Kako je spomenik Petra Kočića spasen i vraćen u park

Bliži se tradicionalni “Kočićev zbor” na Manjači, koji svake godine izazove buru i privuče veliku pažnju javnosti, a nedavno je kod manastira Gomionica otkriven i spomenik Petru Kočiću. To nas je navelo da se prisjetimo jedne priče o nestanku i pronalasku Kočićevog spomenika sredinom prošlog vijeka.

piše: Ilijana Božić

Naime arhiva čuva zanimljivu anegdotu o nestanku i pronalasku spomenika našem velikom piscu i narodnom tribunu tokom Drugog svjetskog rata, o spomeniku koji danas gledamo u parku “Petar Kočić” u Banjaluci. Ovom pričom vratićemo se unazad, u doba kada je narodni heroj Drago Mažar sa suprugom Živoradinkom Žižom i tadašnjim upravnikom Narodnog pozorišta RS koje se tada zvalo Narodno pozorište Bosanske Krajine uvaženim Predragom Gugom Lazarevićem sjedio u čuvenom bifeu ovog teatra.

Zabilježeno je da su uvijek bili obučeni po posljednjoj modi. S njima su u čuvenom bifeu često sjedili novinari Hamid Husedžinović i Vezuv Tinjić, dr Josip Jović Šover, profesor i slikar Jovan Spremo, akademski slikar Živorad Žika Pećarić koji je u pozorištu počeo da radi kao scenograf, glumac Adem Čejvan, mladi pjevač koji je obećavao Boško Orobović i mnogi drugi koji su zanimljivom činili banjalučku kulturno umjetničku scenu.

U tom društvu mogle su se čuti ocjene i mišljenja trenutne situacije u gradu, u svim njegovim sferama, ali u tom društvu, u tom bifeu, jednom prilikom uz čašicu više Drago Mažar je ispričao jednu zanimljivu priču o spomeniku Petru Kočiću.

Naime, ono što mi znamo a što je dostupno i na internetu jeste da je spomenik Petru Kočiću u današnjem parku “Petar Kočić” u centru Banjaluke postavljen i otkriven 6. novembra 1932. godine. Takođe, poznato je i da je ova monumentalna građevina djelo Antuna Augustinčića i Vanje Radauša, te da je završena 1929.

Tomo Marić je u knjizi “Banjalučke priče” zapisao interesantu priču. Kako je pribilježio na pomenutoj sjedeljci uz alkohol i dobro društvo u bifeu Narodnog pozorišta Drago Mažar je uoči predstave “Vode se povlače” koja je postavljena po njegovom tekstu sa muzikom Vlade Miloševića, ispričao kako je pronađen Kočićev spomenik od kojeg su svi bili odustali jer su smatrali da su ga ustaše odvezle u Sisak gdje su ga pretopili u livnici.

Foto: Fejsbuk stranica “Stara Banjaluka”

Međutim, prema ovoj priči to nije bilo tako. Drago Mažar je ispričao kako je sjedeći u hotelu “Palas” i čekajući jutarnju kafu porazgovarao sa Romom Bajrom sa Veselog brijega. Prema njegovim riječima bio je dobar sa Bajrom jer su bili iz istog kvarta, te da ga je znao još iz mladosti kao šampiona barbuta, kockarske igre koju su Romi obožavali.

Bajro je došao pred Mažara i drhtavim glasom kazao da ga traži već danima. Ovaj mu reče da slobodno priča, međutim Bajro se osvrtao i tiho, šapatom pitao smije li tu govoriti ili je bolje da idu kod Drage Mažara u kancelariju.

Kako bilježi Tomo Marić u pomenutoj knjizi, Drago Mažar je poznavao dobro narav Roma jer je s njima odrastao na Vrbasu. Kaže da oni “važne stvari” neće, “ni da vide ni da čuju”. Ako nešto saznaju, obazrivi su i tajnoviti. Ipak, Mažar reče Bajri da sjedne za sto u Palasu i još mu reče da su raja i da mu ispriča ono što ga muči. A Bajro ne trepćući reče da zna gdje je spomenik Petru Kočiću.

Drago Mažar, foto: Wikipedia

U knjizi “Banjalučke priče” piše ovako:

“Nasmijao sam se. Mene obuzela “vrućica”, uzbuđenje, kao da me neko polio vrelom vodom.
– Kojeg druga Petra Kočića, Bog te obuzeo Bajro?
– Onog iz parka, druže Drago!”

U tom momentu kobar je donio kafu pa su obojica ućutali. Drago Mažar naručuje Bajri kafu i rakiju, a Bajro konobaru dovikuje “duplu”. I tada počinje priču kako je u ratu, tokom 1941. godine bio dežurni u vatrogasnom društvu , te da je ložio vatru za veliki kotao. Kako je ispričao s njim je tada radio neki Sejko sa Hiseta koji mu je rekao da je u toku dana dovezen spomenik Petra Kočića i kroz velike otvore, kud se istresa ugalj, ubačen u podrum. Pripovijedao je da su dva dana kasnije dovezli ugalj i istresli, pa su njih dvojica taj ugalj razbacali po podrumu i njime zatrpali spomenik. Poslije je Sejko otišao na drugi posao, a Bajro je sve do kraja ostao u vatrogasnom. Kako je kazao Mažaru nikome nije govorio o spomeniku, a niko ga nije tražio, i kako je rekao eno ga i sada tamo pod ugljem, ne znaju za njega ni oni iz vatrogasnog.

E onda je Drago Mažar obavijestio tadašnju miliciju i oni su zaista pronašli spomenik Petra Kočića zatrpanog u uglju.

I tako je vraćen u park gdje i danas stoji, a Drago Mažar je kad god sretne Bajru častio kafom i duplom rakijom.

Eto ovo je jedna priča o sudbinu koju je doživio spomenik Petru Kočiću tokom Drugog svjetskog rata i ljudima koji su voljeli Banjaluku i Kočića.

Autor: Impuls