Foto: RTV7
U aprilu ove godine urednik informativnog programa RTRS-a Siniša Mihailović, na prijedlog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i lidera SNSD-a Milorada Dodika, imenovan je za konzula BiH u Istambulu. Iako nas imenovanja u diplomatsko – konzularnoj mreži BiH vrlo često već godinama neprijatno iznenađuju, u velikom dijelu javnosti BiH, pogotovo njenog entiteta RS, ovo je ocijenjeno kao vrhunac političkog cinizma.
Autor: Impuls
Negativne reakcije na Mihailovićevo imenovanje nisu bile usmjerene zbog činjenice da se u diplomatiju „seli“ iz novinarske profesije. Jer, podsjetit ćemo da je Zlatko Dizdarević, bard bosanskohercegovačkog novinarstva, našu zemlju predstavljao u Jordanu. Ali Dizdarević je u diplomatiju, kao ambasador BiH, ušao sa sjanim obrazovanjem, poznavanjem nekoliko stranih jezika i biografijom bez ijedne mrlje.
Što se Mihailovića tiče, on nema niti jednu Dizdarevićevu osobinu. Prije svega, postavlja se pitanje kojim i kako stečenim obrazovanjem raspolaže? Naime, kada je 2013. godine imenovan za urednika informativno-političkog programa RTRS-a u kratkoj biografiji navedeno je da je diplomirani komunikolog. Komentarišući za N1 brojne reakcije na svoje imenovanje kazao je: ”Ja sam završio Međunarodne odnose, magistarski studij i radim kao novinar 22 godine na sastancima na kojima je malo ko u ovoj državi bio prisutan. Moglo bi se reći da imam prilično dobre osnove za takvo nešto“. Iz ove samohvale da se zaključiti da je najbolja preporuka za bavljenje diplomatijom „prisustvo na sastancima na kojima je malo ko u državi bio prisutan“.
Dodao je Mihailović i da „ne vidi nijedan svoj rad na konto ili protiv bilo koje države, ni protiv Turske, niti da je neko nešto radio na tu temu na RTRS-u“. Ovakve tvrdnje ne čude, ima li se u vidu činjenica da većina onih koji se u BiH bave javnim poslom računaju da je kod građana kratko pamćenje. Pa, stoga valja podsjetiti na hajku koju je pod njegovom dirigentskom palicom u kontinuitetu od 2014. pa do konca 2017. godine vođena protiv Obrena Petrovića, gradonačelnika Doboja i u to vrijeme jednog od ključnih ljudi SDS-a. I to isključivo zbog dobre saradnje koju je ostvario s predstavnicima turskih nevladinih organizacija koje su nakon katastrofalnih majskih poplava 2014. godine, koje su pogodile Doboj, pružale značajnu materijalnu pomoć tom gradu. Kada se Doboj priključio Zajednici turskih opština, organizaciji koja djeluje na bazi međusobne solidarnosti, Petrović je bio postavljen na stub srama. A u kontinuitetu dizanja međuetničkih tenzija i sijanja otvorene netrpeljivosti prema Turskoj, uredništvo informativnog programa RTRS-a dalo je svoj ogroman „doprinos“.
Toliko o Mihailoviću i njegovim diplomatskim “iskustvima“ i „nepristrasnosti“ prema Turskoj. No, istinske „zasluge“ zbog kojih je nagrađen kozularnom službom odnose se na način kreiranja informativnog programa javnog medijskog servisa RS-a. U godinama od kada obnaša funkciju urednika IP-a RTRS ispisao je cijelu povijest novinarskog beščašća. Ponekad čak i goru, o čemu smo svjedočili kada je ova medijska kuća u pitanju, od onoga što je rađeno tokom minulog rata u BiH. RTRS se pretvorio ne u glasnogovornika, nego u megafon vladajućeg establišmenta, tačnije SNSD-a, s jednim jedinim ciljem: Diskreditovati opoziciju, po cijenu da se pritom ne usteže od svakog oblika manipulacije, prešućivanja činjenica, pa i otvorenog iznošenja neistina. Ništa bolje nisu prolazili i ne prolaze i svi građanski aktivisti, nevladin sektor, mediji koji su spremni javno kritikovati poteze vlasti. Dodamo li tome i konstantnu i otvorenu odioznost koja se iskazuje prema pripadnicima nesrpskog naroda, veličanje profašističkog četničkog pokreta, ali i osuđenih ratnih zločinaca, pripadnika srpskog naroda, negiranje genocida u Srebrenici, pod palicom Mihailovića, RTRS je obavljao i obavlja prljave poslove vlasti, u namjeri da oko tih tema mobilizuje što veći broj građana.
