Fisk smatraju da njih u stvari i nema. Drugi smatraju da ih ima i da imaju znatan uticaj. U suštini, u Siriji postoji mnoštvo grupacija. Zato su trenutno primetni tek mali koraci ka primirju, i to nije razlog za optimizam, ali je još uvijek bolje od potpune autodestrukcije Sirije.

Što se tiče Irana, u sporazumu o atomskoj energiji jedni vide ogroman uspjeh Obamine administracije, a drugi smatraju da će to dovesti do atomskog naoružavanja arapsko-sunitskih država. Zašto Vi mislite da je sporazum dobar?

Mislim da je to uspjeh. No, mislim da se ukupna tematika ne predstavlja korektno. Pravi poželjni korak bi bio da se uzme ozbiljno raspoloženje u iranskoj, arapskoj pa i globalnoj javnosti i da se stvori region bez atomskog oružja. To je Obama i obećao. Sporazum je korak naprijed. Ne znamo ni mi, ali ni američka tajna služba, da li je Iran zaista namjeravao da razvije atomsko oružje. Pa sve i da je obogaćivanje urana Irancima omogućilo razvoj atomskog oružja, mora se biti pošten i reći da taj potencijal imaju mnoge države na planeti, u stvari, u osnovi to može svako ko raspolaže atomskom tehnologijom. Ipak, generalno uzevši, smatram da je sporazum bio korak naprijed.

Da li je američka administracija imala bilo kakve uspehe u politici prema palestinsko-izraelskom konfliktu?

Ni na koji način, ako zanemarimo deklaracije o namjerama. Osim toga, moramo konstatovati da Obamina administracija spada u one američke vlade koje su čak najviše podržavale izraelsku ekspanziju. Dok ostatak svijeta kritikuje Izrael zbog politike izgradnje naselja na okupiranim teritorijama, Sjedinjene Države podržavaju Izrael u tome. U Vašingtonu postoji vojna, diplomatska, privredna, čak i ideološka podrška nastavku izgradnje tih naselja. Obamin značajan potez, jedan od malobrojnih koji su naišli na odjek u javnosti bio je korištenje veta u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija u februaru 2011. Predložena rezolucija je faktički podržavala zvaničnu američku politiku, zahtijevajući ograničenje gradnje naselja. Obama je, međutim, smatrao da bi rezolucija bila prepreka miru. Trenutno Vašington pregovara sa Netanjahuom – o povećanju finansijske podrške. Ona faktički dovodi do povećanja obima gradnje naselja. Sa druge strane smo u slučaju Gaze istovremeno imali bezobzirne napade Izraela koje su SAD podržavale.

Trenutno je u Evropi sve više nacionalizma i desnog ekstremizma. Ljudi koji su u Evropu pobjegli pred bliskoistočnim užasom na sebe navlače gnjev desničarskih i islamofobnih grupacija. Smatrate li da će te društvene snage sve više jačati?

Veoma je zanimljivo pobliže pogledati takozvanu izbjegličku krizu. U Austriji, da navedemo samo taj primer, jedan neonacista je na korak od potpunog političkog uspjeha. Pri tom Austrija nije primila toliko izbeglica kao druge zemlje. Švedska je pokazala najviše razumijevanja za izbjeglice, primajući između 150.000 i 160.000 sa ukupno deset miliona stanovnika. To znači da sada 1,5 odsto stanovništva čine izbjeglice. To je drukčije u zemljama poput Libana, zemlja je siromašna, trenutno i ne broji izbeglice, ali stanovništvo se i do 40 posto sastoji od njih. Čak 25 posto su ljudi iz Sirije. Isto se odnosi i na Jordan koji je primio veliki broj izbjeglica. U poređenju sa njima Evropa jedva da je nešto uradila.

Naravno, postavlja se pitanje, odakle uopšte toliki ljudi koji bježe. Uglavnom potiču sa Bliskog istoka, ali i iz Afrike. Evropa ima svoju dugu priču u Africi. Posljednji vijekovi su bili obilježeni iskorištavanjem i pljačkanjem afričkog kontinenta. Posljedice se osjećaju sve do danas i spadaju u uzroke bijega mnogih Afrikanaca u Evropu. Na Bliskom istoku su brojni uzroci doveli do izbjegličkog talasa koji traje. Jedan od važnih razloga je američka i britanska invazija na Irak, koja je potpuno razorila državu. Iračani i dalje bježe iz svoje zemlje pred sektaškim sukobom koji prije invazije na taj način nije postojao. Kada se sve to bolje osmotri onda se vidi da postoje određene države koje su svojom politikom izazvale izbjeglički talas u regionu – a među tim državama su Sjedinjene Američke Države, velika Britanija i druge evropske zemlje.

Izvor: qantara.de/DW

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU