Foto Reuters
Slika koja istorijski određuje Damask nije promijenjena. I teško će biti. Ni razaranja nije bilo. To što se čeka satima na malo benzina, što cvjeta trgovina i kupovina deviza ispod tezge, što se rađa nova klasa bogatih i arogantnih, što ima lažnih heroja, što se zna ko je kupovao izbjegavanje fronta, sve su i nama poznati plodovi rata
Autor: Zlatko Dizdarević za Novi list
Kaže prije neki dan stari prijatelj koji bezmalo cijeli život živi u Siriji; Damask je danas isti kao što je bio jer ne može ni biti drugačiji, a opet nije ni nalik onom Damasku od prije deset godina… I eto razloga zašto je bezmalo nemoguće napisati reportažu na nekoliko “kartica” o ovom čudu danas. Još malo pa je devet godina otkako je zlo interesa, kobajagi u ime dobra, pokušalo da satare ovu istinski civilizacijsku svetinju, udžbenik i arenu istorije, mudrosti i svakojakih duhovnih uzleta, padova i nestašluka…
Biti ovdje samo i jedan dan sada, na početku kraja tog manijačkog pokušaja destrukcije, smišljenog u glavama onih koji ni naslutiti ne mogu šta je to istorija grada od pet hiljada godina postojanja u kontinuitetu, dovoljno je da se ambiciozni zadatak svekolikog prikaza korijena i posljedica krize okrene ka jedinom mogućem putu koji ima smisla i logike i za “reportera” i za čitaoca: Pokušati makar ovlaš dokučiti da li je u minulih devet godina Damask postao drugi i drugačiji, i kako to vidi neko ko je dolazio često i prije i u vrijeme “rata” – mada niko to tako ovdje ne zove.
Pokušavamo li i zašto čak i nesvjesno praviti paralele s našim ratovima od prije bezmalo tri decenije. Konačno, slijedi li i njima ona i onakva promjena duha i racija, manira i vrijednosti, životne matematike i životnih ciljeva kako smo mi to sebi već priskrbili.
Cik zore u Damasku
Prvi sudar s novom starom realnošću putnik za Siriju doživi u bezmalo nemogućoj misiji potrage za vizom. Mentalitet čuvara zemlje je ostao isti kao nekad, mada je u godinama s kraja minule decenije bio uspješno načet. Bezmalo preko noći krenule su invazije turista u zemlju – riznicu blaga neviđenih i svakojakih. Danas, ne samo zato što je s razlogom ojačala sumnja spram svakoga ko “nije njihov”, dolazak u Siriju za svakog stranca malo je čudo, a vjerujem potpuno kontraproduktivno.
Pa svako iole normalan ko prelazi granicu cestom iz Libanona, ostaje zapanjen još tu, na ulazu, izgledom i veličinom free-shopa koji radi dan i noć i čija ponuda od tehnike do alkohola i garderobe sama po sebi razbija mnoge predrasude o zemlji u ratu i mimo njega.
Na putu od šezdesetak kilometara do Damaska odatle, nakon opet onih silnih “šaltera” u tri stotine metara prije definitivnog ulaska u zemlju, kao i prije 15 godina, auto koji vas je po dogovoru sačekao na aerodromu u Bejrutu (vožnja košta od 100 do 200 US dolara) zaustavljen je desetak puta na raznim kontrolnim punktovima. Mora se reći, rutinski i kraće nego ranije i uz osmijeh uniformiranih stražara. Uz cestu su već godinama i avetinjski kosturi nekadašnjih tezgi pretrpanih voćem, maslinama, sokovima, džemovima i kompotima po kojima je Sirija bila lider u arapskom svijetu. Eno im razni “osvajači” to sada beru i krčme po regionu.
Ulazak u Damask u cik zore nehotice potiče na još jednu misao i poređenje. Na širokom i i dugom bulevaru uočljivo čistom, bezbroj novih saobraćajnih znakova i tabli, uz puno semafora savršeno sinhroniziranih. I onda naša, “lokalna” začuđenost; u osvit dana, tek nekoliko automobila na dugom bulevaru i svi, bez izuzetka, mirno stoje na crvenom svjetlu! Sjetih se kiselo naše “balkanske realnosti na putu u EU”. Malo ko u ovo doba ni sekunde ne bi stao i čekao zeleno svjetlo na semaforu.
