venecuela1

Venezuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu koje predstavljaju nezamislivo bogatstvo. Različiti nacionalni i međunarodni igrači oduvijek su pokušavali dovesti te resurse pod svoju kontrolu. U ovom trenutku Venezuela se suočava s ozbiljnim ekonomskim problemima kao što su niska cijena nafte, problemi s valutom i američke sankcije, a svi ti faktori zajedno pokrenuli su spiralu propasti nacionalne ekonomije. Trenutno je u tijeku državni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Nicolasa Madura, a taj državni udar podržavaju SAD, Kanada, Evropska Unija i nekoliko desničarskih vlada u Latinskoj Americi.

Autor: Tena Erceg - forum.tm

Oliver Ressler je austrijski dokumentarist i umjetnik koji se bavi pitanjima ekonomije, demokracije, migracija, klimatskih promjena, te oblicima otpora i društvenih alternativa. Autor je 31 filma prikazanog na brojnim događanjima društvenih pokreta, umjetničkih institucija i filmskih festivala. Sudjelovao je u mnogim bijenalima, kao što su oni u Veneciji, Moskvi, Quebecu i Documenta u Kasselu. Sa sociologom Dariom Azzelllinijem, koji je godinama živio u Caracasu, snimio je tri dugometražna dokumentarna filma o društvenim promjenama u Venezueli u vrijeme pokojnog predsjednika Huga Chaveza. Filmovi su snimljeni u periodu od 2004. do 2010. godine i bave se socijalnom i ekonomskom transformacijom u okviru bolivarskog procesa kojoj je cilj bio spuštanje kontrole nad nacionalnim resursima i drugim aspektima života na najniže razine venezualnskog društva, takozvane komune.

Kako gledate na trenutnu političku situaciju u Venezueli?

Venezuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu koje predstavljaju nezamislivo bogatstvo. Različiti nacionalni i međunarodni igrači oduvijek su pokušavali dovesti te resurse pod svoju kontrolu. U ovom trenutku Venezuela se suočava s ozbiljnim ekonomskim problemima kao što su niska cijena nafte, problemi s valutom i američke sankcije, a svi ti faktori zajedno pokrenuli su spiralu propasti nacionalne ekonomije. Trenutno je u tijeku državni udar protiv demokratski izabranog predsjednika Nicolasa Madura, a taj državni udar podržavaju SAD, Kanada, Evropska Unija i nekoliko desničarskih vlada u Latinskoj Americi. To, međutim, nije prvi puč protiv Venezuele; 2002. također je pokušan državni udar koji je podržavala američka vlada i koji je propao zahvaljujući ogromnoj podršci ljudi koji su bili uz Huga Chaveza. Ali 2019. godine Venezuela je u bitno slabijoj situaciji, ekonomski ali i politički, okružena sa znatno manje ljevičarskih vlada na kontinentu. Bolivarska revolucija ponovno je napadnuta od istih onih neoliberalnih snaga koje su kasnih 1990-ih dovele do njezinog uspona. Postoji ogroman rizik da će pokušaj državnog udara još više destabilizirati zemlju i prouzročiti višegodišnji rat. Čini se da, za one koji ne mogu prihvatiti mogućnost organiziranja društva na principima koji se ne podudaraju s neoliberalnim diktatima, Venezuela mora pasti.

U filmu 'Venezuela odozdo' ('Venezuela from Below') iz 2004, prikazana je detaljna kronologija pokušaja opozicije da sabotira naftnu industriju u prvim godinama Chavezove vladavine, kao i načini na koje su radnici te sabotaže sprječavali. Možete li reći nešto o dinamici odnosa između vlade i opozicije?

Kao što i naslov 'Venezuela odozdo' sugerira, perspektiva ovog i preostala dva filma koja sam radio s Dariom Azzellinijem uvijek je bila perspektiva protagonista koji su bolivarski proces gurali sve dalje; radnika, nezaposlenih, sjedilačkih naroda, seljaka, ljudi koji žive u siromašnim predgrađima, žena. Svi su oni profitirali od redistribucije prihoda od nafte i po prvi put u povijesti svoje zemlje dobili mogućnost sudjelovati u procesima odlučivanja i u izborima. 'Venezuela odozdo' bavi se upravo tim osnaživanjem stanovništva. Bogati venezuelanski oligarsi, više klase i privatni mediji oduvijek su se protivili bolivarskom procesu koji je pokrenuo redistribuciju desetljećima pljačkanih državnih resursa. U cilju svrgavanja vlade služili su se različitim taktikama: ekonomskim sabotažama, zatvaranjem radnika u tvornice, pučevima, kampanjama dezinformiranja, bojkotima izbora. Sve dosad, ovi pokušaji bili su bezuspješni.