Staza profesionalnog sunovrata se tu nije zaustavila. A Mihailović, čitaj vlast RS-a, dokazala da može ići i dalje od toga. Toliko daleko da prema nikome i ničemu nema ni trunka poštovanja, empatije, da nemoralu nema kraja, o čemu je javnost najzornije svjedočila iz načina na koji se informativni program RTRS-a odnosio prema Davoru Dragičeviću, ocu ubijenog mladića Davida Dragičevića. Od konca marta do početka jula 2018. godine svakodnevna okupljanja na banjalučkom Trgu Krajine, građana združenih oko grupe Pravda za Davida koji su tražili istinu o Davidovoj smrti, u potpunosti su ignorisana. Onda je i tom gorućem pitanju u RS-u posvećena pažnja, ali samo na način da se Davor Dragičević i članovi grupe Pravda za Davida optuže za politizaciju smrti ovog mladića. Nepotpisani autor brižljivo je prikupio svaki dolazak na proteste predstavnika opozicionih stranaka. A onda za komentar, pozvao „analitičara“ Rajka Vasića, člana glavnog odbora SNSD-a, koji se u više navrata na društvenim mrežama bez i trunke srama i neprimjerenim riječima obrušio na sve koji dolaze na proteste. Iako je svima bilo poznato da su na veliki protest održan u Banjaluci došli građani iz cijele BiH, u interpretaciji NN autora oni su listom bili članovi SDA i SDP-a BiH. Na sve propuste u radu policije i pravosuđa u ovom slučaju, što je građane i ponukalo da svakodnevno traže istinu na ulici, javnost nije čula nijednu riječ.
Kako se izborna kampanja zahuktavala, a nezadovoljstvo građana Banjaluke zbog nerješavanja Davidovog ubistva bilo sve evidentnije, tako su i nastojanja da se Davor Dragičević diskredituje bila sve učestalija. U sam osvit opštih izbora uredništvo dnevnika RTRS-a ispisalo je još jednu hroniku neprofesionalizma kroz sadržaje koje je ponudilo gledateljima.
Fokus je bio na skupu Pravda za Davida koji je održan u Banjaluci 5. oktobra. Bez argumenta i validnih dokaza, a što je redovna praksa informativnog programa RTRS-a, pokušala se stvoriti u javnosti klima da će okupljanje na kojem je tražena istina o Davidovoj smrti biti pretvoreno u rušilački pohod kako bi se i prije samih izbora nasilno promijenila vlast u ovom entitetu. U dnevniku 3. oktobra urednik informativnog programa RTRS-a Siniša Mihailović „razotkrio je novu teoriju zavjere protiv RS-a i njene vlasti“. Za to je optužio SDS, ali i ostale članice opozicionog bloka Savez za pobjedu i kako je naveo, treći politički blok koji djeluje u Federaciji BiH. Povod za to našao je u odluci SzP-a i Demokratske fronte da otkažu posljednje predizborne mitinge u Banjaluci i Sarajevu zbog činjenice da su se 5. oktobra u ta dva grada održavali skupovi Pravda za Davida, odnosno Pravda za Dženana. Sve to, tvrdio je Mihailović, ukazuje da „neko iz istog centra komanduje ovim procesima“. Koji je to centar, nije se trudio Mihailović objasniti. Ali je zato kao sugovornike koristio ili političke marginalce, poput bivšeg ministra policije RS Darka Matijaševića, ili najestkremnije desničare na političkoj sceni, tj. Nenada Stevandića. Sve to, odnosno navodno, sasvim izvjesno nasilje na ulicama Banjaluke potvrđuje u ovom izvještaju i ministar policije RS-a. Na osnovu čega nije kazano, kao što Mihailović nije ni pitao. Zanimljivo je da je posebno Mihailoviću smetalo što građani na društvenim mrežama koji pružaju podršku spomenutim skupovima, odnosno porodicama Memić i Dragićević, koriste termin „naša država“. Ovaj izvještaj bio je uvod u prvu višednevnu beskurpuloznu hajku koju je uredništvo dnevnika povelo protiv Davora Dragićevića, grupe Pravda za Davida te opozicije, optužujući ih za zajedničke rušilačke namjere.
