fbpx

Kundera Exhibition Brno Credit MZK 2

Foto: MZK

Nisam humoristički autor. Štaviše, ne volim takozvanu humorističku književnost. To je svojevrsna podvala. Svijet nije podijeljen na tužnu i veselu polovinu, na komičnu i tragičnu. Tragično i komično su nerazdvojno povezani. Svaka ljudska situacija ima komičnu stranu. 

Biron: Milane, prije nego što se pozabavimo knjigama koje su vam prevedene na francuski, mislim da ste u svijet pisanja ušli objavljujući pjesme…
Kundera: Jesam. Pisao sam poeziju, ali je više ne volim.

Biron: Smatrate da vaše pjesme više nisu dobre?
Kundera: Neke i nisu tako loše, ali radi se o nečem drugom. Napuštanje poezije radi proze nije bilo za mene neki jednostavan prelazak iz jednog žanra u drugi, već istinski raskid. Ja nisam napustio poeziju, ja sam je izdao. Za mene lirska poezija nije samo književna vrsta, već prije svega koncepcija svijeta, stav prema svijetu. Taj stav sam napustio onako kako se napušta religija.

Biron: Ali zar postoji neki nelirski ili antilirski stav?
Kundera: Lirik se uvijek poistovjećuje sa svojim osjećanjima. Antilirski stav je nepovjerenje kako prema vlastitim tako i prema tuđim osjećanjima. Antilirski stav je uvjerenje da postoji beskrajna razdaljina između onog što mislimo o sebi i onog što zaista jesmo; beskrajna razdaljina između onog što stvari žele biti ili misle da jesu i onog što jesu. Uočiti taj raskorak isto je što i razbiti lirsku iluziju. Uočiti taj raskorak je umijeće ironije. A ironija je perspektiva romana.

Biron: Vaša “izdaja” poezije nije bila dosljedna jer ste 1965. objavili važnu antologiju Apollinaireove poezije u vlastitom prevodu, koju ste otvorili jednim dugim esejom…
Kundera: Da, ta antologija je objavljena u Pragu u tiražu od 55.000 primjeraka i rasprodana za nekoliko dana. Ako ja sâm više ne volim pisati poeziju, to ne znači da ne volim tuđe pjesničke opuse. Apollinaire je uvijek bio moja velika ljubav.

Biron: Ali u vašim romanima naći će se pasaži koji sadrže vrlo zgusnutu pjesničku imaginaciju.
Kundera: Škola “lirike” neizbježna je za modernog romansijera. Ne zaboravimo da je upravo lirska poezija unijela najveće inovacije i inicijative u modernu književnost – od Baudelairea do nadrealista. Oslobođena mašta, zgusnut izraz, sposobnost evokacije i buđenja emocije pomoću samo jedne slike. Volio bih da je svako poglavlje mog romana zgusnuto, intenzivno i ekspresivno kao neka mala pjesma. Ali za mene je presudna perspektiva cjeline koja obuhvata perspektivu ironije, perspektivu demistifikacije, perspektivu “relativizacije” istina, osjećanja, stavova. Ukratko, stav koji smatram antilirskim.

Biron: Poslije vašeg lirskog razdoblja, napisali ste teorijsku knjigu Umjetnost romana. Vjerujete li u budućnost romana?
Kundera: Tokom cijele svoje povijesti, roman je bio osporavan, i to od strane svojih najvećih stvaralaca. Da roman sam sebe osporava, to već spada u njegovu tradiciju. Fatalista Žak Denisa Diderota je neprekidna persiflaža romanesknog žanra i ujedno jedan od najvećih romana. To je znakovito: roman je jedini umjetnički žanr koji je sposoban za samoironiju. Émile Zola je prezirao roman i nije htio da svoje knjige smatra romanima. U XX vijeku svi pričaju o romanu u vidu nekrologa: nadrealisti, ruska avangarda, Malraux, koji je tvrdio da je roman mrtav otkako više ne piše romane itd.

Vidite, to je baš čudno. Niko ne govori o smrti poezije. Ali molim lijepo! Od velike generacije nadrealista, ne poznajem nijedno zaista veliko i inovativno pjesničko djelo. Niko ne govori o smrti slikarstva. Niko ne govori o smrti teatra. Niko ne govori o smrti muzike. A opet, od Schönberga, muzika je u potpunosti napustila hiljadugodišnju tradiciju zasnovanu na tonovima, ljestvici i instrumentima. Jako mi se dopadaju Varèse i Xenakis, ali da li je to još uvijek muzika? Varèse svoje kompozicije naziva sklopom zvukova. Muzika je možda već nekoliko decenija mrtva a da se o tome ne govori. Prema tome, vjerujem da je roman, od svih umjetničkih žanrova, najmanje mrtav.

Biron: Zar vaš prvijenac Šala nije roman koji želi opisati atmosferu jedne generacije, biografiju jedne epohe?
Kundera: Ne, uopšte mi nije bila namjera da napišem biografiju epohe. Ali kako nema puno knjiga koje bi posvjedočile o istoriji moje zemlje u posljednjih trideset godina, Šala preuzima i tu funkciju istorijskog svjedočanstva. Preuzima je nesvjesno i gotovo preko volje. Mene nije zanimao istorijski opis, nego problemi, ako hoćete, metafizički, egzistencijalni, antropološki – vidite, nije mi lako naći pravu riječ – ukratko, takozvani vječni ljudski problemi koje osvjetljava reflektor konkretne istorijske situacije.

Biron: Na primjer…
Kundera: Na primjer, cijeli roman je preispitivanje osvete. Ludvik susreće suprugu čovjeka koji je, petnaest godina ranije, prouzročio njegovu nesreću: isključenje iz partije, šest godina prisilnog rada, kraj njegove naučne karijere. Toj ženi ga privlači mržnja. Na kraju vodi ljubav s njom da bi ponizio svog protivnika.

Biron: Nisu li likovi tog i drugih vaših romana često stavljeni pred paradoks?
Kundera: Ludvikova osveta nije paradoksalna isključivo sama po sebi – kaznio je nekog tako što mu je ženu doveo do orgazma – nego i po svom raspletu: Ludvik prekasno saznaje da se protivnikova supruga razvodi i da je njegova osveta ništa drugo do apsurdna šala.

Biron: Zar glavna tema Šale nije šala?
Kundera: Jeste – kako šala postaje fatalna i kako se sudbina pretvara u šalu. A zar se i sama Istorija ne zna našaliti? U romanu ima i druga ljubavna priča. Kao momak, Ludvik je volio jednu jednostavnu djevojku koja nije htjela da vodi ljubav s njim zato što je davno nekad doživjela šok, nakon što je bila silovana u ranoj mladosti. Za nju je fizička ljubav bila povezana s okrutnošću, a istinska ljubav počivala je s onu stranu tijela. Fizička ljubav je za nju postala okaljana vrijednost. Ludvik je nekoć volio svoju socijalističku utopiju, ali realizacija te utopije se naposljetku pokazala okrutnom i krvavom.

Socijalistička utopija mu izgleda kao neka opustošena vrijednost. Ludvik je pun mržnje prema svom nekadašnjem snu, ali u isti mah zna da je ta mržnja još jedna zabluda, nova nepravda. Treba li prezreti te propale vrijednosti? Ili radije zagovarati samilost prema njima? Kao što vidite, sve je preokrenuto u tom romanu. To je roman o krhkosti ljudskih vrijednosti, a ne roman koji bi htio osuditi jedan politički režim. Ambicija romansijera je nešto više od uzimanja na nišan nekog efemernog političkog režima.

Biron: Popričajmo o vašem teatru i, preciznije, o pozorišnom komadu Vlasnici ključeva. Zar prva očigledna tema tog komada nije pokret otpora njemačkoj okupaciji?
Kundera: Jeste, naravno. Priča se odvija pod njemačkom okupacijom. Da vam kažem, to je hendikep za taj komad.

Biron: Zašto?
Kundera: Na stotine pozorišnih komada o njemačkoj okupaciji je napisano u Evropi – uzmimo Salacroua – a pogotovo u istočnoj Evropi. Šema tih komada je uvijek ista: tu su borci Pokreta, zatim kukavice koje ne žele da se bore, a uvijek ima neko ko oklijeva između kukavičluka i borbe. Sve to je ispravno, ali je i užasan kliše. Naime, radnja mog komada dešava se takođe pod okupacijom i likovi su takođe borci i kukavice. Pa ipak, stvarni sadržaj mog komada se dosta razlikuje: tema okupacije tu je samo izgovor ili lukavština. Bez obzira na to, svi shvataju taj komad kao varijantu komadâ o Pokretu otpora.

Biron: Ali vaš komad je imao velikog uspjeha, i to širom svijeta.
Kundera: Svakako, ali je pobrao toliki uspjeh upravo zato što je bio pogrešno shvaćen. To je vrlo čest slučaj: skoro uvijek dugujemo svoj uspjeh činjenici da smo pogrešno shvaćeni.

Biron: Pretjeran značaj koji korisnici jednog stana pridaju gubitku svežnja ključeva – nije li to tema dostojna Ionesca?
Kundera: Taj komad je mnogo bliži Ionescovom teatru nego političkoj drami. To je teatar apsurda, smješten u konkretnu istorijsku stvarnost, gdje apsurdnost nikad ne prevazilazi granicu mogućeg. Uostalom, Ionesco je jedna od mojih najvećih književnih ljubavi; utoliko mi je draže to reći što čujem da se danas o njemu govori s izvjesnim prezirom. Dao bih kompletan Brechtov opus za samo jedan njegov komad.

Biron: Kada proanaliziramo scensku igru, geste, ponavljanja, dijaloge, pada nam na pamet polifona igra. Slažete li se?
Kundera: A zašto ne bih? Vlasnici ključeva su ekstremno, skoro previše razrađen komad; svi motivi se ponavljaju i variraju; cijeli komad je kao igra ogledala. Možda pod uticajem mog muzičkog obrazovanja.

Biron: Kakvo je bilo vaše muzičko obrazovanje?
Kundera: Do svojih dvadesetih godina, kolebao sam se između muzike i književnosti, izučavao sam, pored klavira, i kompoziciju.

Biron: U kom smislu to može uticati na rad pisca?
Kundera: Postoji temeljna razlika između muzičke i epske konstrukcije. Većina romansijera tvrdi da u trenutku kad počnu pisati ne znaju kako će se njihovo pripovijedanje okončati. To kaže, na primjer, Aragon; i André Gide tvrdi isto u Kovačima lažnog novca. Ali muzičar ne može da ne zna kako će mu se završiti kompozicija. Pišući prvu temu svog ronda, trija ili menueta, Beethoven je morao poznavati i njihove posljednje taktove zato što su rondo, trio i menuet forme koje se uvijek završavaju temom kojom počinju. Muzika je ustrojena prema načelu varijacije i ponavljanja.

Načelo epskog ustroja je drugačije. Romaneskna priča se razvija prema logici likova; jedan događaj izaziva drugi, ništa se ne ponavlja. Ja uvijek pokušavam da epsko načelo potkujem muzičkim. Uzmite primjer Oproštajnog valcera. U prizemlju romana dešava se epska priča, sa suspenseom. Na prvom spratu razvija se muzička kompozicija: motivi se ponavljaju, variraju, preobražavaju, vraćaju, gotovo da nema rečenice bez svog odraza, varijante, dvojnika, odgovora na nekom drugom mjestu u romanu.

Uzmite temu rođenja u Oproštajnom valceru: scenografiju čine toplice za liječenje neplodnosti. I svi se junaci suočavaju s tim problemom: Klima je u opasnosti da nenamjerno postane otac; Ružena je trudna; ginekolog Škreta liječi pacijentice vlastitim sjemenom; Jakub ne želi da se razmnožava i izmišlja priču o Herodu koji je htio osloboditi svijet od ljudskih kandži; u Život je drugdje, prisutna je tema zime, studeni. Jaromil umire od studeni; Xavierovu sanjanu ljubav ubija studen. Motiv studeni prati cijelu kompoziciju itd.

Biron: Naveli ste Aragona, koji nikad ne zna kako će se završiti njegovi romani. Da li vi uvijek znate kako će se završiti vaši?
Kundera: Da ne znate kraj svog romana, to je znak rudimentarnog epskog talenta. Glavna ideja je – naravno, sada pojednostavljujem – da oblikujemo lika ili likove koji se kasnije toliko osamostale da su u stanju sami nametnuti razvoj priče i tako iznenaditi samog autora.

Moram reći da ja manje-više poznajem kraj svojih romana. To je muzički način razmišljanja. Moj prvi koncept romana uvijek sadrži raspodjelu proporcija. Počinjući s pisanjem Šale, znao sam na primjer, od samog starta, da će roman biti podijeljen na sedam dijelova, pri čemu će prvi, treći i peti dio ispripovijedati glavni lik Ludvik, dok će drugi, četvrti i šesti voditi drugi likovi, a sedmi, polifonični, poteći će iz usta tri lika istodobno. Ideja konstrukcije za mene je fiksna ideja, ne racionalna računica, već prije opsesija koja dolazi iz podsvijesti. Gledajte: Život je drugdje ustrojen je na gotovo identičan način. Takođe je podijeljen na sedam dijelova. Prvi, treći i peti su duga epska poglavlja koja iznose život glavnog lika, drugi, četvrti i šesti su interludiji, a sedmi je opet jedna polifonična montaža.

Biron: Privlači vas broj sedam
Kundera: Da, definitivno. Uvijek su mi draži neparni od parnih brojeva. A među neparnim, smatram da su najbolji prosti brojevi zato što su nedjeljivi. Na primjer, Oproštajni valcer podijeljen je na pet dijelova, Šala i Život je drugdje na sedam, a Smiješne ljubavi sadrže sedam pripovijedaka.

Biron: Govorimo li o magiji brojeva?
Kundera: Znam da vam sve ovo može izgledati smiješno. Kažimo da se radi, u mom slučaju, isključivo o igri. Kao kad biste se tjerali da ujutro izađete iz stana na lijevu nogu; znate da je posrijedi praznovjerje, ali se igrate s tim. Ali to je možda i neko malo dublje pitanje. Brojevi nemaju magično značenje, već u potpunosti racionalno. Ako podijelite roman na dva, četiri ili osam dijelova, roman će težiti da se rascijepi, da se rastavi na dvije polutke. Nije dovoljno uvezan, objedinjen, kompaktan. Da biste stvorili istinsko jedinstvo konstrukcije, konstrukcija mora biti nedjeljiva. I u tome je smisao prostih brojeva. Ni Šala ni Život je drugdje ne mogu se podijeliti na dvije ili tri komponente; njihova konstrukcija je kompaktna. To je takođe pitanje proporcija i brojeva. Priznajem da je taj način osmišljavanja forme svojstveniji kompozitoru nego romansijeru.

Ima jedna druga stvar. Komponovanje muzike sastoji se u distribuciji tempa. Uvijek sam bio sklon da različitim poglavljima pridodam podnaslov s muzičkim uputama: allegretto, moderato, presto itd. Na primjer, Život je drugdje. U prvom dijelu, koji je klasična epska naracija, imamo moderato. Drugi dio je snoviđajan – to je vivace. Treći dio je fragmentirana naracija – allegretto. U četvrtom dijelu, montaža poglavljâ je vrlo kratka, pa imamo prestissimo. Zatim dolaze moderato, lento, a u sedmom poglavlju presto.

Biron: Mislite da je čitalac osjetljiv na te finese?
Kundera: Možda nesvjesno, ali nemoguće je da ne bude osjetljiv. Smjena tempa posjeduje veliku efikasnost. Književna kritika nije toga svjesna, to je druga priča. Ona ili je ideološka, ili kultivira nekakav hermetični strukturalizam, potpuno sterilan.

Biron: Vratimo se na vaše pozorišne komade. Nakon Vlasnika ključeva, napisali ste 1967. Sotiju.
Kundera: Vlasnike ključeva pisao sam dvije godine; to je vrlo razrađen komad. Sotija je napisana za sedam dana, to je vrlo jednostavan komad, provokativno jednostavan, i lično je stoput više volim od Vlasnika ključeva. Na žalost, gotovo niko ne dijeli moje mišljenje.

