Sjećanja: Druga strana medalje

„Marijane“, „Marijane“, orilo se prepunom dvoranom „Borik“ 17.marta 1979. godine.

Autor: Impuls

Meč za titulu profesionalnog prvaka Evrope. Protivnik Marijanu Benešu, Žilber Koen, Tunižanin sa francuskim pasošem, vlasnik šampionskog pojasa. Uoči meča, ljudi iz svijeta boksa su tvrdili da se radi o čvrstom borcu i udaraču. Ali, i upozoravali – Koen ponekad u ringu posegne i za marifetlucima koji nisu dostojni „plemenite vještine“.

I počela borba. Marijan u svom stilu-sa otvorenim gardom, reporter zagrebačkog tjednika „Arena“, Ratko Zvrko, u izvještaju sa meča zapisao kako „ sve nas oko ringa zabrinjavao je taj nepopravljivi Benešov “gard”:” On i kao profesionalac boksa spuštenih ruku, otkrivene glave, kao da izaziva protivnika da nasrne na njega. Uostalom, to je Benešov stil, ali takav je stil veoma riskantan, čak i hazarderski…”.

Početak četvrte runde. Prema tekstu Ratka Zvrka, četvrta runda ovako je izgledala: ”I zato, čim je udario gong, Marijan je opet onako, tobož, nehajno, krenuo prema protivniku, kao da će opet uslijediti runda njegova obigravanja i opipavanja direktima s odstojanja. Ali čim mu se Cohen približio nadohvat, prije nego što se mogao nadati bilo kakvoj akciji izazivača, sijevnuo je jedan užasno jak kroše na vrhu brade čvrstog Tunižanina. Cohen se malo zaljuljao i otrpio tu bombu, ali nije imao ni vremena ni mogućnosti da učini bilo što više.Beneš je sasvim lijepo osjetio da je udarac “sjeo” i da je to trenutak odluke. Sasuo je u lice prvaka Europe takav vatromet udaraca, takav mitraljeski rafal, takvu topovsku kanonadu, da je Cohen već nakon četvrtog ili petog pogotka bio sasvim sposoban za “ateriranje”. Međutim, Beneš ga je upravo aperkatima prinudno održavao na nogama. U samo desetak sekundi izazivač je ispalio šesnaest strahovitih udaraca, od kojih je samo jedan i to onaj posljednji, bio promašaj. Branitelj naslova prvaka Europe nije naglo pao, već se polako spuštao najprije u čučanj, a zatim se opružio na tlu…

Prošle su godine. Nekadašnjeg Šampiona život nije mazio. Dragan Nikitović, legendarni sportski komentator i novinar svojevremeno zapisao: “On je najveći tragičar našeg ringa. Samouveren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvek nađe neko ko jače udara. Ništa nije moglo da ga zaustavi ni kada je stremio ka vrtoglavim visinama, ni kada je počeo strmoglavo da pada.”

Živio, kako je često isticao, u svojoj Banjaluci. Iako u ringu važio za žestokog borca, udarača i nokautera, u njegovoj biografiji zapisano da je posjedovao muzičko obrazovanje – svirao flautu i klavir. Boks je ostavio trajne posljedice na njegovo zdravlje. Borio se sa zdravstvenim problemima, ali je pisao pjesme. Objavio zbirku pjesama “Druga strana medalje“. Pobjednik-gubitnik, naziv jedne od njegovih pjesama:

„Treniram dane mjesece godine
ko se uspinjem u sportske visine
Kroz put od trnja pratilac je moj
Jedino krv bol i vječiti znoj

“Zbacimo ga s trona” povikaše glasno
Kakvi su sve ljudi svatio sam kasno
Trnje iz lovora jos niče nikako da stane
Medalja se odavno okrenula i s druge strane…”

Nakon knjige „Druga strana medalje“, uslijedila je i zbirka poezije za djecu „Od točka do rakete“. Njegove pjesme za djecu su kvalitetne, imaju dozu i zabave i edukativnih dijelova i svega onoga što kvalitetna pjesma za djecu treba da ima, rekla je kniževna struka o stvaralaštvu Marijana Beneša.

Čini se i da nakon više od četrdeset godina pod svodovima “Borika” odjekuje: ”Marijane”, “Marijane”. Iako je pokrenuta inicijativa da se ulica u kojoj je živio nazove po njemu, Šampion još nije dobio počasno mjesto u gradu koji je toliko volio. Zasada na njega podsjeća mural koji je urađen kod dvorane “Borik”, kao i mural na jednoj od zgrada u ovom naselju.

Mišo Vidović

fotografije: Mišo Vidović i arhiv