Jedan od filmova bavi se odnosom između vojske i naroda, što je ujedno i ključan faktor za eventualni uspjeh tekućeg državnog udara. Možete li reći nešto o tome?

Prije nego što je Chavez postao predsjednik, za ljude iz siromašnih obitelji često je jedina mogućnost studiranja na fakultetu bilo služenje u vojsci jer je vojska davala stipendije. Tek je Bolivarska revolucija svima omogućila pristup sveučilištima i općenito obrazovanju. Mnogi od tih studenata iz radničkih obitelji ostvarili su vojne karijere i postali vodeći kadar koji nije zaboravio svoje socijalno porijeklo i siromaštvo iz kojeg su potekli. I sam Chavez došao je iz redova vojske, što je ujedno i razlog zašto je dio evropske ljevice prema njemu bio podozriv. Vojska je uvijek bila nosivi stup bolivarskog procesa i zato ne treba čuditi da je ona dosad odolijevala pridružiti se puču koji se trenutno odvija.

Iz zapadne interpretacije trenutnih događanja mahom se ispušta dimenzija koja govori o tome koliko siromašni Venezuelci imaju za izgubiti u borbi koja se sada vodi, zbog čega se podcjenjuje i otpor puču. Što možete reći o uspjesima bolivarske revolucije za taj sloj ljudi?

Svi filmovi koje smo Dario i ja radili pokazuju da su siromašni jako puno dobili od tog procesa, od besplatnog zdravstvenog osiguranja i subvencionirane hrane, preko stambenih 'misija' kojima je cilj bio priuštiti dostupno stanovanje pripadnicima niže i srednje klase, do stipendija za studente i kućanice, i još puno toga. Uz to, putem komuna i komunalnih vijeća ljudi su dobili mogućnost uključiti se u odlučivanje o kontroli imovine koja pripada državi. Komune imaju ovlasti preuzimati robe, usluge, resurse, pa čak i biznise koji ne služe pojedincima nego javnom dobru pod kolektivnom administracijom. Jasno je da će sve ovo biti izgubljeno u slučaju da puč uspije.   

U svojim filmovima bavite se nastojanjima radnika da preuzmu kontrolu nad proizvodnjom, da ideje participatorne demokracije pretvore u realnost. Kakvi su bili vaši dojmovi o tom borbama?

Demokratsko organiziranje ne bi trebalo stati samo na području osmišljavanja državne ekonomije. Radno mjesto, na kojem većina nas mora provoditi osam do deset sati dnevno, također mora postati predmet demokratizacije. Venezuela je bila jedno od nekoliko mjesta na svijetu gdje je vlada podržavala borbe usmjerene na razvoj oblika radničke kontrole. Dario i ja snimili smo film '5 tvornica – Radnička kontrola u Venezueli' 2005. godine. Prezentacija video instalacije u Muzeju umjetnosti Berkeley u SAD-u iduće godine izazvala je velike kontroverze na umjetničkoj sceni, a Chris Gilbert, kustos koji je projekt i naručio, dao je ostavku jer iz popratnog teksta izložbe nije htio ukloniti sintagmu 'revolucionarna solidarnost', kako je od njega tražila muzejska administracija. Instalacija i film prikazuju različite oblike zajedničkog upravljanja ili samoupravljanja, pri čemu vlada nije favorizirala nijedan model već je radnicima ostavljala slobodu da demokratski eksperimentiraju i razvijaju forme samoorganizacije na vlastitim radnim mjestima. U filmu radnici govore o mehanizmima i o teškoćama s kojima se moraju nositi, čuju se samo njihovi glasovi. Ne čujemo političare, ali ni tipične akademske političke analitičare. Radnici sami govore iz pozicije stručnjaka za borbe u kojima sudjeluju. Tvornice u filmu bave se proizvodnjom tekstila, aluminija, kečapa, kakaa i papira. Tvornice pod kontrolom radnika aktivne su već godinama i danas ih u Venezueli još uvijek ima 30-ak, najviše odmah nakon Argentine.

U filmovima se može osjetiti da postoji tenzija između radnika i centralnih vlasti. Čini se kao da žele evoluirati na razinu pune radničke kontrole, ali ne uspijevaju. Što biste rekli da su razlozi zbog kojih taj proces nije do kraja proveden?

Rekao bih da je osnovni problem činjenica da se robe koje proizvode tvornice pod kontrolom radnika moraju natjecati s konkurentskim robama koje se proizvode u uvjetima eksploatacije u kapitalističkim odnosima. U mnogim slučajevima to jednostavno nije moguće. A kada je i moguće, cijena konkurentnosti proizvoda često je povećana razina samoeksploatacije radnika u tvornicama koje oni kontroliraju. Mislim da se u kapitalističkoj ekonomiji ovaj problem može umanjiti isključivo ako tvornice pod kontrolom radnika narastu do tolikog udjela u nacionalnoj ekonomiji da one mogu međusobno trgovati i podržavati jedna drugu. Pobjednička taktika bi, dakle, trebala biti okupirati što više radnih mjesta i solidarno podržavati te borbe.

U opisu filma 'Izgradnja komune' ('Comuna Under Construction') postavlja se pitanje 'je li uopće moguće pomiriti državu i autonomiju?' Kakav je bio vaš dojam, je li to moguće?

Jasno je da su organizacija putem države i organizacija putem autonomnih mreža u strukturalno suprotstavljenom odnosu i da to stvara napetosti. Kada autonomno organizirane komune steknu moć, država gubi moć nad određenim odlukama. Promatrati to natjecanje bilo nam je iznimno zanimljivo, toliko da smo čak mogli zamisliti situaciju u kojoj su komune do te mjere osnažene da bi to moglo dovesti do potpunog ukidanja postojećeg modela nacionalne države. Kada govorimo o komunalnoj državi govorimo o postupnom zamjenjivanju postojećeg političkog i ekonomskog modela novim sistemom koji se temelji na komunama integriranima u gradske i regionalne federacije, koje zatim artikuliraju politike, proizvodnju i projekte na nacionalnoj razini. Ona implicira transformiranje vlade odozgo u tijela koja odlučuju odozdo. To je barem teorija odnosno vizija. Kao i mnoge druge stvari u bolivarskom procesu, to se nije ostvarilo ali je barem ljudima pružilo mogućnosti uključivanja u demokratske procese na nižim razinama koje inače ne bi imali, kao i alate da se pobrinu za potrebe svojih zajednica.

Čavisti se rutinski identificiraju kao 'revolucionari'. Što, po vašem mišljenju, oni pod tim podrazumijevaju?

Nisam u poziciji govoriti odgovoriti na pitanje što revolucija znači u borbama drugih ljudi, radije im pružam priliku da govore sami za sebe. Ali rekao bih da se svi oni koji sudjeluju u razvijanju novih odnosa između ljudi i države u okviru bolivarskog procesa sasvim sigurno mogu nazvati revolucionarima.

 

Bogati venezuelanski oligarsi, više klase i privatni mediji oduvijek su se protivili bolivarskom procesu koji je pokrenuo redistribuciju desetljećima pljačkanih državnih resursa. U cilju svrgavanja vlade služili su se ekonomskim sabotažama, zatvaranjem radnika u tvornice, pučevima, kampanjama dezinformiranja, bojkotima izbora, kaže Oliver Ressler, austrijski dokumentarist i umjetnik
Bogati venezuelanski oligarsi, više klase i privatni mediji oduvijek su se protivili bolivarskom procesu koji je pokrenuo redistribuciju desetljećima pljačkanih državnih resursa. U cilju svrgavanja vlade služili su se ekonomskim sabotažama, zatvaranjem radnika u tvornice, pučevima, kampanjama dezinformiranja, bojkotima izbora, kaže Oliver Ressler, austrijski dokumentarist i umjetnik
 
Iz filma 'Izgradnja komune'
Iz filma 'Izgradnja komune'
 
Iz filma 'Izgradnja komune'
Iz filma 'Izgradnja komune'
 
Iz filma 'Izgradnja komune'
Iz filma 'Izgradnja komune'
 
Iz filma '5 tvornica – Radnička kontrola u Venezueli'
Iz filma '5 tvornica – Radnička kontrola u Venezueli'
 
Iz filma '5 tvornica – Radnička kontrola u Venezueli'
Iz filma '5 tvornica – Radnička kontrola u Venezueli'
 
Iz filma '5 tvornica – Radnička kontrola u Venezueli'
Iz filma '5 tvornica – Radnička kontrola u Venezu

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU