Vrbas i dalje teče, bliži se veče. Ode i druga piva, bokalić odavno prazan, meze ni za pod zub, zvoni mobitel: “Gdje si dosad?“. S druge strane „žice“ nazočna mi supruga iskazuje interese za situaciju glede moga „radno-pravnog statusa“: “Nemoj zaboraviti kupiti hljeb, ako misliš večerati…I kako ćeš kući…Nisi otišao biciklom…A onda idi na bus, ali nisi kupio mjesečnu“….
Dragi dnevniče,
Sve do nedavno biciklom sam uredno prelazio razdaljinu od tačke A do tačke B, ponekad i do tačke C, a prijao mi je i susret sa tačkom D (uglavnom gdje su locirani samostalni ugostiteljski objekti), ali sve manje imam želju da „pedaliram“.
Prvo, dvotočkaš bi trebao „na kanal“-zreo za generalku. Drugo, osam kilometara biciklističkih staza za koje tvrde da postoje u gradu, često su privremeno okupirani od „braće četverotočkaša“, prešlo im u naviku da parking traže i po cijenu da nekoga pošalju na traumatološko-hiruršku kliniku!!! Treće, upozorili me prijatelji i raja- ponekad voziš kao mahnit, mogao bi udariti u „neku od onih crnih limuzina, pa eto belaja, ali i štete koju ni kredit od MMF –a neće isplatiti“. Četvrto, šta ću sa biciklom, kada ih kradu, a ne pitaju mogu li dobiti jedan krug!?
I tako se, dragi moj dnevniče, prije neki dan zaputih do čaršije (nakupilo se nekakvih računa, valja nešto i platiti), gradskim autobuskim prevozom. Za marku i šededeset, cijena karte u jednom pravcu. U pretrpanom busu, trebalo je pripaziti da vam se ne uvale u krilo („Jedva stojim, noge ne osjećam“). Ponudih da ustupim mjesto („Ne mogu sjediti naopako“), a ujedno i pravit eskivaže da me gospođa sa lepezom ne razvali po faci. Elem, sve pomiješano sa mirisom benzina, znoja i bijelog luka-neko ga se momački nažder’o, jer ne daj Bože da ga uhvati na trideset i pet-šest stepeni. Prolaze stanice, nikako ona zadnja, dobitna. Sa „sećije“ (stručno -šoferski termin za skup zadnjih sjedala u autobusu) započinje nadaleko poznata ekonomsko -socijalna „sapunica“, odavno joj kraja nema, a početak zaboravljen…
Prvi glas: Nema ni socijalno, ni penziono, prima minimalac, a zadnju platu dobio za februar…
Drugi glas: Ko?
Prvi glas: Ma nisi me čuo, govorim ti za svog sina….U kakvoj se situaciji nalazi…I on i žena mu…Snajku poslali na čekanje, dosada radila i barem redovno primala platu, kakvu-takvu, ali …A još i dvoje djece, oboje idu u školu, treba u septembru opremiti za školu…Šta radi ova vlast, što ne pomaže ovom napaćenom i jadnom narodu…?
Drugi glas: Šta radi? Ništa…!!! …Samo pričaju, ništa ne rade…Donose nekakve, kako ih ono zovu…Refornske zakone…A narod,ćuti i trpi…Pa, evo ja čekam da mi riješe one tri godine dokupa radnog staža, pa valjda ću dobiti nekakvu penziju…Pomalo radim, onako što kažu na crno, kada se nađe posla…I žena nešto devera oko trgovine, pa ide nekako…
Treći glas: Šta mislite da je nama penzionerima bolje?…Pa ovu zadnju penziju isplaćivali skoro mjesec dana…I šta kada je dobijemo, poplaćamo račune, ako nešto ostane za hrane i lijekova dobro je…
Prvi glas: Pa dobro vam je…Barem nešto primate, koliko-toliko redovno, a šta će ovi koji se vode da rade, a platu nisu vidjeli mjesecima…Imate barem ove mjesečne karte penzionerske od 13 i 17 maraka, pa se možete vozikati…Ako ništa drugo, možete svaki dan ići igrati šah u gradu…
Treči glas: Mene sigurno nećete vidjeti da igram šah…A što se tiče ovih mjesečnih karata, pa valjda smo toliko zaslužili, ako već ne možemo dobijati normalne penzije…
I konačno bingo! Zadnja stanica, prikupljanje adekvatne količine smirenosti, koje nikada dosta, pogotovo kada slijedi bliski susret sa gospođama i gospođicama, narod ih „popularno“ zove „šalteruše“. Iako možda nije pogodan „termin“ za činovničko-službeničko osoblje ženskog roda, ali ako „vox populi“ tako hoće, ne može se sam protiv svih. Red u banci kretao se sporije od autobusa, ali eho „autobuskog mitinga“ još odzvanja u ušima: „konačno došlo vrijeme da narod uzme stvar u svoje ruke“, ali i kako „ nema one kritične mase koja će pokrenuti narod“. Srećom, dame na šalteru odlično raspoložene-vole sve što vole mladi, a bližio se i kraj smjene. Radosti mojoj i mome rahatluku nigdje kraja. I još prevario sam sebe –„zaboravih“ platiti jedan račun, pokriće „troškove“ bokalića „meke“, malo meze i dvije pive na tački D, i barem na kratko zaboraviti svakidašnju jadikovku.
Dragi dnevniče,
Vrbas i dalje teče, bliži se veče. Ode i druga piva, bokalić odavno prazan, meze ni za pod zub, zvoni mobitel: “Gdje si dosad?“. S druge strane „žice“ nazočna mi supruga iskazuje interese za situaciju glede moga „radno-pravnog statusa“: “Nemoj zaboraviti kupiti hljeb, ako misliš večerati…I kako ćeš kući…Nisi otišao biciklom…A onda idi na bus, ali nisi kupio mjesečnu“…..“Kupit ću mjesečnu kada odem u penziju, i to onu za 17 maraka, pa da mogu koristiti sve gradske linije“, (ne)svjesno odgovaram, ali svjestan da mi ni u ludilu ne pada na pamet ponovo izvaliti marku i šedeset za gradski prevoz.
Noge me donose pred zgradu, iskupilo se nekoliko komšija. Žučna rasprava, možda opet najava o isključenju vode, jer kako nam svojevremeno rekoše „spadamo u kategoriju neredovnih platiša“.
„Mož’te misli’t mene skinuli sa Biroa, iako se redovno javljam”, jada se jedna komšinica. “Komšija, sta vi mislite o tome…?
“O čemu?”
“Pa, skinuli me sa Biroa…???…Došla kod one službenice i da mi udari pečat u karton, ali kaže da me nema u evidenciji…”
“Pa, kako vas nema ako ste se redovno javljali?
“Kaže, da me je kompjuter skin’o…?!…Šta mislite o tome?…
“Ništa, odoh vidjeti da slučajno i mene kompjuter nije odnekud skin’o….”
Piše: Zoran Studenac-Vrbaslija
Impulsportal