Volim sve što vole mladi, ali je gorka istina da u gradu skoro pa i da nema KAFANE, jedne od najznačajnijih „institucija“ društvenog života u gradu. Osim što se u njima pilo, jelo, pa i plesalo,novinari pisali tekstove i reportaže, glumci recitovali poeziju, pjesnici se hvalili koliko su knjiga objavili, sklapali i dogovarali se raznorazni poslovi, ipak se najviše družilo, drugovalo, ljudovalo.
Piše: Zoran Studenac-Vrbaslija
Dragi dnevniče,
Volim sve što vole mladi, iako ne skupljam značke, sličice fudbalera, postere, razglednice. Volim sve što vole mladi, ali ne izlazim iz kuće poslije ponoći, niti pravim „selfi“ po toaletima i zahodima, ugostiteljskih objekata koji rade do sitnih sati. Volim sve što vole mladi, pa umjesto „selfija“ po toaletima i zahodima tzv. „fensi“ lokala zaglavim u kafanama i poslije ponoći uz uslov da gazda istrpi grupu „mladih, perspektivnih, alkoholičara“. Volim sve što vole mladi, ali je gorka istina da u gradu skoro pa i da nema KAFANE, jedne od najznačajnijih „institucija“ društvenog života u gradu. Osim što se u njima pilo, jelo, pa i plesalo,novinari pisali tekstove i reportaže, glumci recitovali poeziju, pjesnici se hvalili koliko su knjiga objavili, sklapali i dogovarali se raznorazni poslovi, ipak se najviše družilo, drugovalo, ljudovalo.
Pominje i priča se da u ovom gradu ima skoro pa hiljadu(?!) registrovanih SUR-ova (samostalnih ugostiteljskih radnji) raznih fela, kafića, kafeterija, restorana, picerija, pivnica, koktel-barova, noćnih klubova, i još svašta nešto. Niko da iznese podatak koliko ima kafana, ali još niko da iznese podatak koliko ima KAFANA. Moj dnevniče, neko će vjerovatno „primijetiti“-pa sve su to „kafane u kojima se pije, jede, pleše i dogovaraju se raznorazni poslovi“, ali sve mi se čini da je malo onih koji će javno, jasno i glasno priznati da je u tim „kafanama“ najmanje druženja, drugovanja, ljudovanja. Teško da će te ovdje zateći novinare koji ispisuju reportaže i tekstove, glumce da recituju stihove, pjesnika koji se hvale brojem objavljenih knjiga ni za lijeka!
Dragi moj dnevniče,
U trenutku kad se nalazim u jednoj od rijetkih preostalih KAFANA, uz rakiju, mezu, pivu, priznajem, ponekad se i „prodam“-„vile me pronosaju“, pa se, kao što reče jedan moj prijatelj, zaputim tamo gdje su tzv.“fensi“ mjesta i lokali. Gorak ukus da je moja narudžba „veliki nektar“, primljena sa „nema“, uz pogled prisutnih „šta ovaj traži ovdje“, nije moglo saprati ni nekoliko „malih nektara“. Priznajem, svaka „škola“ se skupo plaća, nekoliko „malih nektara“ skuplji su od mjesečnog iznosa meze u nekoj od preostalih KAFANA. Ali, dok se u KAFANI „gnjavimo“ pričom o svemu i svačemu što bi trebalo imati smisla, pa makar o ženama, politici, sportu, kvotama na kladionicama, ovdje u „fensi“ maniru mramora, mesinga i „slučajnog” bacanja ključeva „audija“ na šank, može se svašta nešto slučajno (a nije prisluškivanje) čuti i vidjeti. Jačina decibela iz zvučnika nije dovoljna da pokrije priče o „poslovnim aranžmanima“ od nekoliko stotina hiljada maraka „koji će ovih dana biti realizovani“, to nakon tri sata „cijeđenja“ dvije kafe, za koje „navlače“ siću po džepovima da plate!!!
Elem, dragi moj dnevniče,
Nije ovo omaž nekadašnjim gradskim KAFANAMA, koje su se „vodile“ i kao krčme i birtije, niti jadikovka zato što mi mladi koji volimo sve što vole mladi, polako ostajemo bez mjesta koja su još uvijek lijepa za druženje i sjećanja. Umjesto „ispisivanja“ in memoriama, njihovi gosti će i dalje beskomprisno tvrditi: “Ne dolazimo ovdje samo da pijemo, nego da se družimo, drugujemo, ljudujemo, šuplje priče ostavljamo drugima da razvlače. Ako se uz turu pića „omakne“ i meza, ne treba nam ni mesinga, mramora, pa ni „tamo nekih pića kojima teško i ime izgovaramo“,kao ni jačina decibela od kojih uši otpadaju. Spremni smo, tvrde, i na „kompomis“, da se od nekud „pojavi“ džuboks(?), pa malo zasvira.”
A dragi moj dnevniče, vjerovatno se pitaš šta je to džuboks. Ne bih se smio zakleti da bi džuboks danas bio „fensi“, ali to je sprava-mašina za reprodukciju – emitovanje muzike sa gramofonskih singl – ploča, iliti poznatijih kao „singlice“. Umjesto mesinga, mramora, pića „čija se imena teško izgovaraju”, džuboks je bio satavni dio inventara KAFANA. Emitovanje muzičkih numera iz džuboksa, kada je „Fikretu tetka iz inostranstva poslala gramofon“, bilo je jednostavnije nego danas, kada DJ „svira“ u mramoru i mesingu. Ubaciš u zato predviđenu rupu kovanice, spisak pjesama od 7-77 godina je tu, pritisneš određeno dugme, ploča polako „izlazi“ i svira. Ko nije znao čitati, trebao je samo ubaciti kovanice, sve ostalo odradila bi raja iz kafane i „tehnika“. Što veći izbor muzičkih numera koje sviraju i u srce diraju, dizale su atmosferu, zvale se ture, kovanice punile džuboks, vlasnici kafane zadovoljno trljali ruke. I svi, dragi moj dnevniče, sretni i zadovoljni. I voljeli su sve što vole mladi.
Impulsportal