Biron: Da li su je igrali na Zapadu?
Kundera: Ne. Ali je postigla ogroman uspjeh u Jugoslaviji.

Biron: O čemu govori?
Kundera: Sam u učionici, direktor škole nacrta na tabli, iz zabave, ženski polni organ. Romb s kratkom linijom u sredini.

Biron: I to je ženski organ?
Kundera: Da. Svi pisoari centralne Evrope išarani su tim crtežom, tim znakom koji se smatra opscenim.

Biron: Kod nas nema tih rombova!
Kundera: Znam. Jako me razočaralo kad sam saznao da je taj simbol nepoznat izvan centralne Evrope. Uvijek sam mislio da je to jedini simbol oko kojeg se cijelo čovječanstvo može složiti – i prevario sam se.

Biron: Dobro. Nacrta romb i šta dalje?
Kundera: Priča poslije toga postaje urnebesna: provodi se istraga, jedan student priznaje krivicu, a direktor je dužan da mu odreže uši…

Biron: I to je kraj?
Kundera: Ne, to je kraj prvog čina. Ima nastavak. Ali komad koji smatram svojim najboljim je pozorišna adaptacija Diderotovog Fataliste Žaka. Fatalista Žak je moj omiljeni roman. Uvijek sam bio lud za tim romanom i njegovim libertinskim duhom, racionalnim, izrugivačkim, ironičnim, jasnim i oponentskim.

Biron: Kada ste napisali tu adaptaciju Fataliste Žaka?
Kundera: Kao što znate, nakon 1968. otpustili su me s Praškog univerziteta i lišili svake mogućnosti da objavim bilo šta u domovini ili da zarađujem za život nekim drugim intelektualni poslom. Mnogo ljudi mi je htjelo pomoći. Jedan pozorištarac iz Slovačke navratio je tada do mene s nekim romanom Dostojevskog i predložio mi da ga adaptiram za teatar. Kako pod svojim imenom nisam smio ništa napisati, čak je bio voljan da mi posudi sopstveno ime, što je s njegove strane bilo krajnje plemenito i odvažno. I tako, počeo sam da iščitavam taj roman i odmah sam shvatio da se nikad neću moći baviti Dostojevskim, nisam ga podnosio.

Biron: Iznenađen sam. Dostojevski je bog za pisce istočne Evrope.
Kundera: Ja nisam pisac iz tog regiona. Prag nije na istoku. On je u samom središtu Evrope. A što se tiče Dostojevskog, nipošto ne želim poreći njegovu veličinu; samo želim iznijeti sopstvenu odbojnost, odbojnost koja je i mene iznenadila. Tada sam postao svjestan da je taj ruski univerzum, taj histerični univerzum, sa svojim kultom iracionalnosti, sa kultom patnje, sa kultom osjećanja i tminom bezdana, da mi je taj univerzum duboko stran. I osjetio sam se toliko bolesnim od tog štiva da mi je hitno bila potrebna terapija protuotrovom – bacio sam se na Diderota. Uostalom, to su bile najtužnije godine moga života; pomogli su mi i spasili me Francuzi, prijatelji u Francuskoj, čitaoci u Francuskoj, prevodilac, izdavač, kolege u Francuskoj i među njima Diderot, koji mi je tada pružio ruku. Nikad to neću zaboraviti.

Biron: Meni se čini da odajete počast Diderotu i cijelom stoljeću prosvjetiteljstva, ne samo u vašoj drami nego i u zbirci priča Smiješne ljubavi i u romanu Oproštajni valcer. Slažete li se?
Kundera: Da.

Biron: Niste li preuzeli, deset godina kasnije, u Kolokviju i Doktoru Havelu, temu Don Juana i njegove tragične veselosti?
Kundera: Tačno. Samo što tragika današnjeg Don Juana počiva upravo na nedostupnosti tragike; nesreća današnjeg Don Juana počiva u nemogućnosti da bude Don Juan. U svijetu gdje je sve dopušteno, u svijetu seksualne revolucije, veliki zavodnik kakav je bio Don Juan pretvorio se u velikog kolekcionara žena. Ali postoji izuzetno velika razlika između velikog zavodnika i velikog kolekcionara. Nekadašnji Don Juan kršio je konvencije i zakone. Veliki kolekcionar je u skladu sa zakonima i konvencijama zato što je sakupljanje žena sada dio bontona. Gotovo nam se nameće da ih sakupljamo! Današnji donžuani lišeni su tragike; njihova razudanost izgubila je karakter izazova; njihove pustolovine postaju sprdačina.

