 zapale vatru na ledini uz ogradu koja dijeli beogradski autobusni kolodvor i natkriveno parkiralište.){kind=link}
Svake večeri oko 19 sati 16-godišnji Raihan Omar i njegov ujak Osain (35) zapale vatru na ledini uz ogradu koja dijeli beogradski autobusni kolodvor i natkriveno parkiralište.
AUTOR: Boris Orešić
Da bi se bolje razgorjela, drvima dodaju i komade plastike. Pričekaju pola sata i vade lonac u kojem će pripremati večeru pa ga spuštaju na vatru da se zagrije. Crveni plamen osvjetljava to zabačeno mjesto kojim se brzo širi neugodan miris zapaljene plastike, no kako se približavamo, zapuhuje nas i smrad smeća, mokraće, izmeta, ali i tijela ljudi koji se mjesecima nisu oprali. Nekoliko metara od improvizirane kuhinje hrpa je smeća pokraj koje, uza zid, jedan muškarac upravo obavlja nuždu.
Hladnoća
Kako noć odmiče, temperatura se spušta stupanj po stupanj i već je oko minus četiri pa se društvo skuplja oko vatre. Na takvoj smrzavici debele zimske jakne ne griju dovoljno. Između automobila na parkiralištu je 50-ak mladih Afganistanaca podiglo nekoliko šatora oko kojih su poslagali deke koje su jedina zaštita od hladnoće onima za koje u šatorima nema mjesta. Zamotaju se i odspavaju nekoliko sati. Najmlađi među njima Abdurazak Mamdar ima samo 15 godina. Šubaru je navukao preko čela. Prehlađen je i kašlje.
Pridružujemo im se pokraj vatre i nemaju ništa protiv da razgovaramo o njihovim izbjegličkim sudbinama. Većina posljednjih nekoliko mjeseci provodi pod vedrim nebom u središtu Beograda u kojem od Nove godine temperatura nije imala pozitivne vrijednosti, a spuštala se i do 20 stupnjeva ispod nule. Do glavnog grada Srbije su ih – otkrivaju svi vrlo sličnu priču – doveli krijumčari koji su im put od Afganistana naplatili između 5000 i 10.000 eura pa ih prepustili na milost i nemilost srbijanskim vlastima, hladnoći i nadi da će dalje nekako nastaviti put prema Zapadnoj Europi. Do ožujka prošle godine Njemačka je primala izbjeglice s Bliskog istoka koje su dolazile preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije i Hrvatske, no otkako su sve države na toj najpopularnijoj balkanskoj ruti odlučile zatvoriti granice, krijumčari su otkrili nove putove. Preko livada i šuma iz Turske ulaze u Bugarsku pa na isti način u Srbiju, iz koje gotovo da dalje ne mogu jer i Mađarska i Hrvatska sve bolje čuvaju svoje granice.
Smještaj u centrima
Srbijanske su vlasti, tvrde predstavnici nekoliko nevladinih udruga s kojima smo razgovarali, za sve izbjeglice osigurale dovoljno kreveta u prihvatnim centrima uglavnom smještenima blizu granica s Makedonijom i Bugarskom, ali i na periferiji glavnoga grada. No, oko tisuću mladih muškaraca, uglavnom u dobi između 15 i 30 godina, usprkos hladnoći radije dane i noći provodi u središtu Beograda, na dva parkirališta pokraj autobusnog kolodvora i u obližnjim napuštenim bivšim carinskim skladištima iza željezničkog kolodvora. U skladištima i oko njih danju i noću gori vatra i pravo je čudo što ruševne objekte već nije zahvatio požar.
U Zakladi Ane i Vlade Divca, koja od izbijanja izbjegličke krize pomaže izbjeglicama u Srbiji, tvrde kako policija ne pokazuje namjeru ljude s ulica prisilno odvesti u centre. No primjećujemo kako i danju i noću policijska vozila patroliraju oko izbjegličke kolonije koja broji oko tisuću ljudi koji tvrde da, ako ostanu na ulicama, imaju najveće šanse da se dokopaju Mađarske ili Hrvatske. Od predstavnika UNHCR-a neslužbeno doznajemo kako su među njima neki povezani s krijumčarima koji im pokušavaju organizirati nastavak putovanja.
