fbpx

Jochen Oltmer jedan je od vodećih njemačkih eksperata za pitanje migracija. Profesor je naInstitutu za istraživanje migracija i interkulturne studije Sveučilišta u Osnabrücku, a predaje i istražuje teme migracije i integracijske politike. Upravo o tim temama koje su posljednjih godinu i pol došle u fokus njemačke i europske javnosti, Lupiga je povela razgovor s profesorom Oltmerom.

slider velikaspor

Kako komentirate nesposobnost Europske Unije - odnosno neuspjeh kancelarke Angele Merkel da - postigne „Europsko rješenje“, odnosno da se izbjeglice raspodijele po svim zemljama Unije?

- Nije riječ o novom razvoju. Države Europske unije su više od dva protekla desetljeća po pitanjima izbjegličke politike i politike azila uglavnom dobro mogle surađivati onda kada se radilo o obrani od izbjeglica. Upravo takvu situaciju ponovno vidimo: sporazum s Turskom, koji Europsku uniju štiti od priljeva izbjeglica, mogao se relativno brzo izglasati. Nasuprot tome, nije se moglo donijeti pravila o distribucijskim mehanizmima te o intenziviranju suradnje u pogledu prihvata izbjeglica i njihove zaštite.

Što mislite o sporazumu s Turskom? Neki dužnosnici Ujedinjenih naroda i nevladine organizacije upozoravaju da je suprotan međunarodnim konvencijama o zaštiti izbjeglica.

- Sporazum s Turskom je rješenje iz nužde koje povlači mnoga kritična pitanja. Čini mi se vrlo indikativnim da sporazum do sada nije objavljen te da su nam pravila poznata samo iz priopćenja za medije. Nemamo predodžbu o tome što je sve po pitanju pravila tog sporazuma prešućeno.

Što bi podrazumijevala dugoročna rješenja pitanja imigracije? Treba li se Europa pripremiti na dolazak sve većeg broja ljudi? Može li politika „Tvrđave Europe“ uopće uspjeti?

- Činjenicu da je taj koncept uvijek rizičan vidjeli smo 2015. godine. Također znamo i to da je doprinos Europe rješavanju globalnog izbjegličkog pitanja prilično skroman. Čini mi se da bi za Europu bilo važno razviti drugačiji pristup. Međunarodni instrumenti koji se tiču izbjegličkog režima su slabi: Povjerenik UN-a za izbjeglice (UNHCR) je vrlo ograničeno sposoban za djelovanje. Izbije li situacija vezana za izbjeglice, UNHCR se uvijek prvo mora truditi da prikuplja donacije za pomoć. Djelomično se u razumnom roku prikupi dovoljno donacija, djelomično i ne. U svakom slučaju, za to da UNHCR ne može rano – možda čak i preventivno – reagirati u situacijama kada postoje naznake da bi moglo doći do izbjeglištva, u visokom je omjeru odgovorna činjenica da UNHCR nema na raspolaganju stalna sredstva. Posljedice mnogih svjetskih izbjegličkih konstelacija dale bi se ograničiti kada bi UNHCR bio sposobniji djelovati.

Njemačka je u prošlosti uspješno apsorbirala jako veliki broj izbjeglica i imigranata – počevši s više od deset milijuna njemačkih izbjeglica po kraju Drugog svjetskog rata. Što je danas drugačije i kako vidite rasprave o „granici kapaciteta“? Koliko je tu važna činjenica da su većina izbjeglica muslimani i koliku ulogu igra rasizam?

