Konačno, nabio ovaj „pametni telefon“, sve sam radi, a u stvari ništa ne radi dok mu ne daš „komandu“.
Piše: Zoran Studenac – Vrbaslija
Dragi moj dnevniče,
Da ti se pohvalim. Konačno, nabio ovaj „pametni telefon“, sve sam radi, a u stvari ništa ne radi dok mu ne daš „komandu“. Sada, osim poziva i sms-ova mogu „surfati“ globalnom mrežom (naravno ako ima onog „bežičnog interneta“), preko „vajbera“ iliti „vibera“ pričati za džabe, slati poruke, fotografije i svašta još nešto. Istina, do sada, imao sam nekakvu spravicu, ali poštovaoci lika i djela „pametnog telefona“ ukazali mi da „nisam imao dovoljno…”, nečega (valjda onih gigabajta), a bez njih, tvrde, teško da se može „ostvariti konekcija prema društvenim i socijalnim mrežama”.
I tako dragi moj dnevniče, kada sam ukapirao da je došlo ludo doba da se ljubav prema novim tehnologijama proba, zazvrči ova sprava. Zove prijatelj (regularni proziv preko mobilnog), ali me moli da „ne idemo u neku od kafana ili kafića koje imaju onaj vaj-faj” iliti bežični pristup internetu. Hajde, ali zaboravih napomenuti da su rijetki ugostiteljski objekti u gradu koji se nisu prikopčali na bežični internet, umjesto table sa ponudom pića i hrane na vidnom mjestu tabla obavještava da imate WI-Fi pristup internetu. A lokal ko`lokal, ništa specijalno, ali zadovoljavajuće za kafu i „čašicu” razgovora. Međutim, izgled vara, nema specifičnog kafanskog žamora, gdje se glasno priča, niko ne čuje šta drugi pričaju, i staro i mlado pognulo glave i bulje. Razmjenuju poruke preko „pametnjakovića”, sve u šesnaest zvone pozivi preko vajbera iliti vibera sve „špila” se preko interneta, na sve strane po kafani „lete” megabajti, gigabajti…
Dnevniče,
Prijatelj me pogleda „gdje si me ovo doveo”, jer mislio čovjek da ćemo u kafanu, a ne nekakav internet klub, gdje niko ni skim ni jedne, a svi ko`fol nešto komuniciraju. Još kada ugleda kod mene „pametnjakovića”, uputio „prijetnju” da „ne koristim u njegovom prisustvu jer će biti prisiljen da napusti lokal”. Naravno, moj dnevniče, prijatelj je prijatelj, i ne stiče se tako lako, ugasio zovno, sklonio „pametnjakovića” u džep, pa neka tamo „vajberiše” i zvoni koliko hoće.
„…Donekle te razumijem što si to nabavio, valja ti i za posao, ali ne valja ako se toliko „navučeš“ da ujutro čim otvoriš oči, prije umivanja i kafe, dohvatiš to čudo… Eno mi sina, ujutro ustane, baulja po kući, još krmeljav, sa telefon u ruci i kucka li kucka po njemu… Pitam ga, koji ti je, šta si se odmah dohvatio tog čuda? Stari, stipu me loma, zar ne vidiš da sam u razgovoru. Čuj, razgovoru. Kasnije ga provalio da sa curom „razgovara” preko sprave, umjesto da je izvede negdje u šetnju, i odu negdje na kafu, pa se fino ispričaju…”, ispovjedava mi se prijatelj, i tvrdi da je „jedva nabavio i ovaj telefon što može primiti obične poruke i obaviti obični poziv”: „Poslije ko zna koliko vremena odem jedan dan u ribu. Naštelio se, pored mene nekoliko poznatih faca, standarna ekipa, malo dalje od nas nama nepoznat lik, ali vidi se da čovjek ima „gard”. Polako, ali sigurno „klepa” komade. U trenutku štap mu se povija, zamara „komada”, još malo i u mreži je… Ali, zazvoni mu telefon, tip „hladno” ostavlja štap, komad pobježe, i javlja se… A u p… materinu!!! Zvala ga žena, i to preko onog, kako se zove, što možeš pričati i a vidiš ko je… Skajpa, jeste, skajpa… J…. ti skajp!!!
Šta da kažem dnevniče?
Ništa, osim da šutim i postavim pitanje kao „ponosni” vlasnik jednog od „pametnjakovića” Kako se živjelo dok ih nije bilo, dok zrakom nisu prolazili terabajti, gigabajti, megabajti, dok se nisu razmjenivale poruke i pozivi preko vajbera ili vibera, dok nije bilo globalne mreže, socijalnih i društvenih mreža… ?
„…Kako? Pa onako, kako nam je bilo lijepo kao jedne godine, kada si nekoliko puta išao u „Drinu“ po cugu, slavili uvođenje fiksnog telefona kod D. Popilo se prilično „zvekana”, a išao je i „ikan“ i „matan“. Nakon jednog od povrataka iz „Drine”, naletio si na onu malu, doveo je na dernek, i šta je bilo? D. je poslije s njom prohodao, evo i danas su zajedno”, odgovara prijatelj: „Pa, čovječe, imali smo svoje društvene i socijalne mreže. Parkić je bio naš internet, fejsbuk, tviter… Dovoljno je bilo da se naveče pojavimo u Parkiću, imao si sve informacije na licu mjesta. Ko se s kim skontao, gdje je otvoren novi kafić, ko gdje svira od bendova, kome je gajba prazna i pravi dernek i žurku… Išli na govornice, ubacivali dinar da nazovemo na fiksni telefon nekoga od raje kući, ako se nije pojavio…. Pa zar se ne sjećaš da se išlo u Poštu, ako si trebao zvati nekoga van grada. Pa, nestrpljivo čekaš da prozove, Sarajevo kabina 10, Zagreb kabina 8, Beograd kabina 5, Ljubljana kabina 7… J… ga, bilo neko vrijeme kada su se ljudi družili, pričali, pjevali, pa znali se posvađati i potući u kafani, a ne kao sada, evo vidiš, sada bulje u ova s….. od tih „pametnih telefona”. Znam, sada bi najradije izvadio ono svoje „čudo” i sve snimio i zabilježio, ali j… ga, jarane, pamti, pamti, pa poslije zapiši.”
Dnevniče,
Evo sve zapisujem, a umalo da zaboravim da mi prijatelj reče da za svaki slučaj zapišem kako je „Drina bila u Titovoj ulici, prva trgovačka radnja koja je u gradu radila do deset naveče, preteča ovih današnjih marketa, dragstora, kako ih već zovu”. Napomenuo kako ne smijem zaboraviti napisati da je „zvekan”, bila jedna vrsta konjaka, najpoznatiji proizvod fabrike „Zvečevo”, a na boci pisalo kako već pedeset godina „krijepi generacije”, ali i da ne zaboravim staviti da su „ikan i matan” bili vina izuzetno popularna kod mladih Banjalučana zbog cijene, ali imala efekat „dva dana pijan, tri dana mamuran“. Nije zaboravio podvući „da će sve to što zabilježim i napišem u taj svoj dnevnik jednog dana valjda neko naći i pročitati, a ne svakodnevno buljiti u ove današnje „pametne telefone“.