Iz dnevnika jednog Banjalučanina – Student nije zapalio žito, ali što su njegove kolege imale apetit ….

“Dok sam studirao, na ovo su me navukli oni moji studenti. Kao odgovoran studentski lider, odveo ih jednom na ručak, znate i sami kakva je bila hrana u menzi… Poslije se tih računa dokopali mediji, novinari me danima razvačili, ali sve je na kraju leglo… Da li me sada mogu novinari razvlačiti… Ma mogu, ali malo sutra… Pišu ono što im mi kažemo da mogu objaviti…”

Piše: Zoran Studenac – Vrbaslija

Dragi moj dnevniče,

Univezalnost ove priče koju ću prenijeti na tvoje stranice jeste da se mogla dogoditi u svakom gradu koji ima fakultete, univerzitet i studente. Prenosim je onako kako sam je čuo, kako se već godinama pripovjeda. Može biti da je svako u njenoj interpretaciji nešto dodao i “dosolio”, ali kada se iz svega toga pronađe nekakva “srednja vrijednost” može biti da je to ovako izgledalo…

Elem, glavni junak ove priče nije došao u grad da se žali, nego da studira. Otac mu na polasku iz rodnog sela jasno i glasno priprijetio, ako ne budeš u gradu dobro učio znaš šta te čeka, nazad u selo, pa se hvataj njive, obrađuj zemlju, čuvaj stoku. Još mu poručio da se dobro čuva lošeg društva, u gradu ima svakakvih žena koje ga mogu “smantati” i “pamet mu popiti”. Međutim, brinuo je otac i da mu se potomak ne uhvati u “kolo” sa politikom i političarima.

“Vidio si kada su god bili nekakvi izbori, došli nam političari raznih fela u selo, svašta obećavali i na kraju smo dobili kurac od ovce.”, riječi koje mu odzvanjaše u ušima dok se seoskim putem gazi prema gradu.

Moj dnevniče,

Uglavnom slušao očeve savjete, fakultet, čitaonica, menza, fakultet, soba. Indeks pun ko`brod dobrih ocjena. Žene, tek onoliko koliko da ga “ne smantaju”, u rijetkim trenucima dokolice “slušao” kako njegove kolege u “studenjaku” guze i karaju sve u šesnaest, družio se ponajviše sa “Desankom Šakić”, pa i sa jednom malom iz susjednog mu sela, nije dala dalje ispod pojasa.

Politika? Nije želio iznevjeriti oca, ali je strastveno gledao i slušao nazočnog mu predsjednika kako kara i zajebava one iz opozicije. Ipak, zov funkcije primaljiv. Preko zemljaka, ovaj ga predložio jer su trebali nekompromitovani kadrovi, ušaltao se u studentske organizacije. Otac poručivao da se mane ćorava posla, ali junoša “drčno” odgovarao –”borim se za prava svojih kolega”. I sve bi bilo bajno i krasno da nije bilo onog ručka, odveo rukovodstvo studentske organizacije na ručak, malo da založe, ali ovi njegovi, kao i svaki studenti na tankoj hrani iz menze, umjesto “zalaganja”, “opuhali” hrane, a i pića, za cirka preko hiljadarke maraka, plus pdv-e. Jebi ga, kao ovlašteno službeno lice morao potpisati račun za žiralno plaćanje, jer im šef sale zaprijetio da će prati suđe. I puče bruka, njega i njegove razvačili po medijima, novinari se utrkivali ko će ih žešće opaliti, zvao ih i rektor, iznenađen i uvrijeđen njihovim “gastronomskim ponašanjem”, iz “moralnih” razloga ponudio ostavku!!! Ostavka nije uvažena, ali je naš junoša dobio “ostavku” od oca, smanjio mu “donacije” za studiranje, jer kako je kazao: “Kada možeš toliko novca sa jaranima skršiti za ručak, onda vjerovatno ne fali da ideš malo na dijetu”. Ove riječi moj otac nikada nije izgovorio, sve je to medijsko spinovanje, tvrdio je student. Ali je znao što možda niko nikada neće saznati, lijepo mu otac govorio da se “ne petlja u politiku”, iako ga je ubjeđivao da rad u studentskim organizacijama nema veze sa politikom?!

Dragi moj dnevniče,

Nakon što su novinski tekstovi, tv-prilozi, vijesti sa portala o tome da student nije zapalio žito, ali je “potpisao” ručak, preselili u arhivu i sporadično se pominjali, glavi junak priče koju čuh i prenosim na tvoje stranice, sa diplomom u džepu, postade poznati “društveno-politički radnik”. Ne političar, jer bi to još više nasikiralo njegovog oca, nego je “odabrao” manje rogobatnu terminološku odrednicu posla kojim se bavio. Osim brojnih sastanaka, sjednica, pojavljivanja u medijima, davanja obećanja, u opisu poslova i radnih zadataka, bila i “radno konsultativna druženja” po ugostiteljskim objektima. Znao se “zaigrati”, pa potpisivati ručkove koji su, tvrdili upućeni, prevazilazili iznose i nekoliko prosječno (ne)isplaćenih plata. Pred, ponekad, i pomalo začuđenim pogledima “poslovnih partnera” znao se “pravdati”: “Dok sam studirao, na ovo su me navukli oni moji studenti. Kao odgovoran studentski lider, odveo ih jednom na ručak, znate i sami kakva je bila hrana u menzi… Poslije se tih računa dokopali mediji, novinari me danima razvačili, ali sve je na kraju leglo… Da li me sada mogu novinari razvlačiti… Ma mogu, ali malo sutra… Pišu ono što im mi kažemo da mogu objaviti…”

Impuls