Dolazak robne kuće “Standard” i prvih pokretnih stepenica u Banjaluku

Foto: FB stranica “Stara Banjaluka”

Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, mnogi su dolazili u grad na Vrbasu pogotovo kad je u centru otvorena Robna kuća “Standard” s kojom su stigle i prve pokretne stepenice koje su, uz luksuzne brendove, Banjalučanima bile glavna atrakcija.

Piše: Ilijana Božić

Baš krajem tih šezdesetih godina kreću i radovi na premještanju željezničke pruge iz centra grada, a sve do  1968. godine vozovi su prolazili sa stanice “grad”, koja je bila na mjestu Muzeja savremene umjetnosti RS, idući do sljedeće stanice Banjalučanima poznate pod imenom “Mala stanica” koja je danas mnogima poznata kao popularni banjalučki restoran.  Tu je voz primao putnike i nastavljao put preko Banjalučkog polja dalje. Kako je ostalo zapisano, iako je u to vrijeme bilo malo automobile, često su se dešavale nesreće, a stradali su i pješaci. Kada pogledamo banjalučki saobraćaj danas, pruge u centru više nema, ali kao što je tad izmještena pruga, tako i danas svjedočimo brojnim saobraćajnim promjenama.

Ipak, saobraćaj i izmjene u saobraćaju su oduvijek izazivale komentare građana i to je sasvim prirodno, ali ono što je krajem šezdesetih godina uzburkalo Banjaluku bilo je otvaranje zagrebačke Robne kuće “Standard” u samom centru, na ulazu u Gospodsku ulicu, tačnije na mjestu gdje je danas radnja odjeće Teranova.

Kažu da je to bila ekskluzivna robna kuća koja je imala pokretne stepenice, što je bilo nešto sasvim novo i zaista ekskluzivno za grad na Vrbasu. Te pokretne stepenice su bile prava atrakcija za mlade i djecu. I dan danas se prepričavaju anegdote iz tog doba kada su djeca, bukvalno, navalila na pokretne stepenice i po cijeli dan se vozala gore dolje.

Robna kuća “Standard” otvorena je pred zemljotres 1969. godine. U “Standard” je stigla i prva specijalizovana roba, garderoba kao iz današnjih butika.

A Banjalučane je posebno radovala činjenica što su moderne zimske kapute i elegantna odijela mogli da pazare na rate. Mnogi  “Standard” pamte po prvom kupljenom odijelu za maturu ili odijelu za vjenčanje koja su im stajala kao salivena. Mladi su tamo često odlazili kako bi kupili i najnovije gramofonske ploče. Bilo je u “Standardu” ponešto za svakoga.

Dame “Standard” pamte i po kvalitetnim šeširima koji su i danas upotrebljivi. Bio je to kvalitet, kako bi rekli stariji.

Stigle su u Banjaluku raznobojne košulje, muške cipele “šimike”, muški sakoi od rebrastog pliša, a  na ženskom odjelu mogli su se kupiti čuveni kostimi, sako i suknja, koje su banjalučke djevojke do tada jedino mogle da vide na filmovima u kojima su igrale Rakel Velč, Sofija Loren i Brižit Bardo.

Mnogi Banjalučani se sjećaju da su u “Standardu” dizali beskamatne kredite na šest mjeseci kupujući ne jedne nego troje čuvenih “Levis” farmerki i ostalu garderobu.

Sa sjetom se sjećaju prodavačica koje uzmu mjeru, pitaju vas za boju odijela koju želite, i osjećaja zadovoljstva nakon dobre kupovine. Mnogi se sjećaju i kolonjske vode Pino Silvestre koju su navodno svi prosto obožavali.

Kažu da su dame posebno bile oduševljene cipelama, jer nema kakvih nije bilo, od elegantnih, sportskih, espadrila i antilop, sa visokim sjajem, s srednjim, malim i velikim štiklama.

Kako je zapisao Tomo Marić u “Banjalučkim pričama” dolaskom “Standarda” Banjaluka je sinula od muške i ženske elegancije, jer je kvalitetna i moderna garderoba postala  dostupna svakome.

Kako je kazao, riječ je bilo o domaćoj proizvodnji, pa se i dalje maštalo o onoj na kojoj je pisalo “Made in Italy”, ali bilo kako bilo odijevalo se veoma elegantno.

I danas kad god u posjetu dođu turisti iz drugih gradova obavezno primjećuju da Banjalučani drže do izgleda i garderobe. Izgleda da se nije ništa mnogo promijenilo, samo ulicama  centra više ne ide voz.

Impuls