Šatori i hrana
“Stigli smo u Beograd prije 13 dana. Ne želimo u izbjeglički centar jer smo čuli da su neki ljudi iz Afganistana tamo šest mjeseci i duže, a mi želimo što prije napustiti Srbiju. Iz Kabula smo ujak i ja krenuli prije tri mjeseca. Dobar dio puta kroz Tursku, Bugarski i Srbiju smo prevalili pješice. Probat ćemo ući u Mađarsku. Još ne znam kada i kako. Sada smo tu i navikli smo na hladnoću. Jedna njemačka organizacija donijela nam je toplu odjeću, cipele i deke. Dobili smo i šatore. Za hranu se snalazimo. Ponekad nam ljudi na ulici daju nešto hrane, ali uglavnom skupimo novac pa kupimo nešto za skuhati”, priča Raihan koji je od svih na parkiralištu daleko najbolji u engleskom, a hvali se da je i najvještiji u pripremanju obroka.
U vrući lonac nalijeva ulje pa iz vrećice vadi narezani luk čiji se miris u zraku ubrzo miješa sa smradom plastike koji satima poslije na izlazi iz nosnica. Pričaju i smiju se dok tako stoje oko vatre. Jedan miješa luk, drugi dolijeva ulje i vodu, treći ubacuje još kartona, drva i plastike u vatru…. Potom odnekud dolazi jedan s punom vrećom krumpira narezanog na kockice pa i to ubacuju i lonac da bi na kraju dodali soli, papra, još nekakvih začina, rajčicu iz konzerve i pustili da se krčka.
“U Kabulu su mi roditelji. Stariji brat mi je dao novac za put. On je već dvije godine u Njemačkoj, dobio je azil i jako je zadovoljan. Nadam se da ćemo se uskoro tamo susresti i da ću nastaviti školovanje. No sada više nema krijumčara koji bi nas vodili i bojimo se policije. Čuli smo da i mađarska i hrvatska policija tuku ljude koje uhvate u prelasku granice, da puštaju na njih pse i prskaju suzavcem”, govori Raihan i otkriva kako su zadnjem krijumčaru iz Srbije platili tisuću eura po osobi da ih prebaci iz Bugarske u Srbiju.
Zajednički ručak
“Ne sjećam se kada sam se zadnji put okupao. Ponekad platim 20 dinara (1,5 kuna) za zahod na kolodvoru, no najčešće i to obavim tu na livadi”, otkriva mladi Afganistanac dok kuha gusto varivo. Žlicom vadi komadiće krumpira pa mi dodaje jedan da probam. Zaključujem da je jako ljuto, a on objašnjava da tako mora biti jer ljutina ugrije tijelo. Ostali momci u društvu na to dodaju kako se još bolje ugriju viskijem i votkom, pa se tome svi slatko smiju. Lonac nose do velike deke rasprostrte između automobila, svi redom skidaju cipele i ostaju u debelim čarapama, a onda sjedaju i rukama trgaju komade kruha, umaču ih u varivo i jedu, a nude i nas da jedemo s njima i ostaju gotovo uvrijeđeni što ih pristojno odbijamo.
Miksalište
Prilazi nam stariji čovjek u plavoj uniformi koji kaže da je iz Komesarijata za izbjeglice Vlade Srbije i upozorava nas da je fotografiranje zabranjeno, ali ubrzo odlazi pa u miru nastavljamo razgovor.
