Foto: FB Stara Banja Luka
Tragovi priča iz prošlosti vode do prostrane kuća na četiri vode, na sam ulaz u Gospodsku ulicu, do građevine koja je urezana u starim fotografijama a na čijem je mjestu danas poznati neboder, odnosno Malbašićeva zgrada. Na čuvenom „Kastlovom ćošku“, na međi islamskog i hrišćanskog, tu gdje su se nekad sastajali, a i danas sastaju Banjalučani, u toj kući preplitao se život srpske i jevrejske porodice, а bio je tu jedan konzulat.
Nje sada nema, prošlo je mnogo vremena otkad je izgrađena, a na njenom mjestu je danas poznati neboder. Ipak duh grada i danas živi, tu se i danas sastaju ljudi, tu i danas momci čekaju djevojke, tu se ispijaju i kafe ali se i trguje kao nekada. Davno su se, kažu, na spratu te kuće čitale knjige, novine i časopisi, ali iako je sada vrijeme elektronskih medija, i danas ima onih koji baš na tom mjestu počinju dan uz jutarnju kafu i dnevne novine. Ponekad nam se čini da vrijeme stoji, samo su ljudi drugačiji, potomci onih nekadašnjih, moda se vraća, a mijenja se izgled građevina. Iako je čuvena kuća porušena ipak ljude zanima šta je nekad bilo na mjestu nebodera, otkad je on tu. Oni stari znaju da je tu bila „Albanija“ ili „Tomina“ ili „Radulovića kuća“.
Put u prošlost
Davna je 1884. godina. Trgovci hodaju Gospodskom ulicom, pazare u poznatim banjalučkim dućanima. Pred Gospodskom nema krivog sata ni betona. Jevrejin Kastl odlazi u registar trgovačkih firmi i tog 29. februara upisuje firmu „Kastlovi sinovi“. Ova radnja poznata je svima, jer je na samom ulazu u Gospodsku, stoji kao bedem i ponos grada. Priča se po Banjaluci da je kuća izgrađena još davno prije 1884, ali niko ne zna reći kada i ko ju je izgradio.
Tako dani teku, pješčani sat polako curi, u Banjaluku često svraćaju putnici namjernici, a oni domaći vole da popiju kafu i rakiju u kafani. A gdje bi drugo nego u kafani Morica Levija u kući porodice Kastl. Kad ih Banjaluka zadrži, kad ne stignu da obave sve poslove mnogi od njih noćivaju u konačištu iznad kafane u ovoj čuvenoj kući.
Naši ljudi su često nade polagali u sreću, pa su često kupovali lozove nadajući se bogatstvu. Šetajući gradom svraćaju jedan po jedan baš kod te kuće i zadržavaju se ispod jednog balkona gdje je Aleksandar Dimitrijević prodavao Lozove državne klasne lutrije.
Odmah pored gospoda odlaze u brijačnicu jevrejina Ašera, koju je kasnije smijenila prodavnica, u kojoj su se prodavali proizvodi čuvenog pekara Mladena Ćurčije.
Banjalučani, ali i putnici namjernici zastajali su kraj te perkare kupujući čuveni “Friški sladoled” i “ledenu bozu i limunadu”, i to po cijeni od samo četiri pare.
Foto: Google
Istorija
Niko ne zna kada je kuća napravljena, ali je Ahmet Karabegović na stranicama “Glasa” ostavio svjedočenje o njoj iz kojeg saznajemo da je u vrijeme kada je počela izgradnja ceste Bosanska Gradiška – Banjaluka, te željezničke pruge Banjaluka – Dobrljin, i telegrafske mreže, Austrougarska u toj kući otvorila svoj konzulat. Zabilježio je da je kuća imala veliko dvorište, a da se na sredini nalazio veliki bunar s pumpom. U kući je živo konzul koji je imao svoj fijaker. Tim fijakerom on se često izvozio u šetnju. U dvorištu su bile i staje za konje.
Nešto prije okupacije, tačnije 1878. godine Konzulat je ukinut, a zid oko njega porušen.
Život kuće se nastavlja, a nakon sedam godina njena vlasnica postaje Mare Radulović. Međutim, desilo se da je polovina kuće 1890. prešla u vlasništvo Lazara Popovića, a polovina Simi Pišteljiću. Šest godina kasnije, Mara Radulović ponovo otkupljuje pola kuće od Lazara Popovića, a kasnije i od Sime Pišteljića. Od tada, pa sve do 1940. godine, bila je kuća poznate srpske porodice Radulović.
U predvečerje Drugog svjetskog rata, kuću otkupljuje porodica Oset, a na osnovu odluke Kotarskog suda u Banjaluci 3. avgusta 1942. godine prelazi na ime Mirovinskog zavoda za namještenike u Zagrebu. Kad je počela obnova Banjaluke, 1959, kuća postaje društveno vlasništvo i ubrzo poslije toga se ruši.
Međa
Ova čuvena banjalučka kuća bila je sagrađena na samoj međi islamskog i hrišćanskog svijeta. Kako piše Tomo Marić u knjizi „Banjalučke priče“ krajem turske vladavine, od Radulovića kuće, do Bojić Hana, odnosno od ulaza u grad, bila su dva veća zdanja i to Bogoslovija i Biskupija s crkvom na desnoj strain puta.
S obje strane prostirale su se neobrađene površine zemlje, a počele su se izgrađivati kuće i šetališta na kojima je kasnije zasađeno kestenje i lipe. Tako je nastalo gradsko jezgro, koje je, naseljavano pretežno hrišćanskim stanovništvom. Tako se nastavila izgrađivati Gospodska ulica. S druge strane, od legendarne kuće prema Ferhadiji već je bio formiran mali grad, sa duhom orijenta, u kojem su većinom živjeli muslimani.
Autor: Impuls