Živjeće crvena buržuazija!

Jugoslavija – studentske demonstracije 1968. godine 

Samo teški politički diletanti stvaranje novih partija, opozicije, alternative itd. u Jugoslaviji mogu definirati kao “pozitivna kretanja” i konačno, dugo čekanu, konkurenciju komunistima. Partija će u svojim rukama držati konce – vlasti – još najmanje pet godina, jer ni jedna novoosnovana partija nema iza sebe tako moćnu medijsku mašinu, nema toliko članova koji su na bitnim vanpolitičkim funkcijama kao što imaju komunisti. Riječ je o svemoćnom aparatu za čiju razgradnju je potrebno barem deseti dio vremena od onog koje je uloženo u gradnju tog aparata.

Piše: Severin Pilipović

Uostalom, teško da ima i jedan jači direktor, sudija, upravnik zatvora, glavni urednik, itd. koji nije član Partije. Obična je iluzija da će politički komesari, čuvari svijetlih tradicija, čuvari morala i likova tako lako sići među smrtnike i otići u političku i javnu anonimnost.

Dakako, te ljude treba razumjeti – njihov život je sačinjen od prelazaka sa funkcije na funkciju (koje su uvijek u biti političke). Njihov život sačinjen je još i od podjela kadrovskih stanova, funkcionarskih dodataka i besplatnih ručkova. To su ljudi koji su odavno postali ovisnici o limuzinama i šoferima…

Pravovjernost, klanjanje slici i ideji, decenijama je za te ljude bio najunosniji biznis, i vladala je samo jedna logika: što si pravovjerniji bolje prosperiraš a budućnost ti je ljepša i svjetlija. Taj model vlasti je konstanta u svim socijalistikim zemljama – od SSSR-a do Jugoslavije. Oduvijek je taj aparat bio najbolje plaćen, to je činjenica koja se ne da osporiti.

Cenzorsko – udbaška svijest tog aparata nije nešto što se da izmijeniti za mjesec ili dva. A ta svijest je izgrađena na stavljanju znaka jednakosti između stražarenja nad ideologijom i ličnog interesa. Upitajmo se, da li će nekome od pravovjernih vratiti stan, da li će neko iz banjalučke karingtonke to učiniti? Šta će se desiti sa vilama koje su gospoda dizala u Neumu, na Zlatiboru ili Dalmaciji – a vile su izgrađivali na račun svog komunističkog pedigrea. I sad kad se gospoda zadovoljila daju narodu malo prostora za političke igre – uglavnom svjesni da im se još zadugo neće ništa desiti. Hoće li iko na bilo koji način kompenzirati bivšim političkim robijašima njihovo vrijeme, zdravlje i rasturene egzistencije. Naravno da neće.

Prema tome, višestranačje u Jugoslaviji samo je simpatična bižuterija i dio našeg folklora. Četiri decenije u našem čovjeku je izgrađivan kult kozaračkog kola; kako bi to rekao jedan pisac, i malo je vjerovatno da će se desiti bilo kakvi značajni politički pomaci. Za višestranački sistem potrebna je politička kultura koju mi nemamo i koja se tek formira. Od rata na ovamo narod naprosto nije pitan koga želi a koga ne – to se podrazumijevalo. U svakom slučaju tek će povijesni sud dati pravovaljanu ocjenu perioda u kojem su komunisti imali apsolutnu vlast – a taj veliki proces neće se tako brzo odigrati. A kad se odigra sve će ovo biti dim, nešto što će budućim generacijama izgledati kao kretenizam par exellence.  

Prelom broj: 10 – februar 1990. godine, Banjaluka

Autor: impulsportal.net

Sutra čitajte tekst Muhameda Kovačevića “Krijumčarenje droge, kriminal i ratni zločini bez sudskog epiloga”, a u srijedu “Kosovski memento”. Ova tri teksta opisuju događaje s početka 90-tih i predstavljaju jednu cjelinu koja se bavi jednom od definicija korupcije, moralnom pokvarenosti. Oni su uvertira u ono što će se dašavati u godinama tokom i nakon rata, a što je sjajna Dubravka Ugrešić opisala u svojoj knjizi “Lisica” ovim citatom:

 “Krv se lila za nekretnine. Nekretninama su režiseri rata dali ime domovina, da ljudima ne bi bilo neugodno. Zašto reći pao je za nekretninu kada puno bolje zvuči pao je za domovinu?”