Zapravo, bez obzira na okolnosti, rat i sve drugo – imali su i imaju državu! Tvrdu, autoritarnu, pritisnutu ratom, ali državu. Saznajem minulih dana i da su u toku rata asfaltirali, gradili, obnavljali. Planski i organizirano. Blizu tri miliona raseljenih iz srušenih dijelova Sirije došli su u Damask, pa grad nije uzdrman u svom biću, u svojim skučenim ritmovima i navikama. A Evropa se sva uskomešala zbog tri miliona izbjeglica, dok Erdogan uzgaja ucjenjivačku geostrategiju na tome.
Svila i kadifa
Sve što je minulih dana golo oko moglo vidjeti, a duša tamo prepoznati¸ za onoga ko je bar jednom ranije bio ovdje, izgleda kao da je, zapravo, sve ostalo isto. Nasmijani haos i užurbanost, sukovi kakvih nema u svijetu, od onog mitskog, Al Hamidiyah u kojem nema šta nema, od slatkiša i kofera, obuće i odjeće, igračaka, datula i satova, mirišljavih sapuna i parfema, karkadea, jasmina i maslina, svile i kadife, začina za koje čuli niste, oklagija i ukrasnih kutija, zlata, bisera i koralja, sušenih oklopa kornjača, čarapa, ženskog neviđenog seksi rublja i jaretine pečene…
I naravno, kao uvijek, velika je gužva pred mitskom prodavnicom sladoleda Bagdash. “Ko ga nije probao, nije ni bio u Damasku…” Sjećam se priče kako ga prave vijekovima, a u početku led za njega donosili na magarcima sa dalekog Hermon gorja. U jednom od 11 sukova u Damasku gdje je Al Hamidiyah samo jedan od njih, najpoznatiji i najveći, naišao sam na ogromnu prodavnicu vjenčanica. Podsjetila me na staru priču prema kojoj je Britanska kraljica Elizabeta II svojevremeno rekla: “Kada bih se ponovo udavala, opet bih tražila vjenčanicu iz Damaska…”
Tako je danas na svakom koraku u ovom gradu. U tajnovitim palačama u koje su se ugnijezdili božanstveni butik-hoteli sa uvijek različitim sobama, kupatilima i salonima, ali istog neprolaznog šmeka. Vidim odavno kako internetski “ocjenjivači” hotela po svijetu dijele u Damasku zvjezdice raznim blještavim, sjajnim, pravolinijskim hotelskim građevinama, zaobilazeći stara čudesa poput “Talismana”, Beit al Mamluka, Beit AlWalia, Beit Zafrana itd.,itd.. Svaka čast “Sheratonu”, onom grandioznom Four Seasonsu, nekada Meridienu a danas “Dama Roseu” ali, zbog njih se ne dolazi u Damask, a zbog ovih u starom gradu se teška srca iz Damaska odlazi. Tako je i sada.
Damask i njegovu fascinantnu povijest nemoguće je promijeniti. Niti relativizirati. Tu su neizbrisivim slovima upisani i Sveti Petar kao patrijarh Antiohijske patrijaršije, i Sveti Pavle koji je tamo progledao i postao apostol. I Umayyad džamija, nekada Jupiterov hram s tri minareta od kojih se jedan zove “Isusov”. Pod krovom džamije je sahranjena glava Ivana Krstitelja, žrtvovana ljubavnom hiru Heroda u storiji u kojoj je plesala i Saloma s onih sedam velova…
Pored je i grob Husseina, sina za Šiite prvog halife Alija hrabro poginulog u bici kod Kerbale. U dvorištu pored zida džamije grob je i Saladina, vojskovođe koji je u Jeruzalemu porazio križara Ričarda Lavljeg Srca pa s njim potpisao časni mir 1192. godine. Damask je i brdo Kasijun na kojem je, legenda kaže, Kain ubio brata Abela itd.,itd.. Za one za koje su važniji nešto noviji datumi – tamo je nastao i prvi alfabet i prvi notni sistem u svijetu.
Kod trgovca Muhammeda
Sve je ovo razlog zbog kojeg i muslimani i kršćani, Kurdi i mnogi drugi, vjernici ili oni koji baš i nisu previše posvećeni Bogu, ma kako ga zvali, ne sumnjaju u jednu staru, ovdje izvornu i živuću legendu koja kaže: Kada je učitelj Muhamed došao na povratku iz Meke pred kapije Damaska, a bilo ih je sedam, nije htio da uđe u grad. Legenda veli da mu je Bog kazao kako čovjek samo jednom ulazi u raj, a njega čeka nebeski raj, ne ovaj na zemlji u Damasku.
Šta onda uz tek natuknute ovakve misli, osjećanja, asocijacije i povode za razmišljanja reći o gradu u kojemu puno toga izgleda isto na površini, ali je muka rođena u minulih deset godina. To slute i mnogi stanovnici grada, ali i oni što su Damaskom hodali i “onda”, kada se novo zlo nad njim još nije nadvilo. Vidi se i ono što jeste i dalje vječita sreća Damaska, ali uz realnost da se ta sreća polako pretače u sumnju i nostalgiju, nekada i u nevjericu koliko su prave istine, ipak, bolne.
Damask prvo nije vjerovao da će sve skupa biti ovako dugo. Bio sam po dolasku minule subote u radnji kod Muhammeda, poznatog trgovca starinama i nekretninama u ulici što od Bab Toume vodi u centar Starog grada. Njegova nekada možda i jedna od glavnih radnji krcatih suvenirima, bila je poznata po raritetima koje su tražili za daleke kuće diplomate i razni namještenici iz svijeta što su uživali u bajkovitosti starog grada.
Iza jednog ćoška mu je restoran “Naranj” bez kojeg se ne mogu zamisliti luksuzna, skupa i reprezentativna sastajanja važnih i bogatih. Preko puta je, na jednoj strani stari i čuveni “Bijeli minaret” (Al Omariya), a na drugoj rimska kamena kapija.
Samo pedesetak metara prema suku kojim se dolazi do Al Hamidiyyah čudesa, još prije deset godina počela je izgradnja velike šiitske džamije koja je i tada i malo kasnije bila predmet tihog mrštenja stanovnika u kvartu. Em je šiitska, em veća od većine džamija u blizini, em znak da će za njom krenuti i naseljavanje “njihovih odande”. I Muhammed se ispotiha počeo žaliti kako se suniti tamo potiskuju.
Godine nakon što je sve počelo dovele su u Siriju i šiitske borce iz Iraka, i Hezbollah i mnoge druge, a Muhamedu i ostalim trgovcima u kvartu odvoditi česte i bogate kupce suvenira. A odlazile su i ambasade. Sjećam se tadašnjih dugih sjedenja kod njega, namrštenog i zabrinutog što je prodavao sve manje. Konačno, danima i ništa, pa ni puku staru keramičku pločicu ili malo ogledalo u rezbarenom okviru. Priznajem, niko od nas sa strane koji smo ipak uspijevali doći do Damaska nismo ni znali ni slutili do kada će sva ta muka trajati. A Damask je još prolazio sjajno u poređenju s Aleppom, Hamom, Homsom… Znam da je Muhammed govorio 2015. u maju, da ako dokraja godine ne bude kraja svemu i početka uspona, otići će…I pronalazio ga potom i 2016. i 2017. i evo sada.
Nabildani ruski vojnici
U radnji mu je prije neki dan bio i komšija Jevrej, stanovnik Sirije od rođenja, a ko zna koje koljeno iz familije što je, kako kaže, “sa Sefardima iz Španije došla u Siriju…” Veli da mu je kao svim ostalim, ćerke i supruga su otišle u Brooklyn, uvjeren je, vratit će se. Kaže da u Damasku ima oko tri stotine Jevreja, da su sigurni i onako im je kao i svima, da ih paze i iz jednog posebnog odjela lokalne policije zaduženog za one koji nisu ni suniti, ni šiiti, ni ovdašnji kršćani, ni Kurdi i ostali.
Iza njegovih leđa Muhammed sumnjičavo vrti glavom povodom pomenutog broja, a on sam sebi opet daje rok “do početka godine da vidi hoće li se početi vraćati ambasade ili ne”. Velim mu da je obnova Sirije ogroman kolač kojeg ne želi niko propustiti, a evo najave šalju i iz Zaljeva, Emirati i još neki, iza zavjese. Obradovan je bio da je italijanska delegacija bila kod Assada, a posebno onim što je tada rečeno. Čujem, kaže, kako će oni što su bili na drugoj strani i uporno protiv Sirije teško, jako teško dobiti ikakav posao ovdje.
Oni što znaju više, a takvih je uvijek za stolovima po sukovima i kafanama u kojima svaku večer po gradu trešti muzika, šuškaju da će se poslovi moći dobijati izvana samo preko Rusa, ako i s kim oni budu htjeli. Već sada “zna” da počinje izgradnja velikog turističkog resorta u Latakiji, na Mediteranu, a nedaleko odatle i nova savremena luka za brodove raznih namjena…
Dok smo razgovarali šta će i kako će, a on hvatao svaku riječ koja bi mogla slutiti sreći u poslu, iza ćoška odjednom gužva, crne limuzine, policija, bezbjednost. I ruski vojnici naoružani dugim cijevima, uz ostalo. Kaže Muhammed, “neka ruska delegacija na ručku, sve ih je više i sve su češće tu.”
Sjetih se kako sam dan ranije ispred Umayyad džamije, u velikoj gužvi između džamije i Al Hamidiyah suka koji tu počinje ispod Jupiterovih stubova vidio grupu od pedesetak ruskih vojnika bez oružja, nasmijanih i sa foto aparatima i tamnim rejbankama, u uniformama koje silno liče na američke uniforme iz “Pustinjske oluje” nekada, čak i sa pokupljenim gegovima i nabildanom važnošću za svakoga unaokolo. Pomalo filmski.
Nasuprot njima, saznajem od apotekarice u tom kvartu, kršćanke koja je jedina iz familije ostala u Damasku i kaže da joj ne pada na pamet da negdje ide, a da se Iranci i pripadnici Hezbollaha, evo već godinu dana u kvartu više skoro i ne vide. Nema im ni dva bivša kontrolna punkta. Jedan je vojnik pred novom džamijom i jedan pred kućom imama te džamije. I to je sve.
Grobnica ideala
Slika koja istorijski određuje Damask nije promijenjena. I teško će biti. Ni razaranja nije bilo. To što se čeka satima na malo benzina, što cvjeta trgovina i kupovina deviza ispod tezge, što se rađa nova klasa bogatih i arogantnih, što ima lažnih heroja, što se zna ko je kupovao izbjegavanje fronta, a ko nije mogao, sve su i nama poznati ovozemaljski plodovi rata. Ipak, unaokolo po Damasku i blještava svjetla sreće i pune kafane, automobilski haos i podjednaki nestašluci mladih momaka i cura, nosile maramu ili ne.
U škole idu zajedno, uče jedan jezik i jednu kulturu, niko im ratom nije donio ni falsificiranu priču o Saladinu ili Ričardu Lavljeg Srca. Biskup Sirijske ortodoksne crkve kazao mi je da su im najveći neprijatelji bili zapravo oni iz kršćanskih zajednica u svijetu koji su “nas spašavali pozivajući na odlazak iz Sirije, umjesto da nam pomognu da ostanemo ovdje, na svome…”
A Veliki muftija Sirije kazao mi je samo dan ranije da se plaši zloupotrebe religije što pritiskuje Siriju s raznih strana kao inostrani projekat. Pominje “Muslimansku braću” ali i temeljnu podršku takvima – sa Zapada. “Ekstremisti u Siriji žele izgraditi vjersku državu, a to je bio i ostao koncept cionističke države. Tu je opasnost za nas. Eno na tom terenu i Turske, gubitnik je, a imala je šansu…”
Teško je bilo zaboraviti riječi i jednog i drugog. Tu negdje počinje i pitanje, kako će sve izgledati deset ili dvadeset godina koje brzo prođu. Minula decenija je velika priča na cijeloj planeti. I velika grobnica mnogih ideala, a izazov za bolesno ambiciozne koji nadiru. Čini se, ipak, nakon posjete starim mjestima i ljudima tokom sedam dana da im se ima razloga diviti gledajući poznati haos pa čak i više svjetla na mnogim mjestima nego prije. Ipak, i uz slutnju da veća priča, ona o ciljanoj i pljačkaškoj transformaciji milenijskih vrijednosti iznutra – tek počinje.