Osrednji i neki drugi

foto: Rawpixel.com / Freepik

OSREDNJOST KAO USLOV POLITIČKE PROMOCIJE

Imam trideset i osam godina. Već poodavno su mudraci i pjesnici utvrdili da su tzv. srednje godine, zapravo, loše godine: to je period života u kojem smo izgubili energiju i hrabrost mladosti, a još nismo stekli mudrost starosti. To su valjda nekakve neživotne i nemudre godine. Upravo ništa drugo do (o)srednje.

piše: Miodrag Živanović, Prelom broj 6., maj 1989.

Da li zbog toga što se, eto, nalazim u tim i takvim godinama, da li zbog nečeg drugog – tek, u posljednje vrijeme, sve mi izgleda nekako osrednje. Čitam osrednje knjige, gledam iste takve filmove, slušam osrednje političare, pa i sam sam uključenj u jednu osrednju politiku, srećem osrednje ljude…U novinama nedavno pročitah da nam je privreda napredovala: od lošeg, gotovo katastrofalnog stanja, kreće ka jednom, da opet kažem, osrednjem (posebno, kako to vlada ističe „u oblasi izvoza“). Kao da se sve primiče sredini i osrednjosti.

Ne pišem sve ovo zbog toga što mi teško padaju (o)srenje godine. Ma manje ili više opor način kroz njih se mora proći. No, teško mi padaju (o)srednji ljudi. Ne oni koji su po svom duhovnom i ljudskom ustrojstvu i po svojim objektivnim mogućnostima, već oni koji su, da tako kažem, profesionalno osrednji, koji od kompromisa i organizovanog prebivanja „u sredini“ prave karijere, koje se po tom kriteriju društveno i politički promoviraju. Dakle, oni ljudi koji su istovremeno kreatori i produkti jednog čudnovatog (da ne kažem čudovišnog) mehanizma kadrovske politike koji je u nas već decenijama na djelu.

Pokazalo se sasvim korisnim biti osrednji. Mehanizam promoviranja koji se zasniva na „saglasnosti“ političkih struktura i na jednoj izuzetno posredovnoj proceduri izbora (pored tijela ili organa koji neposredno vrše izbor, tu su svekolike kadrovske komisije, koordinacioni odbori i drugi „subjekti“ kadrovske politike) nužno proizvodi takve odnose u kojima su oni koji se promoviraju, odgovorni promotorima, a pošto su promotori „gore“, onda izabrani moraju prema njima i u odnosu na njih biti poslušni. U takvim relacijama, izabrani i ne mogu odgovarati „bazi“, iz prostog razloga što ih baza neposredno nije ni izabrala. Tako je, već u sam mehanizam, kriterij poltronske poslušnosti, ugrađen kao osnovni preduslov promoviranja. U drugom planu su znanje, sposobnost, energičnost, poštenje i druge vrijednosti koje bi morali posjedovati oni koji se biraju. Otuda, naravno, i negativna selekcija kadrova koja, po mnogim ocjenama, predstavlja jedan od ključnih uzroka naše aktuelne političke i ekonomske krize. Primjera za ovo ima doista odviše.

U takav mehanizam uklapaju se jedino osrednji. Oni koji ne tangiraju polove života, koji ne prave rezove, oni koji su, upravo, u sredini. Dakako, u sredini je ugodno. U sredini se amortizuju društveni konflikti, realne protivurječnosti, u sredini se ne osjećaju i ne vide ozbiljni društveni problemi, u sredini se svijet ne mijenja. U srednini se vegetira. Zato ovi osrednji ljudi samo prolaze kroz život, a život ne prolazi kroz njih. Osrednji ljudi su, otuda, bezlični.

Viđao sam i viđam dosta takvih ljudi. Osobito u politici. U rjeđim slučajevima, bezličnost je njihova prirodna osobina. Daleko češće, bezličnost je produkt samog političkog mehanizma, već pominjanog načina promoviranja, ali i primijenjivanih pravila igre koja važe u horizontu (dnevne) politike. To počinje, naravno, od mišljenja. Dnevno – političko mišljenje je svagda mišljenje institucija, a ne čovjeka. Shodno tome, politički jezik kojim se to i takvo mišljenje kazuje, takođe je jezik institucija ili institucionalizirani jezik. Shema tog jezika izražava shemu mišljenja: poznata četiri elementa dnevno – političkog kazivanja (značaj predmeta ili događaja o kojem se govori, njegove „pozitivne“ karakteristike ili „ostvareni rezultati…“, „problemi i teškoće“- što obavezno počinje sa „međutim…“ – i na kraju, zadaci „odgovornih subjekata“), a njegovo čak kvantitativno siromaštvo – ukupan fond riječi upotrebljavanih u dnevno – političkim govorima ne prelazi 400 – dovoljno svjedoče o depersonalizaciji, o logici i jeziku sredine. I ako je tačno da se kroz jezik razumijeva svijet, onda je očigledno da je u okrugu politike isuviše malo ljudskog. Mada bi politika trebala biti upravo ljudska – trebala bi biti briga za polis.

Ali, voditi brigu za polis, znači biti u svim porama njegovog života, dakle, ne u sredini. Nama se desilo da su upravo previranja života, konflikti i protivurječnosti koji su dovedeni do svojih krajnjih granica, gotovo spontano uzburkali i sredinu i srednjake, učinili ih nemirnim, stavili ih u pitanje. Dakako, prvo na onome površinskom i prepoznatljivom tj. Moralu (recimo, slučajevi Agrokomerca i Neuma) da bi se to kasnije proširilo i na sam mehanizam kadrovske politike i stavljanje u pitanje svih onih uzroka političke blokade sistema uopšte. Kao da je sa života skinuta ideološko – politička koprena i kao da se život, da tako kažem, otvorio ljudima u svojoj punoj širini i snazi, ali i sa svim svojim protivurječnostima i razlikama. Sredina nije više tako mirno i bezbjedno utočište.

Ova gibanja se uobičajeno nazivaju demokratizacijom društvenog i političkog života. Izvjesno je da demokratizacija neće ići lako i bez problema. Nisu dovoljni zahtjevi da se što neposrednije odlučuje, da nesposobni ustupe mjesta sposobnim i onima koji su spremni na rasčišćavanje sa ovakvim ili onakvim predrasudama. Za sve to se valja, zapravo, izboriti. Oni osrednji ljudi neće otići sami, neće „ustupiti mjesta“ tek tako drugačijim i novim ljudima, neće bez borbe prinijeti na oltar promjena ugodnosti i kakav – takav mir sredine. Na to i ukazuju činjenice da se pominjana demokratizacija, u brojnim slučajevima, počela deformirati, da se nerijetko, odvija tek formalno, da se teško i mukotrpno privikavamo na javnost rada i življenja. Jer, mistifikacija je godinama na našim prostorima bila sastavni dio logike i prakse sredine i osrednjosti, tačnije, njihova osnovna pretpostavka i trebaće dosta vremena i energije, naravno, i odvažnosti da se i politički i ljudski istinski prebiva na polovima života, dakle, s onu stranu kompromisa. Dosta primjera ukazuje na to da su demokratizacija i javnost rada još uvijek na početku. Možda je najrječitiji već famozni slučaj Kecmanović koji – rekao bi nezavisno od ishoda i fakata koji će biti prezentirani javnosti – ostaje svjedokom jednog vremena čiji sati, nadam se, ističu, ali i vremena koje je svojim sadržajima još uvijek duboko ukorijenjeno u društveno biće. Moguće je, dakle, da vrijeme osrednjosti ističe, ali je isto tako i sasvim izvjesno da pijesak tog pješčanog sata klizi dosta sporo, da će se pješčani otvor možda ponekad i začepiti. Ako je ovaj mali tekst nekakav doprinos bržem isteku takvog vremena, namjera njegovog autora bila bi ispunjena. Naravno, ukoliko taj tekst nije takođe tek osrednji.

Autor:  impulsportal.net