foto: vreme.com
Koliko je pouzdana priča po kojoj je Nenad Kecmanović, neposredno prije nego što je odlučio povući svoju kandidaturu za člana Predsjedništva SFRJ, u Beogradu posjetio Slobodana Miloševića, a ovaj mu rekao da je ne povlači?
Polet 408, 5. 5. 1989.
Piše: Senad Avdić
Gotovo prije deset godina sarajevski profesor Nenad Kecmanović pisao je u „NIN-u“ tekst u kojemu je govorio o profesorima o politici i političarima u nauci.
Na krajnje vispren i lucidan način Kecmanović je vivisecirao onu vrstu političkih radnika koji su ispred svojega imena priskrbili naučnu titulu, a kojima naučni pedigre u politici uglavnom služi kao alibi za nedovoljnu političku kompetentnost i osvještenost, a političko iskustvo, pak (i utjecaj, dakako) u nauci služi kao preporuka i garancija za promptnije naučno napredovanje. U toj kombinaciji poruka je teksta, redovno trpi i politika i nauka. S obzirom da je dotični profil naučnog radnika, sjedeći na dvije stolice, vješto i redovno izbjegavao mogućnost i potrebu da se definitivno opredijeli za jednu od tih. I politika i nauka su za njega istovremeno predstavljale i ženu i ljubavnicu, čime je, u krajnjoj konzekvenci, vlastitu impotentnost redovno mogao obrazložiti pretpostavkom kako će ona druga vjerovati da se je već iscrpio kod prve.
STARI MAČAK
Ne dešava se rijetko u istoriji, osobito kod ljudi od kreacije, da svojim djelom manje ili više anticipiraju vlastitu sudbinu. Tako je i pomenuti tekst o životu i karijeri Nenada Kecmanovića otprilike karakterističan i značajan kao što je u stripovima Andrije Maurovića značajan rad na liku svog junaka Staroga mačka: kada je ostario Andrija Maurović se imao priliku uvjeriti, a i mi svi s njim skupa, da je crtajući Starog mačka prije gotovo pola stoljeća zapravo crtao vlastitu fizionomiju iz budućnosti! Nenad Kecmanović je pak, svojim kasnije naučnim i političkim profilom najvjernija ilustracija pomenutog svog teksta iz „NIN-a“.
Usljed toga je, u najcrnjoj varijanti rečeno, nezrela i naivna recentna priča o profesoru Kecmanoviću kao „pijetlu koji je prvi zakukurikao“, a mnogo bliže istini bila bi varijanta da njegovo „kukurikanje“ vrlo često nije bio produkt niti naučnog niti moralnog imperativa, remećenja tišine nego, gotovo bi se reklo, da je ono redovno bilo posredovano vlastitim golijatskim ambicijama za uspostavljanje vlasti unutar „kokošinjca“. Pa i šire…U tom smislu profesor Nenad Kecmanović u bosansko – hercegovačkim uvjetima predstavlja nekarakterističnog intelektualca, on se smjestio negdje između dva predominantna, čvrsto omeđena ekstrema.
prvoga, koji se najčešće okarakterizira terminom „prodane duše“, koji je svoju nekad manju a nekad veću naučno intelektualnu kompetentnost posljednjih decenija prilježno udruživao sa sredstvima za proizvodnju dnevno – političke magle i
drugoga, koji je svoj angažman isključivo shvatao kao angažman unutar profesije, dakle nauke, ne trudeći se, u suštini odbijajući, da se taj angažman instrumentalizira u dnevnim političkim bitkama.
NEŠTO IZMEĐU
Kecmanović je, rekoh, „nešto između“, vjerovatno ne u potpunosti svojom krivicom: prvom sloju bosanskohercegovačke inteligencije nikada nije pripadao, između ostaloga i iz razloga što je dnevna politika odveć pragmatična i neselektivna rabota a da bi unutar sebe dopuštala i difuznost karaktera kao jedno od bitnih Kecmanovićevih osobina.
Drugoj vrsti intelektualaca u Bosni i Hercegovini teško da je mogao do kraja pripadati naprosto iz razloga što ga tamo nije preporučivao naučni rad niti dignitet, a ni on sam nije pretjerano preferirao nauku: za dvadesetak godina naučnog rada iza Kecmanovića je ostalo tek nešto naučnih polufabrikata i piljevine u obliku novinskih članaka.
U stalnoj razapetosti između ova dva pola, profesor Kecmanović se najradije odlučuje na neku vrstu igre: da šarmirajući dnevnu politiku stanovitim bizarnim sentencama (knjiga – interview sa „big bossom“ Todorm Kurtovićem; kontinuirano samoinicijativno donošenje tekstova u kabinete političkih moćnika prije nogoli ih uputi redakcijama; pristoje obiteljske veze s nekim od ključnih BiH političara) Kecmanović je politici stavljao do znanja da će biti pri ruci ako ustreba.
Na drugoj strani on je za naučnu javnost, osobitno za onu izvan granica Bosne i Hercegovine, oduvijek predstavljao pokusnog kunića, slobodnog mišljenja o uvjetima totalitarističke autokratske represije karakteristične za Bosnu i Hercegovinu.
PRINCIP KETMANA
To je u Kecmanevićevu slučaju ona igra, odnosno gluma koju Czeslaw Milosz u „Zarobljenom umu“ objašnjava na sljedeći način: „To što neko glumi, ne uzima mu se za greh i uopšte ne dokazuje njegovu nepravovernost. Treba samo da igra dobro jer veština dobrog ulaženja u svoju ulogu dokaz je da onaj dio njegove ličnosti na kojem gradi svoju ulogu u njemu dovoljno razvijen. Ako neko drži govor pun mržnje prema Zapadu i ako to čini sa žarom on time pokazuje da u njemu ima bar 10% mržnje o kojoj tako glasno galami.“ Milosz je na ovaj način objasnio princip ketmana, glasoviti princip kojega je on uveo u socijalnu psihologiju objašnjavajući funkcioniranje staljinizma, a ja ovim citatom pokušavam ilustrirati princip Kecmana (kako skraćeno zovu junaka ovog teksta).
Ako, da parafraziramo Milosza, Kecman tako gorljivo i sa žarom napada službu državne bezbjednosti, tada je lako povjerovati, s jedne strane, da on tu službu uistinu bar 10% mrzi, a s druge će strane vrlo teško biti njihov aktualni konflikt protumačiti raskidom braka između našeg junaka i pomenute službe.
Igra se nastavlja i dalje, a Radomir Konstantinović će tu igru u knjizi „Pentagram“ (beleške iz hotelske sobe) opisati na sljedeći način: „Ako igram protiv datog reda u pokušaju negacije tog reda, samim tim igram i za taj red koji se opisuje, „postvaruje“ ovim mojim protivljenjem, koji upravo kroz ovo protivljenje, ovaj pokušaj negacije, i postaje red svestan sebe, i to red čija sam ja svest, red koji je dat, postojeći, nalazi svoju svest samo u meni, kroz mene“.
Konstantinović ovo dijalektičko samoubojstvo ovako završava: „Ovde Ja koje je stupilo u igru da bi sebe doigralo, sebe ustvari gubi…“
RASPAD SISTEMA
Nisam siguran koliko će izdvojeni citati doprinijeti razgovijetnosti ovog teksta ali mi se čini dužnim posezanje za njima da bi se na adekvatan način razložila krajnje kompleksna pozicija čovjeka koji već mjesecima svojim „slučajem“ puni novinske stupce i dnevne redove sastanaka svih institucija u Jugoslaviji. Jer, čini mi se da je igra u kojoj se vlastito Ja gubi i obezličuje, igra posredovana kako već rekoh, neslućenim karijerističkim ambicijama, naprosto jedan od ključeva za razumijevanje „afere stoljeća“. Nije to samo priča o prodavanju duše đavolu (premda postoje kod našeg junaka i snažne faustovske crte) sa kojim se sade tikve vlastitih ambicija koje se najčešće takvoj vrsti poljoprivrednika kakav je Nenad Kecmanović bolno razbiju o glavu – to može biti priča o raspadu čitavog jednog sistema vrijednosti kriterijuma društvenog i političkog života (što se u Bosni i Hercegovini odvija posljednje dvije godine i priča o pokušaju da se on revitalizira i oživi kroz adekvatne paradigme i istovjetne instrumente na kojima je tajsistem počivao.
Što sad ovo znači?
Ne znam koliko je pouzdana priča često spominjana ovih dana a po kojoj je Nenad Kecmanović neposredno, prije nego što se odlučio povući svoju kandidaturu za člana Predsjedništva SFRJ, posjetio u Beogradu Slobodana Miloševića a ovaj mu rekao (valjda u interesu sloge) da to nipošto ne učini, ali mi se ona čini savršeno logičnom za čovjeka koji ostavši bez oslonca u tako ustrajnoj vrsti vlasti u matičnoj sredini (a unutar koje njegova igra i gluma i jedino i može funkcionirati) potražio posljednje ostatke takve vlasti u susjednoj istočnoj republici. Priča o ugroženosti vlastite slobode i odsustvo na pravo na različito mišljenje mnogo je veći razlog da se netko obrati Milanu Kučanu nego Miloševiću.
VLASTITA ŽRTVA
Iz svega ovoga mi se čini da Kecmanović uistinu jeste žrtva, ali tek unutar sebe samoga, unutar vlastite privrženosti i zarobljenosti u jednoj demonstriranoj i anahronoj političkoj tehnologiji vlasti i moći. Njegova politička karijera okončana je na istovjetan način na koji i karijera njegovih političkih uzora i suradnika: Nikole Stojanovića, Tode Kurtovića…
Plač i žalopojke koji su pratili i prate njegovo povlačenje samo su posljedica skromne pameti onih koji ne žele da shvate, ili to ne mogu, kako državne službe u Bosni i Hercegovini jesu između ostalog generirale demokratske procese: onog trenutka kada je Duško Zgonjanin zaključio kako Munir Mesihović ima previše svog posla da bi još mogao i policiji biti šef. Pa kad još to shvati i Milan Uzelac kao šef Partije, demokratizacija može početi.
Pokušaji poput ovog Kecmanovićevog da se i dalje putem političkih moćnika obezbjedi amortiziranje rada državnih službi jeste korak nazad u demokraciji i pravnoj državi kao njenoj pretpostavci.
Igra je dakle okončana i trebalo bi je konačno početi raditi.
Prelom, broj 6, maj 1989. godine