Biron: Upravo u Smiješnim ljubavima, čini mi se, ima ova rečenica u priči Edvard i Bog: “Ja sam, znaš, prinuđen da lažem kako ne bih luđake uzimao za ozbiljno i kako i sam ne bih poludio.” Zar ta rečenica ne odražava ton i duh tih priča?
Kundera: Ako postanete svjesni da svijet koji vas okružuje ne zaslužuje da se shvati ozbiljno, to povlači za sobom vrtoglave zaključke. Iskrenost postaje besmislena. Zašto biti iskren s nekim ko ništa ne uzima za ozbiljno, ko je lud? Zašto govoriti istinu? Zašto biti čestit? Zašto ozbiljno raditi? I kako možemo sami sebe shvatiti ozbiljno u jednom beznačajnom svijetu? To bi bio vrhunac smijurije! Kad osjetimo da svijet ne možemo shvatiti ozbiljno, otvara se ponor. Smiješne ljubavi su šaljive pripovijetke koje se zbivaju na rubu te provalije.

Biron: Ali vratimo se na Život je drugdje, za koji ste dobili Nagradu Médicis 1973. Zašto taj naslov, Život je drugdje?
Kundera: To je Rimbaudova rečenica. Revoltirani studenti u maju ‘68. u Parizu ispisivali su je kao slogan po zidovima. Život je drugdje, to je vječna iluzija mladosti, onih koji nisu prekoračili granicu odrasle dobi: ta želja da se uđe u kraljevstvo stvarnog života upravlja postupcima mladih revolucionara i mladih pjesnika.

Biron: Zar Jaromil, glavni lik, nije na nekom prvom nivou žrtva posesivne majke koja ga je držala pod staklenim zvonom?
Kundera: Prije nego što sam napisao taj roman, pročitao sam mnogo biografija pjesnika. Gotovo sve njih je odlikovalo odsustvo snažnog oca. Pjesnik izlazi iz kuće žena. Ima majki koje previše štite svog mladog pjesnika, kao u slučaju Aleksandra Bloka, Rilkea ili Oscara Wildea, a valja spomenuti i majku revolucionarnog češkog pjesnika Wolkera, čija me je biografija snažno nadahnula. A ima i hladnih ali ništa manje posesivnih majki poput Rimbaudove. Tada sam smislio sljedeću definiciju pjesnika: mladi čovjek kog vodi mama dok se on šepuri pred svijetom, u koji ne zna kako da uđe.

Biron: Zar, na drugom nivou, Jaromil ne otjelovljuje remboovski mit pjesnika, s tim što je ovaj put mediokritetstvo pretočeno u poeziju?
Kundera: Nije to nikakvo mediokritetstvo! Moj Jaromil, koji, ne zaboravite, umire u dvadesetoj, nipošto nije mediokritet; naprotiv, on je iznimno talentovan i ponaša se na isti način kao toliki vrhunski pjesnici. Oni koji kažu da je on mediokritet nisu u stanju da se oslobode velikog evropskog mita, to jest mita o poeziji s velikim P. Mi smo protiv svega i svačega, spremni smo pljuvati na grobove i nacionalne zastave, ali, u isto vrijeme, još uvijek smo zarobljenici nedodirljivih mitova, na primjer mita o revoluciji, mita o mladosti, o majčinstvu, o poeziji. Da se razumijemo, nisam ja protiv revolucije, ni protiv majčinstva, ni protiv mladosti, ni protiv poezije, ali imam neodoljivu želju da demitiziram određene mitove. Prema tom mitskom mišljenju, poezija je apsolutna vrijednost. Pjesnik zato nikad ne može biti cinkaroš, denuncijant poput mog Jaromila. Čitalac stoga mora ili odbaciti moju knjigu kao blasfemiju ili shvatiti Jaromila kao lažnog pjesnika.

