Seljaci iz okoline skoro cijeli dan prevrtali robu u magazi. Na kraju, ništa nisu pazarili. Tomo Radulović “prevrnuo“ očima kad je vidio rusvaj koji su ostavile „mušterije“. Na komadu papira napisao „Gospodska ulica“. Okačio na ulazu u trgovinu, na početku ulice.
piše: Mišo Vidović
Ovako je, prema urbanoj legendi, što je godinama „troše“ hroničari, novinari, najpoznatija banjalučka ulica dobila (ne)zvanično ime, koje decenijama nosi. Uglavnom poznata kao Gospodska, ali su se zvanični nazivi mijenjali kako je dolazila koja vlast. Danas, zvanično se zove Ulica Veselina Masleše, po revolucionaru, novinaru, književniku , narodnom heroju, što „nesta u pjeni Sutjeske“, kako napisa pjesnik Dušan Mutić, u poemi „KAB“. Kuće porodice Masleša ovdje više nema, spomen-ploča, djelo banjalučkog akademskog vajara Ahmeda Bešića, svjedoči da je u Gospodskoj ulici rođen Veselin Masleša.
Osim spomen-ploče u Gospodskoj, na Veselina Maslešu podsjeća i bista ispred Narodnog pozorišta. U gradu djeluje i Centralno kulturno-umjetničko društvo mladih CKUD „Veselin Masleša“. Članovi društva, prema onome što je autoru ovog teksta svojevremeno ispričao poznati banjalučki kulturni i javni radnik Fuad Balić, imali su nekada običaj da se sa nastupa. Sa turneja i gostovanja jave se razglednicom članovima porodice Masleša.
Balić, jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Društva za očuvanje banjalučkih starina, imao je želju da se u Gospodskoj ulici, osim spomen -ploče, napravi i spomen-soba, koja će podsjećati na poznatog sugrađanina: “U svakom evropskom i svjetskom gradu, koji „drži“ do sebe, postoje ovakvi dijelovi grada, gdje su rođeni i živjeli njihovi znameniti ljudi, postavljene su svojevrsne muzejske postavke.One su svojevrsni svjedoci njihovog života, ali i nekih prošlih vremena“. Nažalost, Fuad Balić nije dočekao da se ostvari njegova želja. Nisu to dočekali ni još neki Banjalučani, ugledni intelektualci i građani, koji su u više navrata isticali da bi Gospodsku ulicu trebalo proglasiti spomenikom kulture od posebnog značaja, a ujedno prigodnom muzejskom postavkom podsjetiti na svog sugrađanina.
Na Veselina Maslešu još podsjećaju i prigodni novinski tekstovi koji se mogu pronaći u arhivama.“Rastanak bez pozdrava“, jedan od njih, objavljen u „Glasu“, februara 1985. godine. Nadežda Seka Masleša, evocirala je uspomene na svog brata Veselina.
…„Približavale se su se teške godine rata. Kada su izbile martovske demonstracije 1941 u Beogradu sam se zatekla sama: mama je bila u Banja Luci, Nemanja u vojsci, a Veso u svom stanu jer se u međuvremenu bio oženio…Tek 29.marta uspjeli smo da uspostavimo vezu. On mi je tada rekao da moram otputovati u Banja Luku, a ja sam se usprotivila: Neću, neću! Hoću s tobom ma gdje da pođeš…Dogovorili smo se da se sutra ponovo nađemo i konačno riješimo kuda će ko…Meni predstoji put ka Crnoj Gori. Jela ide sa mnom. Ti moraš u Banja Luku. Rat samo što nije počeo, bio je kategoričan Veso….Taj njegov stav me je duboko, bar tada , uvrijedio. Ljutito sam se okrenula i bez pozdrava smo se rastali 30.marta 1941 godine. Više se nikada nismo sreli. Sutradan sam krenula za Banja Luku…“
Ovako se Nadežda Seka Masleša u ovom tekstu prisjetila zadnjeg susreta sa bratom Veselinom. Tri godine kasnije saznala je da je brat poginuo: “Za Vesinu smrt saznala sam tek 1944 godine, kada sam se u Negotinu srela sa Julkom Meštrović. Od ranije smo se poznavale. Ona mi je sve rekla, ali to majci nisam mogla ispričati. Dugo su Nemanja i Dositej od nje krili Vesinu smrt. Kada je Beograd oslobođen, mama se dala na spremanje kuće, isčekujući Vesu. Slučajno je saznala za zbivanja na Sutjesci…“
Fotografije: Mišo Vidović i arhiv
Autor: Impuls