Bila jednom jedna kuća. Velika, prostrana, ponosna, prkosna… Puna sjaja i šarma. Vječito zasjenjujući komšiluk. Ograda koja je opasavala davala joj je elegantnost posebne raskoši, onakvu kakvu rijetko koja kuća posjeduje. Simetrija prozora i ulaznih vrata činila je jednu skladnu cjelinu. Kuća je imala dva ulaza, od kojih se jedan nalazio na stražnjem dijelu kuće, i prekrasan podrum. Danas je taj podrum nastanjen pacovima i usudom jedne ljudske nemarnosti. Samljevena vremenom…
Piše: Ratko Pilipović za Bum, januar – februar 1997.
Oko nje sada se nalazi korov i šiblje, unutar nje gomila memljivih crjepova, podivljalog kamenja i ljudskog smeća. A ona kao da svojom skamenjenom ćutnjom pokušava da nam ispriča svoju nekadašnju ljepotu…
CRVENA KUĆA, kako je danas mnogi nazivaju, nalazi se u ulici Srpskoj (bivša Fra Grge Martića), koja se za vrijeme Austrougarske vladavine zvala i SALVATORGASSE, broj 124. Za neupućene, riječ je o onoj staroj ruševini pored MUSTANGA.
A sve je počelo davne 1912. godine, kada je Ivan Božić kupio zemljište snamjerom da sagradi kuću, ni ne sanjajući kakvu će ona starost dočekati, koliko će se o njoj pisati i koliko će sanjara kroz generacije uzdisati „Da imam para obnovio bih ovu kuću“.
1913. godine, počinje se sa gradnjom vile Božić, po nacrtima arhitekte R. Lubrinskog. Međutim, Božići nisu bili jedini vlasnici ove kuće. Ubrzo nakon njih i njihovog ostvarenog sna kuća se prodaje Bosanskom dioničarskom društvu za iskorištavanje drveta i pogona parnih pila, inače u to vrijeme najrazvijenijoj drvnoj industriji. Predpostavlja se da su tu pored stambenog prostora postojali i kompleksi za preradu drveta.
Međutim, priče kolaju da je negdje u isto vrijeme u kući stanovala majka revolucionara Danka Mitrova. Da li je stvarno tako bilo pouzdano nismo mogli saznati. Sljedeći useljenik bio je ban Svetislav T. Milosavljević, prvi ban novoformirane Vrbaske banovine.
Svoj život sa najužim članovima porodice ban je ovdje proveo veoma kratko, do obnove Banskih dvora. Četvrtog jula 1933. godine kuću otkupljuje Kolo srpskih sestara, jedne od pravoslavnih dobrotvorinh organizacija, koja postoji i danas, i zvanični je vlasnik sve do parazitne tvorevine Banovine Hrvatske.
Dolazi krvavo doba, puno mržnje, doba okupacije, tako da je i Banja Luka prešla pod upravu NDH. Uporedno sa tim, i vila je imala svoju „novu funkciju“. Šta se odvijalo u toj kući tih ratnih godina njeni su korisnici misteriju ponijeli sa sobom. Pošto je još uvijek poslije Drugog svjetskog rata zvaniči vlasnik bilo Kolo srpskih sestara, nova vlast FNRJ konfiskuje zemljište i kuću od osmog februara 1956. godine kuća prelazi u vlasništvo opštine Banja Luka. Najvjerovatnije da se tu nalazio administrativni centar za socijalni rad.
Tekle su godine, život se odvijao normalno, kako izvan tako i unutar kuće, ali tada nastupa fatalna 1969. godina. Katastrofalni zemljotres… Mnogo je objekata tada porušeno, no ona se nije dala. Doduše, bila je znatno oštećena, ali još uvijek spremna za nove stanare. Prođe i ta ‘69. Kuću preuzima iz opštinskog u privatno vlasništvo SOUR Kožarskoprerađivački kombinat Krajišnik. Ovaj SOUR je i zadnji upisani vlasnik kuće u gruntovnim knjigama.
U KSS saznali smo da su oni ponovo vlasnici pomenutog objekta. No, kakvi su njihovi planovi, ne zna se. U okviru regionalnih planova za restauraciju objekata u Urbanističkom zavodu objekat je predložen i stavljen u plan restauracije pod uslovima koje predlaže Zavod za zaštitu istorijskih spomenika. No, sve je to ostalo ad acta.
Zapitajte se koliko je još ovakvih objekata i da li su to oni zaslužili? Prođete li pored nje, pogledajte današnje ruglo i zapuštenog nekada divnog bisera našeg grada. I ne zaboravite da je i kuća imenica ženskog roda.
Dakle, po svemu sudeći, priče da je ta kuća bila jevrejska sinagoga, potencijalni Dekanat ili da je u podrumu te kuće povjerljiva zaostavština NDH, puka su prepričavanja dokoličara i ljudi punih mašte. Koliko toga o njoj još ne znamo ostaje samo tajna.
Autor: impulsportal.net