Znate, prihvatićemo mi bez velike sablazni da se veliki filozof slaže sa fašistima, prihvatićemo bez velike sablazni da je veliki ratnik hulja ili da je naučni genije kukavica, ali nećemo prihvatiti i da je veliki pjesnik, onaj autentični, denuncijant. Pa ipak, vidio sam, i to iz prilične blizine, najveće pjesnike kako čine mnogo strašnije stvari od mog sirotog Jaromila. I činili su to ne protivno svom pjesničkom geniju, nego uz njegovu podršku. Treba to shvatiti. Moj Jaromil će otkucati brata svoje djevojke ne kao ogavna hulja, već sa svim onim autentičnim entuzijazmom pjesnika. Njegov pjesnički genij je punom snagom sudjelovao u činu denuncijacije. Ne zaboravite da su najveći zločini u istoriji bili popraćeni melodijama i stihovima punim zanosa. Svaka ljudska odlika, svaka ljudska vrijednost, ako mi dopuštate ovaj teološki vokabular, pripada i nebesima i paklu, i anđelima i đavolima – tako je i sa poezijom.

Biron: Da niste to možda napisali pamflet protiv poezije?
Kundera: Taman posla. Ni pamflet ni satiru. Nema tu nikakvog pretjerivanja. To je prije pokušaj da se romanesknim sredstvima sačini fenomenološki opis onog što jeste lirski pogled, lirska koncepcija svijeta.

Biron: Bez obzira, slučaj je pomalo poseban. Jaromil je postao službeni pjesnik na usluzi policijskom režimu. On je skorojević.
Kundera: Jaromil nipošto nije skorojević. Postao je službeni pjesnik ne zato što je htio napraviti karijeru, već zato što je službeni režim za njega predstavljao revoluciju, radikalnu promjenu, obnovu, stvarni život o kojem je sanjao. Ponaša se na isti način kao mnogi veliki pjesnici, zaista veliki, koji su u isto to vrijeme postali, iz istih razloga, službeni pjesnici. Zar mislite da Éluard, da je živio u Čehoslovačkoj, ne bi postao službeni pjesnik? Zar mislite da svi ti mladi simpatični i buntovni ljudi ne bi postali u nekoj mladoj revolucionarnoj državi službeni pjesnici i da ne bi mogli završiti kao Jaromil? Znano vam je da, uprkos tome što je Evropa podijeljena na dvoje, živimo iste priče, iste probleme, iste razmirice, iste sudbine; Evropa je jedna.

Biron: Hajde da se sada vratimo na vaš najnoviji roman, Oproštajni valcer. Zar Jakub, po mom mišljenju ključni lik u vašoj knjizi, ne sažima duh romana u ovoj rečenici: “Zar progonjeni nisu više vrijedili od progonitelja?”
Kundera: Ima ljudi s navodne desnice koje proganjaju navodni ljevičari, a ima i ljevičara koje proganjaju desničari. Ne vjerujem da je ijedno proganjanje bolje od drugog. U našem manihejskom svijetu suprotstavljenih ideologija, proganjani gore od želje da postanu progonitelji. To je Jakubovo crno iskustvo.

Biron: Da li se vi poistovjećujete s njim?
Kundera: Ne poistovjećujem se ni s jednim likom. Prezirem autobiografske romane.

Biron: Nijedan vaš roman nije autobiografski?
Kundera: Šta je to autobiografski roman? Autor nam želi objasniti sopstveni život i stavove u šifriranoj formi romana. To je isprazno i smiješno. Trebao bi pisati memoare, to bi bilo poštenije. Naravno – ali to je jedan drugi problem – romansijer uvijek eksploatira svoja lična iskustva, ali ne da bi sopstveni život iznio na vidjelo, nego da bi kreirao jedan autonomni imaginarni svijet.

Biron: Romani su vam, u vašoj zemlji, prvo naišli na odobravanje, a zatim su zabranjeni. Po svemu sudeći, zato što su protumačeni kao angažovani, pa čak kao politički?
Kundera: Ne volim takozvane političke romane. To su redovno vrlo loši romani. Ali istina je da je ovovremena hiperpolitizirana publika krajnje osjetljiva na politički aspekt svakog fenomena. Uzeću vas kao primjer. Rekli ste da je Jakub, po vašem sudu, ključni lik u mom romanu. Ali to nije tačno. Jednako je bitan kao i drugi likovi, na primjer Bertlef ili doktor Škreta. Ali zašto je on za vas važniji? Zato što je jedini lik koji ima političko značenje, političku sudbinu. Zbog toga je, viđen kroz našu ispolitiziranu optiku, najznačajniji. Ali ta optika je pogrešna.

Biron: To je najvjerovatnije istina, ali zar je moguća neutralnost u književnosti?
Kundera: Ako roman odbija da se povinuje jednoj od političkih ideologija naše epohe i odbija da učestvuje u sve grubljim ideološkim uproštavanjima, to nije neutralnost, to je izazov. Jer roman na taj način preokreće prihvaćeni poredak vrijednosti, prihvaćenu interpretaciju normalnosti, sistema, ustaljenih ideja.

Stvarati roman znači izmišljati likove. Ta aktivnost je mnogo puta bila ocrnjivana, ali ipak se radi o zanimljivoj igri. Koja nas uči da shvatimo istine drugih ljudi i ograničenost naše vlastite; uči nas da poimamo svijet kao ispitivanje s mnoštvom lica. Zbog toga je roman duboko antiideološka umjetnost, zato što nam ideologija uvijek predstavlja svijet iz pozicije samo jedne istine; predstavlja nam ga kao ilustraciju te istine. Zbog toga je, ponavljam, roman antiideološka umjetnost, i u našem mahnito ideologiziranom svijetu potreban je kao hljeb nasušni.

Biron: Predstavili ste Oproštajni valcer kao roman smijeha. Međutim, to je jedan crn roman…
Kundera: Nisam humoristički autor. Štaviše, ne volim takozvanu humorističku književnost. To je svojevrsna podvala. Svijet nije podijeljen na tužnu i veselu polovinu, na komičnu i tragičnu. Tragično i komično su nerazdvojno povezani. Svaka ljudska situacija ima komičnu stranu. U Oproštajnom valceru, sve je komično i sve tragično. Ali pošto smo sada, u našem tužnom XX vijeku, izgubili svaki osjećaj za humor, osjećam se obaveznim da skrenem pažnju na komičnu stranu svojih knjiga.

I vjerujem da je ta sveprisutnost komičnog u tragičnom ostvarena u Oproštajnom valceru bolje nego u drugim mojim romanima. Cijela naracija je smještena na tananoj granici koja razdvaja ozbiljno od neozbiljnog. Zato mi je to omiljeni roman.

Biron: Ne pada li vam teško, kao češkom piscu, što više nije moguće da vas čitaju zemljaci?
Kundera: U svakom slučaju, to je prilično specifična situacija. Zamislite: ja pišem romane na češkom. Ali budući da su moja djela 1969. proglašena nepostojećim u mojoj zemlji, gotovo niko ne može da čita moje knjige na češkom. Prvo budu prevedene na francuski, pa objavljene u Francuskoj, zatim u drugim zemljama, ali originalni češki tekst ostaje u mojoj ladici, kao kakav kalup.

Da li mi pada teško, ne znam. Još uvijek sam toliko iznenađen tom bizarnom situacijom da nisam u stanju da je ocijenim. Kako god, imam mnogo sreće, to jest izvrsnog prevodioca Françoisa Kerela, koji je u isti mah moj veliki prijatelj i istinski pjesnik. Moje posljednje romane preveo je na način da su potpuno ravni originalnoj verziji.

Izvor: Liberté, 1979.

Prevod: Nomad

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 30.8%
Ne - 69.2%

Ukupno glasova: 13
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Da - 40%
Ne - 60%

Ukupno glasova: 5
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Državni nivo - 28.6%
Entitetski nivo - 0%
Lokalni nivo - 0%
Građani - 7.1%
Sve od navedenog - 64.3%

Ukupno glasova: 14
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU