Iz dnevnika jednog Banjalučanina – Šta će biti biće, ali moglo bi ostati kako je bilo

Gradski oci “zavapili”, došlo vrijeme da se cijena spušta, jer valja “narodu pomoći u sadašnjoj ekonomskoj situaciji”. Tvrde da “razloge treba tražiti u sve učestalijem smanjenju cijena nafte i naftnih derivata”. Lijepo je kada se vlast “brine” za svoje građane, ali je još teže građanima kada prevoznici ne žele ni čuti da bi trideset pfeninga dole predstavljalo “relativno smanjenje opterećenja u kućnim budžetima”. Šta će biti biće, a da li će nešto biti kada jedni udaraju u klin, a drugi u ploču. Putnici najčešće udaraju jedni u druge kada autobus naglo zakoči ili trpe (polu)glasno negodujući kada “propuste” poneku vožnju!

Piše: Zoran Studenac – Vrbaslija

Dragi moj dnevniče,

Prođe devet mjeseci, a ne kupih mjesečnu kartu za gradski prevoz iliti “gradski saobraćaj”. Nakon što sam ispucao sve vožnje što mi pruža “molim vas pokažite vašu mjesečnu”, po “ludim” gradskim ulicama jezdio bicikom.

Kada bicikl stade, razmišljao, ponovo se vratiti vožnji “na pokaz”, ali “demonstrativno” odlučih da ne uzimam “mjesečnu”, nije mi se dalo čekati u (polu)kilometarskom redu ispred “šube” sa penzionerima, radnicima, (ne)radnicima, studentima i đacima.

Prekorila me supruga što se “pravim pametan” jer “kako ćeš po ovoj kiši do grada” i “vidiš li da snijeg sve jače pada”, ali moja “demonstrativna tvrdoglavost” da ne mogu čekati u nekom redu ako ispred ima više od četiri osobe, ipak je dala “rezultat”. Uvidjevši kako je bolje ići linijom manjeg otpora, nadležna supruga popusti. Uredno prebaci koju markicu više mimo predviđenog dnevnog budžeta da “ne trošim noge jer će mi trebati”, ali šta ću, kakav sam, takav sam, pa naknada, često, “završi” i u kafani?!

Moj dnevniče,

Dok ti se “obraćam” za svaki slučaj vozaču još uvijek pružam 1,60 KM, iako se priča, raspravlja, pominje, da bi moglo biti i trideset pfeninga manje, no ništa nije sigurno dok se drugačije ne pokaže.

Gradski oci “zavapili”, došlo vrijeme da se cijena spušta, jer valja “narodu pomoći u sadašnjoj ekonomskoj situaciji”. Tvrde da “razloge treba tražiti u sve učestalijem smanjenju cijena nafte i naftnih derivata”. Lijepo je kada se vlast “brine” za svoje građane, ali je još teže građanima kada prevoznici ne žele ni čuti da bi trideset pfeninga dole predstavljalo “relativno smanjenje opterećenja u kućnim budžetima”. Šta će biti biće, a da li će nešto biti kada jedni udaraju u klin, a drugi u ploču. Putnici najčešće udaraju jedni u druge kada autobus naglo zakoči ili trpe (polu)glasno negodujući kada “propuste” poneku vožnju!

Dragi moj dnevniče,

I dok bude šta će biti, može, ali i ne mora, da li se vozili na 1,60 ili 1,30 u gradskom prevozu i dalje neće falitii dosadnih “saputnika” koji će vas “daviti” i gnjaviti o tome kako je “nekada bilo bolje, ali sada je toliko gore da nam ne može biti bolje”. Ovakvi iritantni saputnici svojim sadomazohističkim traženjem žrtve, uz značajno povišen tonalitet glasa, ako ga svi ne čuju kao da nije ni postojao, sa istim žarom pričaće od fudbala do nuklearne fizike, i na kraju jedva čekate prvu sljedeću stanicu da razgulite.

Putovanje da li za 1,60 ili 1,30 maraka, nije moguće ako nema “arome” u prevoznom sredstvu, “opojan miris bijelog luka” (ovim se borim protiv prehlade i gripe), a ljeti sa onima koji zaboraviše da postoji sapun i voda, ali ima mirisa kojim se “okupaše”.

Korištenje gradskog prevoza, bez obzira na cijenu, i dalje bi moglo biti “obilježeno” i onim što u “putničkoj praksi” poznati kao namrgođeni i preko one stvari odgovaraju, “jeste, slobodno”, na pitanje može li se sjesti na mjesto gdje “stoji” torba ili ceker, dežurnim “borcima” protiv propuha kojima  otvaranje prozora da se ostali ne poguše, prilika da se i žestoko posvađaju, urlanja na mobitel “evo me još nekoliko stranica, gdje si ti”, guranja, laktanja, za povoljnom “lokacijom” u busu, pa makar poizvaljivali nekoliko zuba i koji bubreg, prisustvu neuspješnih autobuskih “kazanova” sa arhivskim forama i fazonima, itd, itd,….

Impuls