Foto: Pexels
Prenosimo vam u cjelosti tekst koji nam je poslao gospodin Radovan Jazić.
Dugogodišnja politička dominacija Milorada Dodika na sceni Bosne i Hercegovine i Republike Srpske odavno je prerasla okvire uobičajene političke borbe i postala školski primjer kako se javni prostor koristi za manipulaciju masama. Dok se sa zvaničnih govornica redovno plasiraju zapaljivi govori, patriotske parole i vještačko podizanje nacionalnih tenzija, u pozadini se odvija potpuno drugačija realnost. Za naivni dio biračkog tijela te riječi su istina, dok su za političku elitu one tek paravan iza kojeg se skriva sistematsko pražnjenje javnih fondova.
Piše: Radovan Jazić
Najveća zagonetka bosanskohercegovačke svakodnevice jeste kako političari opterećeni teškim optužbama za korupciju, šverc i pronevjeru milijardi eura uspijevaju ostati na tronu decenijama. Odgovor se ne nalazi u njihovoj ideologiji, već u surovoj matematici autokratskog vladanja. Ovaj sistem opstaje zahvaljujući savršeno razrađenom mehanizmu kontrole nad zarobljenim resursima gdje budžetski novac i javna preduzeća ne služe razvoju, već finansiranju političke mašinerije. Kroz razgranatu klijentelističku mrežu radna mjesta u javnom sektoru uslovljena su lojalnošću, čime se stvara armija vjernih glasača i poslušnika. Sve to zatvara finansijski krug u kojem privatni kapital, blisko povezan sa vlastima, direktno finansira opstanak režima u zamjenu za unosne državne poslove. Dok zvaničnici javno govore jedno, njihove misli i djelovanja su u svakom trenutku usmjereni na to kako obezbijediti nove finansijske tokove za sebe i svoje okruženje, što odavno više nije politika već čisti interesni inženjering.
U svakoj pravnoj državi, političar sa ovakvim teretom optužbi suočio bi se sa hitnim istragama i doživotnim zatvorom. Međutim, Bosna i Hercegovina je danas zemlja u kojoj institucije ne funkcionišu za građane, već isključivo za one koji njima upravljaju. Pravosudni sistem pati od hronične paralize jer su ključne poluge zakona u rukama istih onih koji bi pred tim zakonom morali odgovarati. Umjesto lisica i sudskih klupa, svjedoci smo apsurdnog teatra u kojem optuženi drže lekcije o moralu i pravdi.
Ključno pitanje koje javnost postavlja jeste gdje je granica izdržljivosti i koliko godina treba proći do stvarnih korjenitih promjena. Trenutni status quo odgovara isključivo vladajućoj kasti, dok društvo propada u apatiji i siromaštvu. Promjena neće doći sama od sebe niti kroz kozmetičke reforme, već zahtijeva potpuno prekidanje lanca političke zavisnosti i buđenje građanske svijesti koja će populističke govore ogoliti i svesti na ono što oni zaista jesu – manipulaciju za očuvanje moći i bogatstva.