Isplaženi jezik

Ne znam kako će se za koju godinu zvati moj maternji jezik – da li srpski ili hrvatski ili srpskohrvatsko / hrvatskosrpski ili mogućna je (zašto ne) i ova varijanta srpsko – hrvatsko – muslimansko – crnogorski u svim kombinacijama.

Piše: J. Gliščević, Prelom broj: 2 – januar 1989. godine, Banjaluka

Dakle i hrvatsko – muslimansko – crnogorsko – srpski, pa muslimansko – crnogorsko – srpski – hrvatski i tako redom. Ne znam samo kako ćemo se dogovoriti koja varijanta da bude prva da li po abecednom ili po azbučnom redu, pa onda koje će pismo biti prvo (ćirilično ili latinično). I tako redom, moj maternji i očinski jezik u vlasništvu četiriju naroda pokušava dalje da se odredi sam i uz pomoć politike. I tako se eto određuje i određuje godinama. Znam jedino da je Jugoslovenima lako. Oni ga i ovdje u Jugoslaviji i u pustim inostranstvima odnosno inozemstvima kliču – jugoslovenski jezik, a iseljenici našeg porijekla u Turskoj zovu ga jednostavno – naš jezik.

Lako je drugijema kad su s druge strane granice. Ali kako ćemo mi ovdje, kojem ćemo se nazivu prikloniti i kojoj zvaničnoj varijanti, kom to jezičkom i  jezičnom bunilu kad ni lingvisti naši ne mogu da se slože oko osnovnih pitanja a to je; ime maternjeg nam jezika. Dotle nemamo ni normativne gramatike ni rječnika – dobro je dakle da uopšte i govorimo.

U isto vrijeme jedna nova svijest izbija iz razgovora sa našim najistaknutijim književnicima. Oni se poslije sjajne izreke (mudrosti, rekao bih) Danila Kiša određuju isto kao i on. Podsjećam vas samo da je Danilo rekao: “Moja domovina je srpskohrvatski jezik”.

I ovdje se može postaviti pitanje zašto ne hrvatskosrpski i tako još mnoštvo pitanja u pitanjima. No, dobro, nećemo ovaj put biti picajzle.

Sjećam se još jedne Danojlićeve pričice iz Pariza gdje se priča o tome kako su se u jednom stanu (kafani vjerujem) našli izvjesni pisci, pripadnici raznih slovenskih odnosno slavenskih naroda i počeli da pričaju, naravno, na francuskom jeziku.

Međutim, poslije nekoliko litara vina u francuski su se počele mješati slovenske ili slavonske riječi, da bi negdje pred ponoć francuski potpuno nestao, a ta grupica ljudi se je izvrsno razumjela. Danojlić je predložio da se napiše jedan roman koji bi podjednako koristio sve slovenske jezike i da se kao takav objavi u svim slovenskim zemljama. On vjeruje da bi ta knjiga bila dobro primljena kod svih čitalaca. I ja vjerujem da bi ta jezičko / jezična igra bila čitana svugdje osim kod Južnih Slovena / Slavena, jer mi bismo vjerovatno odmah počeli sa prebrojavanjem: koliko tu ima riječi iz moga a koliko iz tvoga a koliko iz njihovog maternjeg jezika pa bi od toga napravili političko ili strateško pitanje i ko zna šta sve još. A tek varijante – bože sakloni!

Zato predlažem da pisci svih jugoslovenskih zemalja se ujedine i dogovore da više ne napišu ni jednu knjigu dok se ne odluči ime našeg jezika. Dakle, predlažem obustavu rada. Kako bi to izgledalo. Organizuje se jedan opštejugoslavenski miting (zbor) i na njemu se obezbijedi (i milicijom ako treba) prisustvo svih pisaca. Svaki pisac neka ponese po jedan transparent (prazan naravno). Za govornicom da se izmjenjuju pisci od kojih ni jedan neće progovoriti ni jednu riječ. Dakle svaki pisac da odstoji po jedan minut. Jedino što pisci treba da učine na kraju zbora je da pred televizijskim kamerama svima nama isplaze jezik.

Autor: impulsportal.net