“Prije tjedan dana sam došao da granice s Hrvatskom. Policajac me počeo tući palicom po rukama, nogama, leđima i govoriti mi da se vratim u Srbiju. U Hrvatsku više neću pokušati ući nego u Mađarsku, ali ne znam kada jer sam čuo da tamo policija nije ništa manje luda. Ne znam zašto nas ne puste da uđemo. Nećemo mi ostati ni u Hrvatskoj ni u Mađarskoj, nego ćemo ići dalje. Srpska policija je dobra, ona nas ne tuče”, ističe Iranac Misi Ami i otkriva da ima 25 godina i da je u Iranu radio kao brijač pa je i u Beogradu među izbjeglicama zadužen za brijanje i šišanje. Vadi novčanicu iz džepa i daje je jednom mladom Afganistancu da mu ode kupiti cigarete. Njegov sunarodnjak i vršnjak Ifan Polami tu je tek mjesec dana i kaže da će probati prijeći u Mađarsku čim malo zatopli. U Iran se ne vraća ni pod koju cijenu jer je pobjegao od represije tamošnjeg režima. Said Šinvari (17) iz Afganistana na parkiralištu spava već četiri mjeseca i dvaput je pokušao ući u Mađarsku, ali ga je oba puta uhvatila policija sa psima i vratila ga. Ipak ne odustaje od plana da ode u Norvešku.
Ujutro na ledom prekrivenom trgu ispred kolodvora koji Beograđani zovu Picin park jedna organizacija dijeli topli čaj koji je uz komad kruha većini doručak. Upoznajemo 26-godišnjeg Pakistanca. Zove se Mamadžamil i sedam mjeseci je u izbjeglištvu od čega tri u Beogradu. Dosta mu je, kaže, ovakvog života i za koji dan će krenuti nazad u Pakistan. Na jednom stablu je netko izvjesio oglas s brojem telefona. Nudi jeftin prijevoz za Austriju, Njemačku i Hrvatsku. Očiti pokušaj varanja očajnika.
U susjednoj Ulici Gavrila Principa je centar poznat kao Miksalište u kojem razne udruge svakodnevno organiziraju besplatne liječničke preglede za izbjeglice kojima je zbog višemjesečnog života na ulici ozbiljno narušeno zdravlje. Čujemo da vlada žutica. U čekaonici je mnogo žena i djece koji inače borave u izbjegličkim centrima. Oni koji spavaju na ulicama tamo se danju uglavnom dođu malo ugrijati i napuniti mobitele.
U 13 sati se dijeli topli obrok pokraj željezničkih skladišta. Sat vremena ranije mladi muškarci već stoje u redu. Prostrane hale – čiji su krovovi puni rupa, a prozori svi redom razbijeni – ispunili su kartonima i dekama na kojima spavaju. Uglavnom su ih ogradili daskama da ih ne zahvati vatra koju cijeli dan ne gase pa su prostorije toliko zadimljene da se jedva diše, a podovi i zidovi su crni od čađi. Uz krevete gdje ljudi spavaju stisnuti jedni uz druge, grijući se vlastitim tijelima i dekama, hrpe su smeća. Smrad tjera na povraćanje.
Rana od ugriza psa
Ispred hangara ljudi pile stare željezničke pragove koje će uskoro naložiti. Najhrabriji prilaze cijevi koja je jedini izvor vode u improviziranom naselju. Umivaju se, a neki skidaju cipele i peru noge. Ostali samo toče vodu u plastične boce.
Mladić iz Afganistana koji sjedi uz vatru pokazuje ranu na potkoljenici koja je posljedica ugriza psa kojeg je na njega pustio mađarski policajac. Sada pije tablete i dobro se oporavlja.
“Nakon 11 dana puta došao sam iz Beograda u Zagreb s još petoricom Afganistanaca. Putem smo jeli samo šećer i pili vodu. Išli smo pješice i bilo je jako hladno. No, tamo nas je dočekala policija, odvela u stanicu odakle su nas automobilom odvezli natrag u Srbiju. Molili smo ih da nas puste da idemo u Francusku, ali nisu htjeli”, govori Namatala Nur (16) i pokazuje kovanicu od pet kuna.
“Izbjeglice su ljudi”, “Bespomoćni smo, nemojte nas ignorirati”, “I ja sam čovjek”, “Trebamo cipele”… To su neki od natpisa na zidovima beogradskih baraka, podsjetnik na prošlotjedni prosvjed kojim su izbjeglice pokušale upozoriti na svoje očajno stanje. A sličnu sudbinu u ovom trenu dijele još stotine tisuća njih širom ledom okovane Europe.
Foto: Sandra Šimunović/HANZA MEDIA