Izbori su bili i prošli, nezainteresiranost ili nespremnost pravosuđa i policije da pronađu Davidove ubice nisu bili razlog da građani na izborima poklone povjerenje opoziciji koja se nakon poraza sama od sebe rasturila. Na Trgu Krajine kako je vrijeme odmicalo okupljalo se sve manje ljudi koji su s Davorom zazivali istinu i pravdu. Ali, približavala se Nova godina, gradske vlasti odlučile su da dovođenjem pjevačkih zvijezda iz regiona u Banjaluku privuku turiste i okupljanja na centralnom gradskom trgu, mjestu s jasnim obolježjima javnog komemoriranja i žalovanja ubijenog mladića, morala su biti zaustavljena. U periodu od 25. do 30. decembra javnost je svjedočila stoga, za postratnu BiH, neviđenim scenama policijske brutalnosti prema građanima koji su digli svoj glas protiv uklanjanja svih obilježja koja su podsjećala na Davida. Po Mihailovićevom diktatu nastavljena je serija neprofesionalnog izvještavanja RTRS-a koji o batinanju policije golorukih građana, nasumičnim lišavanjima slobode nije kazao ni riječ. Umjesto toga, tek opširno prenošenje naricanja gradonačelnika Banjaluke, ugostitelja i taksista o „ogromnim materijalnim štetama“ koje je grad pretrpio zbog otkazivanja dočeka Nove godine na otvorenom.
Vlast je dobila bitku protiv građana, a RTRS pokazao da je najvjerniji i najodaniji suradnik/ saučesnik na tom zadatku. Siniša Mihailović, ponovit ćemo, nagrađen je diplomatskom službom. A politička korupcija izašla je iz sfere ekonomije, zdravstva, javnih preduzeća… i na velika vrata i krajnje otvoreno ušla i u entitetski javni medijski servis koji, moramo podvući, plaćaju iz svojih džepova građani s kojima je taj isti javni servis spreman da se beskompromisno obračuna, nisu li „na liniji“. Siniša Mihailović je svoj zadatak odradio savjesno. Ali kako mu je to bilo evidentno malo, osnovao je prvo FB stranicu „Dnevna doza Doboja“, a potom i web site istog imena s domenom u SAD-u. I onda, kao vrhunac bezobrazluka „vijesti“ i „istraživanja na osnovu pouzdanih izvora“ s tog portala, koja su se zasnivala isključivo na blaćenju svih neistomišljenika vlasti i konstantnog izazivanja nacionalne netrpeljivosti, redovno plasirao u informativnim emisijama RTRS-a.
No, nije Mihailović jedini koji je naplatio svoju lojalnost vlasti RS-a. Ukazujući na zloupotrebe i korupciju na RTRS-u, Nebojša Vukanović, poslanik SDS-a u Narodnoj skupštini RS-a je na uvid javnosti dao dokumentaciju iz koje se vidi na koji način vlast preko javnih preduzeća i ustanova finansira podobne novinare i urednike koji su u njihovoj službi. Šef ITC RTRS-a u Istočnom Sarajevu Aleksandar Crkvenjaš osnovao je agenciju „Princip media“ u Istočnom Sarajevu, sredinom prošle godine i preko ove agencije on prima uplate od strane režima. Tako je 13. novembra 2017. Olimpijski centar Jahorina uplatio Crkvenjašu i njegovoj agenciji „Princip media“ 6000 KM bez PDV-a za navodnu izradu logotipa, „kao da je Crkvenjaš neki umjetnik i arhitekta pa mu treba platiti toliki novac da napravi logo“, rekao je Vukanović.
Hoće li se politička korupcija ili nagrađivanje lojanosti novinara RTRS-a nastaviti, više nije pitanje. Pitanje je samo ko je sljedeći, ko će svoju odanost naplatiti dobrom pozicijom van medija ili unosnim dodatnim poslom preko leđa i iz džepova svih građana RS-a?