fbpx

Imanje Daria Jerinića u Stanarima. Foto BIRN BiH

 Imanje Daria Jerinića u Stanarima. Foto: BIRN BiH

U javnosti su sve prisutniji glasovi koji upućuju na kapitalizam kao glavni uzrok ekološke krize u kojoj se nalazi svijet. Kod nas se naprotiv govori da mi nismo ni dostigli razvijeni kapitalizam i podstiče se iluzija da je nebriga za okoliš posljedica nekog divljeg kapitalizma. Međutim, to kako je kapitalizam, kao takav, iz temelja promijenio odnos čovjeka s prirodom i naše djelovanje učinio destruktivnim po cijelu planetu, pa i nas same, u ovom intervjuu se demonstrira na primjerima od davnog ograđivanja zemlje u Engleskoj, preko invazije Evropljana na Australiju i uništavanja javnog prevoza u SAD-u, pa sve do najrecentnijeg slučaja - pandemije. Razgovor s Jeffom Sparrowom, autorom knjige Crimes Against Nature: Capitalism and Global Heating / Zločini protiv prirode: kapitalizam i globalno zagrijavanje (Scribe, 2021), kolumnistom The Guardian Australia i predavačem na Univerzitetu u Melbourneu. 

Piše: Martin Empson

S engleskog prevela: M. Evtov

ME: U dva poglavlja knjige tretirate pitanja okoliša i rasizma. U jednom razmatrate kako su rani ekološki pokret u SAD-u oblikovale desničarske ideje koje postoje i danas. Kažete, na primjer, da „vanjski prostor mnoge Afroamerikance asocira na nazadnost, Klan i rasističko nasilje“. Ono drugo poglavlje govori o mitovima o prenaseljenosti. Možete li nam sažeti ove probleme?

JS: Ekološki pokret ima složenu istoriju, ali u SAD-u ga je oblikovao desničarski romantizam o prošlosti. Često je eksplicitno povlačio paralelu između invazivnih korova i divljih životinja i imigranata ili ljudi iz „nepoželjnih“ rasa. Neke od prvih i najvažnijih ekoloških kampanja u SAD-u vodili su eugeničari i ekstremni rasisti. Naravno, današnji environmentalisti su većinom antirasisti, ali još uvijek opstaju neke teoretske ideje iz loših starih vremena.

Ako pišete ili govorite o ekološkoj krizi, uvijek se nađe neko ko kaže: „Sve je to tačno. Ali pravi problem je u tome što ima previše ljudi.” To je argument čiji je intuitivni smisao na krajnje pojednostavljenom nivou. Ako prihvatimo da je svijet ograničen i da u ograničenom prostoru može živjeti ograničen broj ljudi, onda ideja da je problem u prenaseljenosti djeluje zdravorazumski.

Naravno, svijet zapravo ne funkcioniše tako.

U apstrakciji vjerovatno postoji neki broj ljudi koji se može nagurati na ovu planetu. Ali ovdje i sada, i u bliskoj budućnosti, pitanja stanovništva nemaju nikakve veze s načinom organizacije društava.

Na najočiglednijem nivou, neke od najsiromašnijih zemalja na svijetu imaju vrlo malo stanovnika. Dok je u nevjerojatno bogatim gradovima, recimo u New Yorku, na malom prostoru naguran ogroman broj ljudi. Niko ne kaže: „Pa eto, u stvari se trebate riješiti svih ovih ljudi i stvari će odmah krenut nabolje.“ Dakle, „populacionizam“ je argument jednostavan, ali pogrešan. A usto i desničarski. [...]

Kod populacionizma, na najosnovnijem nivou, uvijek se postavlja pitanje ko spada u taj višak ljudi? Naravno, to nikad nisu sami aktivisti populacionističke kampanje. Niko nikad ne kaže: „Na svijetu ima previše ljudi. Stoga ja i moji odlazimo u kabine za eutanaziju”.
Višak je uvijek neko drugi.

[…] Sad su predviđanja teoretičara prenaseljenosti uveliko opovrgnuta. Na primjer, stopa rasta stanovništva toliko se usporava da sad mnoge zemlje govore o potrebi povećanja stanovništva.