- Spremnost za prihvaćanje izbjeglica i pružanje zaštite nešto je oko čega se uvijek iznova pregovara. Iz povijesti Savezne Republike poznajemo različite konstelacije: nekada je velikim izbjegličkim valovima relativno otvoreno ponuđena zaštita, a nekada - vrlo restriktivno odbijena. Prošle godine je dugo vremena bila u velikoj mjeri primjetna ta spremnost za prihvat izbjeglica, da bi snažno opala na jesen kada su brojevi i dalje rasli, a s obzirom na zaoštravanja rata u Siriji činilo se da prijete daljnji izbjeglički valovi. Tek se u toj situaciji počelo pojačano raspravljati o aspektima poput doseljavanja muslimana – do tada to nije igralo tako veliku ulogu. Strah od opterećivanja dugo je minimalizirao dugotrajna pozitivna očekivanja, a u prvi plan je izbila rasprava o problemima.

izbjeglice

Kako vidite razvoj njemačke politike azila u proteklom periodu? Iako zemlja jest primila mnoge izbjeglice, u isto vrijeme su propisi za dobivanje azila zaoštreni, a započele su i deportacije, i to čak i u zemlje kao što je Afganistan.

- Prošlih je godina naglasak bio na olakšicama što se tiče zaštita izbjeglica – također i u kontekstu rasprava o nedostatku stručne radne snage i demografskih promjena. Međutim, na jesen 2015. godine perspektiva se promijenila i mnoge od tih olakšica su povučene.

Što bi bilo potrebno da se integracija olakša? Kakva su njemačka iskustva s prijašnjim generacijama doseljenika, poput Talijana, Turaka i Jugoslavena?

- U međunarodnoj usporedbi, integracija različitih doseljeničkih valova iz proteklih desetljeća je relativno dobro uspjela, i s relativno malo sukoba. Stvar je funkcionirala iako na saveznoj razini nije postojao veliki interes za podupiranje integracije, dok je na nivou pojedinih važnih gradova – kao što su München ili Stuttgart već vrlo rano započeto s integracijskom politikom. Čini mi se da je u ovom kontekstu zato važno promatrati stvari prije svega na lokalnoj razini, a ne samo na razini čitave države. Zakon o imigraciji bio bi, iz mog gledišta, važan na prvom mjestu ne zbog pitanja integracije. Naime, inicijativa za donošenjem tog zakona mogla bi pokrenuti društvene rasprave o tome što Savezna Republika u ovom pogledu želi. Trebala bi biti osnovana komisija za to pitanje – kao Süßmuthova komisija početkom 21. stoljeća – koja bi se bavila perspektivama u pogledu tok zakona. Vjerojatno bi brzo došlo do političkih i društvenih rasprava koje trebaju biti vođene kako bi se osvijetlili i formulirali ciljevi i perspektive migracijske politike za budućnost.

Zašto je u javnosti teško govoriti o činjenici da je Njemačka useljenička zemlja?

- U usporedbi s prijašnjim desetljećima, sada u političkom polju postoji svega neznatan broj glasova koji bi osporavali da Savezna Republika jest useljenička zemlja. Ne znam s kojim argumentima bi se to danas moglo osporavati.

Što bi bilo potrebno za njihovu integraciju na tržište rada?

- Prije svega mi se čini važnim da se sustav priznavanja kvalifikacija, dodatnog obrazovanja, izobrazbe radne snage i stjecanja kvalifikacija oblikuje fleksibilnije. Većina institucija snažno je orijentirana na normalne njemačke biografije i nisu u dovoljnoj mjeri shvatile da mnogi ljudi – a također i izbjeglice – jednostavno nemaju takve biografije.

Vrlo ste kritični prema uobičajenom konceptu integracije – naročito kada se shvaća kao “prilagođavanje”.

- Integracija se još uvijek često shvaća kao “uklapanje” – ljudi dođu i prilagode se. Pri tome se, međutim, u prvom redu previđa to da dolaze ljudi, a ne objekti. Potom, previđa se i to da će veliki dio tih ljudi ostati tek nekoliko mjeseci ili godina i uopće ne žele dugoročno ostati. Nadalje, integracija onih koji ostanu je proces koji zahtijeva mnogo godina, i konačno, to je obostrani proces – dakle nije stabilan.

Lupiga.Com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU