Priča o banjalučkoj “Kući sa crvenim fenjerom”

Foto: FB stranica Stara Banja Luka

Priča o “Kući sa crvenim Fenjerom” koja je nekada postojala u Banjaluci, a koja je nastala zbog nesrećne ljubavi Milice Pataresku i Zulfikara Derviškadića još jedna je od priča o zabranjenoj ljubavi iz prošlosti grada na Vrbasu. 

piše: Ilijana Božić

Priče o ulicama i kućama sa crvenim fenjerima, ali i njihovim damama poznate su nam iz priča onih koji su putovali Amsterdamom i drugim kosmopolitskim gradovima, a jedna baš takva bila je i u Banjaluci u doba austrougarske vladavine i možda je bila prva takva u ovom gradu. Kažu da je ovaj termin u svijetu nastao tako što su radnici koji su radili na željeznici kada bi odlazili u bordele nosili crvene fenjere koje bi kačili na kuće u koje bi ulazili, kako bi njihove kolege u hitnim slučajevima mogle lako da ih pronađu.

Međutim, priču o banjalučkoj “Kući crvenog fenjera” zabilježio je Tomo Marić u knjizi „Banjalučke priče“, a mi ćemo se ovim tekstom vratiti u davnu prošlost i oživjeti glavne junake ove priče Miciku i bega Derviškadića.

Ljubav

Stari krojač Pataresku radio je do kasno u svojoj radnji, uvučenoj kod djevojačke gimnazije. Imao je mnogo posla i mušterija pa bi se umoran svake večeri, u sitne sate, vraćao kući gdje su ga dočekivale žena i ćerka Milica. Želio je da na kćerku prenese zanat, pa je Milicu često odvodio u radionicu gdje ju je i naučio krojačkom zanatu. Nadao se da će ona da nastavi njegovim stopama. Milica je obožavala da šije ženske šešire koji su u to doba bili veoma moderni. Tako su dani prolazili u ovoj šnajderskoj porodici, a onda je osvanuo banjalučki vašar. Još od 17. vijeka u Banjaluci se na Duhove, po pravoslavnom kalendaru, održavao vašar i to na čuvenoj Govedarnici koja je bila smještena ispod zidina Kastela, s obje strane Crkvene, otprilike na mjestu gdje je današnja Tržnica. Vašar je trajao osam dana i bio je veliki događaj u životu Banjalučana, a tadašnja vlast ga je zabranjivala i trgovce izvodila na sud.

Ringišpil na ručni pogon na Govedarnici; Izvor: Stara Banjaluka (Rajko Pušić)

Ipak vašar je ovaj put bio veoma poseban događaj jer je mađarska porodica Buzanski iz Brčkog donijela ringišpil. Bila je to prava atrakcija, pa se tako i Milica uputila na Govedarnicu. Dok je stajala kraj ringišpila I zagledala ga s divljenjem zapazila je u mnoštvu mladeži stasitog momka Zulfikara. A opazio je i on nju. Bio je to Zulfikar Derviškadić iz begovske porodice koja je vukla korijene iz Anadolije.  Derviškadići nisu željeli da napuste Banjaluku ni kada je nastupilo doba propasti turskog carstva, nego su ostali tu i nastavili da mirno žive i stiču bogatstvo.    

Prošao je vašar, a Micika i Zulfikar su nastavili da se druže. Pričalo se da su najčešće sjedili u Kastlovoj slastičarni uz halvu i šerbe.

Zulfikar je odlučio da zaprosi Miciku i tu odluku je saopštio ocu, starom begu. Međutim, stari nije želio ni da čuje za vjenčanje sa djevojkom druge vjere i tu je sva priča završena. Zulfikar nije imao hrabrosti da se suprotstavi očevoj volji, ali nije imao hrabrosti ni da se susretne sa Micikom pa joj je preko halama Kadira poslao pismo. Pisao joj je o očevoj volji, ali i o tome kako će baš nju voljeti do kraja života.  

Micika nikako nije mogla da se pomiri sa sudbinom, a majka je bezuspješno pokušavala da je utješi. Jednog dana je čula da Zulfikar ženi Mejru iz Novoselije i da se sprema velika gozba u begovskoj kući.   Nakon svadbe, u Miciki je proradio bijes. Odlučila je da se osveti. Obukla je najljepšu haljinu i izašla u grad. Momci su je gledali a ona im se veselo osmjehivala.

Ipak, do nje su dolazile priče o tome kako se po čaršiji prepričava da joj je propala vjeridba sa Turčinom. Nakon šetnje gradom počela je Micikina osveta. Pričalo se da je imala svakog momka iz varoši kojeg bi poželjela. Ubrzo joj je umro otac, a za njim i majka. Micika je tada ostala sama i odlučila je da ne nastavlja očevim putem. Prodala je radnju.

“Kuća sa crvenim fenjerom”

I po danu i po noći, kazivali su, u oči je padala kuća obojena u jarko žutu boju na uglu ulice koja vodi od ulaza u Gospodsku do skretanja za Govedarnicu, odnosno Tržnicu. Bila je to “Kuća crvenog fenjera”. U dvorištu je bio parking za tri fijakera, a bilo je i mjesto za vezivanje konja. Micika je bila vlasnica “Kuće sa crvenim fenjerom”, a sa njom su radile djevojke uglavnom Galicijanke, ali i dvije Mađarice koje su u Banjaluku došle iz Osijeka. S njima je bila i Italijanka Đina koja je, kako se govorilo bila najskuplja, jer je bila posebna.

Kad padne noć, Micika bi sjedila u vrhu prostorije, pila šampanjac i pušila cigarete čekajući goste. Djevojke i Miciku čuvao je Onzo, ogroman, snažan i ćelav čovjek. Pored njega nije mogao proći svako nego samo onaj koji se najavio. Na spratu su bile sobe. Kako je zabilježeno u “Banjalučkim pričama” Micika i njene djevojke su imale tajne i javne klijente. Tajni su plaćali duplu cijenu, jer je organizacija njihovog boravka zahtijevala da niko ništa ne vidi i da niko ništa ne zna.

Njihovi česti gosti bili su austrijski vojnici koji su živjeli u kasarni “Nazaret” pripremajući se za napad na Srbiju. Ali Miciku politika nije interesovala.

Neočekivani gost

Jedne večeri Miciki su najavili tajnog gosta koji je unaprijed poslao novac i koji je platio pet puta više nego što je bilo uobičajeno. Micika se posebno pripremila za tog gosta i naredila je svojim djevojkama da se dotjeraju.

Ipak čekanje se odužilo. Gost nikako da dođe.

Kad oko ponoći, začuše se vrata. U sobu uđe čovjek, a Micika ostade bez daha. Ispred nje je stajao Zulfikar. Sabrala se i upitala ga zašto je došao, a on joj je kazao da je došao da je zaprosi, jer je stari beg umro pa je time razriješen njegove volje. Međutim, Micika nije pristala da mu bude žena. Bilo je kasno za nju i ostvarenje njene davnašnje želje. I dalje je bila povrijeđena i ogorčena. Djevojke su bile šokirane ovom posjetom i onim što su čule o ljubavi ovo dvoje ljudi. One su gledale ovaj susret i sa čuđenjem osluškivale razgovor.

Zulfikar više nikad nije došao u “Kuću crvenih fenjera”. Narod je pričao da je, nakon te posjete, radio u mlinu povrh Tulekove brane u Novoseliji i da se tamo napijao do besvijesti, te da u Banjaluku nije dolazio. Kažu da je tako i umro.

Tulekov mlin; Izvor: Stara Banjaluka

Pričale su djevojke ljudima da je Micika otkad je Zulfikar bio u kući, bila sve neljubaznija, te da je sa šampanjca prešla na rakiju. Oni koji su znali ponešto o njihovoj ljubavi kazivali su da se Micika često spremala da ode u njegov mlin i da ga vidi. Međutim, svaki put bi stigla do Gornjeg Šehera i svraćala “Kod Ibrahima” na piće, tu ju je hrabrost izdavala i vraćala se svojoj “Kući sa crvenim fenjerom”.

Kraj

Micika se odala piću i bila je sve gora i gora prema svojim djevojkama. Jednog dana dok su sve djevojke bile u kući Galicijanka Mara je Miciku ubola nožem i ubila. Bila je ogorčena zbog njenog bahatog ponašanja. Kažu da je Micika sahranjena, nakon brojnih priča i nećkanja čaršije, bez vjerskog obreda pored pravoslavnog groblja.

Tako tragično se završila priča o ovoj zabranjenoj ljubavi i o “Kući sa crvenim fenjerom”.

  Impuls