Ali taj argument se stalno vraća, kao zombi, jer uspijeva na očaju. […] A to je povezano i s argumentima o konzumerizmu, koji sežu duboko u DNK ranog ekološkog pokreta. Postoji mišljenje da je problem u tome što ljudi konzumiraju previše – ljudi su pohlepni, ljudi su lijeni. Hoće svoje televizore s velikim ekranom ili šta već.

Što je samo na korak od toga da se kaže da su problem sami ljudi – ne samo zbog onoga što rade, nego zbog toga što postoje.

Ozloglašeni fašistički počinitelj masakra u Christchurchu (Novi Zeland) eksplicitno je iznio ovaj argument u svom manifestu, pišući o potrebi istrebljenja imigranata. I Donald Trump se 2016. godine u svojoj antiimigrantskoj kampanji oslanjao na neke koji imaju dugogodišnje veze s ranim ekološkim pokretom. Ne samo da su s pozicija populacionizma otišli udesno, nego krajnje desno.

Moram naglasiti da je moderni ekološki pokret efikasno osporio populacionističke argumente i iz pokreta izbacio rasiste. Zato smo i viđali da se moderna krajnja desnica dotiče ekoloških tema vrlo površno, samo parolaški. Većina krajnje desnice još uvijek poriče klimatske promjene, a upravo bi te promjene mogle ići na ruku krajnjoj desnici.

Uzmimo za primjer Australiju, čije su useljeničke politike među najokrutnijim na svijetu. Šta su predviđene manifestacije klimatskih promjena u sljedećih nekoliko godina? Masovni egzodus klimatskih izbjeglica iz zemalja koje doslovno nestaju zbog podizanja razine mora i katastrofalnih promjena temperature.

Šta će se dogoditi kad ti ljudi stignu u zemlje poput Australije? Ponovno će se insistirati na sigurnosti granica. Problem je u tome što to mnogima djeluje kao zdravorazumski odgovor, u izvjesnom smislu, jer su zatočenički centri i otočni gulazi već uspostavljeni. Krajnja desnica već ima svu infrastrukturu za svoj odgovor na klimatske promjene. [Tako] završite sa svijetom zidova, država-gradova pod strogim policijskim nadzorom i retorika postaje ekološka retorika. „Naša zemlja je preopterećena. Ne možemo primiti više ljudi. Vlada klimatska katastrofa. Zato te ljude treba strpati u logore.” Ne mislim da je to scenarij naučne fantastike. Mislim da je to sasvim moguć scenarij budućnosti, osim ako ne budemo u stanju da izgradimo pokret.

ME: Mobilizacija oko COP-a26 u Velikoj Britaniji bila je, između ostalog, inspirativna i zbog mjere u kojoj se pokret zauzeo za pitanje klimatskih izbjeglica.

JS: Da! A i upravo smo prošli kroz pokret Black Lives Matter. Prema nekim procjenama, to je bila najveća protestna mobilizacija u istoriji čovječanstva – što je izvanredno s obzirom na osjećaj većine o tome u kakvom smo položaju politički gledano. Činjenica da se tako nešto može dogoditi svjedoči o tome koliko je situacija nestabilna, koliko brzo se stvari mogu promijeniti.

I, kako pokušavam argumentirati u knjizi, ekološka kriza se sve više očituje kao dio života radničke klase. Stoga se neizbježno isprepliće s borbama radničke klase koje ne moraju nužno izgledati kao klimatske borbe.

Pišem o pokušajima sindikalnog udruživanja u Amazonovim skladištima u SAD-u, u kojima vladaju dickensovski uslovi. Kad je u pitanju praćenje onoga što radnici rade svake sekunde u danu, upotreba nadzornih uređaja stvara tvornice na neki način još gore od onih izrabljivačkih radionica iz 19. stoljeća. A oni koji se na takvim mjestima pokušavaju organizovati neizbježno se suočavaju s COVID-om i neizbježno se suočavaju s iskustvom prekomjerne vrućine. A i jedno i drugo ima veze s ekološkom krizom.

[Povezivanje radničkih i ekoloških borbi] stoga bi se moglo odvijati na način koji se prije 20 godina činio nemogućim. Tada se činilo da između borbi radničke klase i borbi za okoliš postoji neka vrsta nepremostivog zida.
 
Jeff Sparrow 2022
Jeff Sparrow, foto: Wikipedia
 

ME: Kako bi se socijalisti trebali uključiti u ekološki pokret?

JS: Mislim da socijalistički pokret mnogo uči od ekoloških pokreta. Ali u isto vrijeme mislim da moramo biti spremni snažno argumentovati da je ovo sistemska kriza.

I reći da to možemo riješiti jedino ako razvijemo novi odnos između čovječanstva i prirode, fundamentalno drugačiji način proizvodnje. A to je oduvijek ključni socijalistički zahtjev. To očito zvuči kao prilično maksimalistički program.

Ali ulozi su sada toliko visoki da, na neki čudan način, uopšte ne djelujete ozbiljno ako ne postavite maksimalistički program. Niko više ne vjeruje da se klimatska kriza može riješiti tako što će svako od nas razdvajati kućni otpad.

ME: Način na koji radničku klasu stavljate u središte argumentacije jedna je od stvari koja vašu knjigu čini toliko važnom. Osobito posljednje poglavlje koje govori o Williamu Morrisu i ideji društva baziranog na demokratskom planiranju ekonomije. Možemo učiti od ekološkog pokreta, ali i mi, kao revolucionarna ljevica, imamo šta ponuditi – viziju alternativnog društva. Možete li zaključiti svojim mišljenjem o ovome?

JS: Da budem iskren, možda smo u prošlosti tu vrstu pitanja izbjegavali, nismo to jasno sročili jer zvuči previše radikalno, previše utopistički. To više nije pitanje koje se može eskivirati. Zaista moramo razgovarati o drugačijem načinu na koji se svijet može organizovati. Kako tvrdi Bellamy Foster, Vijesti iz Nigdine Williama Morrisa klasik su socijalističkog utopizma, ali su – vrlo jasno i vrlo samosvjesno – i ekološka utopija.

Za Morrisa su te dvije stvari u osnovi isprepletene. Njegov marksizam je na neki način prilično idiosinkrastičan, ali on stvarno ulazi u srž problema kad kaže da trebamo govoriti o načinu na koji se ljudska bića odnose prema prirodi. A ljudi se prema prirodi odnose kroz rad.

Dakle, način na koji radimo – a posebno prodaja „radne snage“, naše sposobnosti za rad – ima duboke posljedice na našu sposobnost da oblikujemo svijet oko sebe. On predstavlja viziju socijalističke budućnosti u kojoj ljudska bića žive i rade na drugačiji način – a tu je centralno pitanje planiranja.

[…] Morris iznosi viziju svjesnijeg upravljanja zemljom po kojoj radna populacija demokratski i kolektivno odlučuje šta želi napraviti, šta želi koristiti, šta želi proizvesti, pa to i tako radi. Čim o tome razmišljate kao o mogućnosti, klimatski problem postaje manje složen. Znamo šta treba učiniti da zaustavimo klimatske promjene. Znamo šta se sve mora dogoditi.

U knjizi citiram u najbolju ruku čudan dokument Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) gdje ekonomisti govore o kitovima koji u svojim tijelima pohranjuju velike količine ugljika. Kad kitovi uginu, taj ugljik nose na dno okeana i tako igraju značajnu ulogu u sprečavanju emisija ugljika. A kako ih je MMF odlučio zaštititi? Kažu da, kako bismo zaštitili kitove, moramo odlučiti koliko kitovi vrijede – kako bi njima moglo upravljati tržište koje će onda odraditi svoje i zaštititi kitove. Zvuči apsurdno, ali je ovo, naravno, argument koji mnogi mainstream političari koriste kad govore o klimi.

Kako kažem i u knjizi, kad bismo vi i ja zatekli nasukanog kita, ne bismo uvodili tržište. Gurnuli bismo kita u vodu.

Čim uklonite tu potrebu za stvaranjem tržišta koje će upravljati svim što ljudi rade, budućnost se otvara. Problem se ne čini ni približno onako beznadežan. Pred nama je dug put do stvaranja radničke demokratije i planske ekonomije. Ali stvarno mislim da cijeli pokret mora početi govoriti o tome.
 
Prvi dio možete pročitati OVDJE.
 
 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU