Gdje je pala prva filmska klapa-u „Kozari“ ili „Palasu“, sada je pomalo teško rekonstruisati. Uglavnom, prvi koraci u magični svijet filma i kino-sala u društvu starijeg brata, ostali su u sjećanju po (pre)glasnim komentarima povodom zbivanja na kino-platnu.
piše: Mišo Vidović
Izazivalo je to negodovanje prisutnog građanstva, jer su platili kartu da gledaju film, a ne da slušaju „osvrte“ klinca, koji još nisu savladali kino-bonton. Kada se savladao bonton, uz dovoljan broj godina, moglo se samostalno ili sa rajom u kino. I tako u „Kozaru“, pa u „Palas“, ali najviše pažnje prema kino-dvorani u Društvenom domu Mejdan. Kino koje je djelovalo pod imenom „Vrbas“, (ne)zvanično je bilo „pravni“ sljedbenik starog kina „Vrbas“ kod Gradskog mosta. Elem, „Kozara“ ne postoji-srušena, kažu da će niknuti „moderan stambeno poslovni kompleks“. “Palas“ se još drži, pod ovim imenom egzistira ispod „Boske“. Kino-sala u Društvenom domu Mejdan, što je baštinila nasljedstvo starog „Vrbasa“, ne radi.
Starije generacije Banjalučana sjećaju se kina „Vrbas“. Banjalučko kultno i legendarno kino nalazilo se kod Gradskog mosta. Oštećeno i srušeno tokom zemljotresa, u oktobru 1969 godine. Brojne su uspomene i sjećanja-repertoar „sastavljan“, uglavnom od akcionih filmova, najčešće kaubojskih, ali svakako, prikazivala se ostvarenja sa tematikom iz NOB-a, partizanski filmovi. Ako je na repertoaru bilo neko od tada popularnih filmskih ostvarenja, tražila se karta više. U sjećanju Banjalučana jeste i da kino nije imalo veliki kapacitet sjedećih mjesta – ko bi zakasnio na projekciju bio je prinuđen da stoji. Banjalučki novinar Slobodan Pešević, zapisao je „konačno, kino Vrbas ostaće upamćeno da je zbog slabog napona ili prekida u snabdijevanju strujom, dolazilo do kraćih i dužih pauza, a onda se u nastavku film se gledao u pravoj magli izazvanoj pušačkim dimom“, ali se, tvrde Banjalučani, znalo dogoditi da tokom predstava raja u kino unese piće i mezu. Inače, kino se nalazilo u kući Lepe Milić Popović. Nakon Drugog svjetskog rata ovdje je djelovalo KUD „Braća Mažar“, što potvrđuje i informaciju da je društvo bilo osnivač kina.
Kino je teško oštećeno tokom katastrofalnog zemljotresu, oktobra 1969, i na kraju srušeno. Prema svjedočenjima tokom prvog udara , 26.oktobra, u poslijepodnevnim satima, „raja se prilično prepala i krenula da guli iz kina“. Slobodan Rašić-Bobara, banjalučki fotograf, prisjetio se da je 26. oktobra 1969 na matineji, đačkoj predstavi, u 11 sati gledao gledao film „Veliki diktator“ sa Čarli Čaplinom.
Banjalučani se sjećaju i ljudi koji su radili u kinu. Javio se i Mirza Ibrahimbegović i podjelio sjećanja. Navodi da je direktor kina bio Rasim Halimić, stanovao u kući ispred Tehničke škole, a poslije u Kaporovoj ulici. Kinooperateri bila su dva brata – Ibrahim i Latif sa Rebrovca, dok su Ibro i Latif Pajić vatrogasac, upuštali u kino. Pominje i legendarnog nastavnika muzičkog obrazovanja u Osnovnoj školi “Kasim Hadžić”, Marka Popovića, koji je, kaže Mirza, učio nas svirati instrumente u prostorijama kina “Vrbas”. Omladina je imala prostorije za zabavu u kinu, dok je kafanu držao Babo Omerbašić (djed golmana Hazima – Bate-Bande Omerbašića), a kasnije preuzeo Besko vatrogasac….
Rušenje Kina Kozara
Fotografije: FB stranica Stara Banja Luka
Autor: Impuls