Foto: Lupiga
Novi krug maltretiranja ovih će dana započeti za „slobodnu teritoriju“ znanu kao Žurnal. Jedan od rijetkih preostalih poštenih medija, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u cijeloj regiji, uskoro će posjetiti Kantonalna inspekcija koja će redakciju postrojiti na sugestiju „građanina/saradnika“.
Naime, tako se potpisao pošiljatelj anonimne prijave, želeći ostaviti dojam da se kao „građanin“ brine za društvo, a da je kao „suradnik“ valjda insajderski upućen u navodne malverzacije u ovom mediju koji već dugi niz godina razotkriva baš razne malverzacije, u kojima glavne uloge najčešće igraju političari u duplom pasu s kriminalcima, s time da se u Bosni i Hercegovini često ne može sa sigurnošću reći tko je političar, a tko kriminalac.
Žurnalu su prvo dugo prijetili, na razne načine. Silovanjem njihovih novinarki, slanjem dijelova bombe, fotografijama onih koji prijete na kojima oni poziraju sa snajperima, uzimali su im kamere na terenu, plaćali hackere da im ruše portal, zasipali ih desetinama tužbi, stranački botovi ih orkestrirano napadaju, kleveću i vrijeđaju na društvenim mrežama … Uglavnom, teror onih koji su ugroženi Žurnalovim pisanjem ne prestaje. Resorni „organi“ nisu nikada sankcionirali takvo ponašanje, ali će se zato sada rado upustiti u maltretiranje ove ionako ugrožene redakcije. Koliko je iscrpljujuće to maltretiranje na svojim je „leđima“ više puta osjetila i Lupiga, kojoj su u nedostatku drugih metoda više puta slane revizije koje nikada ne bi pronašle ništa sporno, ali bi svojim zahtjevima paralizirale naš rad na nekoliko dana. Povodom Žurnalovog slučaja razgovarali smo sa Selvedinom Avdićem, glavnim urednikom ovog portala.
Što će to kod vas pronaći Kantonalna inspekcija?
– Pronaći će da redovno isplaćujemo plate i honorare i da uredno podmirujemo sve poreze i doprinose. Nije problem, neka inspektori dođu, neka rade svoj posao. Problem je što dolaze nakon najava stranačkih aktivista na društvenim mrežama, nakon prijetnji političkih funkcionera i povodom površne anonimne prijave u kojoj nema ama baš nikakvih argumenata. Odavno je uočeno da se inspekcijski nadzor često vrši ciljano, uz pomoć anonimnih prijava, pisali smo o tome. Najveći broj prijava je anoniman, pa se pitam kako inspektor izvještava podnosioca prijave o poduzetom naporu, na šta je zakonski obavezan. Ovdje se inspekcija koristi kao metod pritiska, inspektori su snagatori koji utjeruju strah.
Bez obzira, dakle, što neće pronaći nikakve nepravilnosti, takve institucionalne „posjete“ su nešto što će vam oduzeti dragocjeno vrijeme i praktički vam onemogućiti efektan rad na nekoliko sati ili dana, ovisno o dužini i intenzitetu „posjete“. Takve stvari ozbiljno poremete i velike, dobrostojeće kolektive, a kamoli neće vašu malu redakciju. Tko naručuje te inspekcije i zašto to radi?
– Inspekcije naručuje onaj ko ima kontrolu nad njima, stranke koje kontrolišu najveći broj državnih službenika, one koje su najduže vladale na određenom području. Ti službenici, koji dobro znaju ko im je dao posao, kod nas čine tu famoznu „duboku država”. Njen uticaj je prisutan čak i kada dođe do smjene vlasti. Potrebne su godine da se smanji njihov uticaj. Mi znamo da su dva visoka državna funkcionera obilazila ambasade i fondacije i tražila da obustave naše finansiranje. Komično je što su pokucali redom na pogrešna vrata, što će reći da Obavještajna služba ne radi dobro svoj posao. Ali, na jednoj od tih adresa zaprijetili su da će nam poslati inspekciju i zatvoriti nas.
A kako objašnjavate da su razne inspekcije izuzetno ažurne kada im ovakvu metu sugeriraju „dobronamjerni građani“ i spremni su na to trošiti vrijeme, dok gotovo da nisu u stanju provesti nikakav ozbiljniji nadzor nad brojnim poslovnim subjektima i pojedincima koji su do grla umočeni u korupcijske i kriminalne poslove?
– Oni su u stanju da to urade, imaju odgovarajuće resurse i zakone, ali neće. Ne kontrolišu se firme koje imaju političku zaštitu. Nema u Bosni i Hercegovini ostvarenja „američkog sna”, svi naši tajkuni obogatili su se zahvaljujući podršci neke političke stranke. Oni im vraćaju tako što ih finansiraju, pune njihove „crne fondove”. Sjećam se kada smo, ima tome desetak godina, planirali da organizujemo jednu nagradu, napravili projekt i željeli ga poslati jednoj javnoj kompaniji. Osoba, upućena u način funkcionisanja javnih službenika, rekla nam je da nije važno koliko kvalitetno smo napisali taj prijedlog. Jer, ako nemamo političku podršku direktor ga neće čitati, a ako je dobijemo, opet ga neće pročitati nego će poslušati stranačko naređenje i dati nam novac. Odustali smo.
Kakve konzekvence ovakve stvari mogu imati na budućnost vašeg medija koji je jedan od rijetkih preostalih politički nezavisnih medija u Bosni i Hercegovini?
– Izdržaćemo mi ovo. Inspektori neće pronaći ništa nelegalno. Naše poslovanje redovno kontrolišu nezavisne revizorske institucije i njihov nalaz je uvijek pozitivan. Mi smo znali da će se u sve ovo uključiti odgovarajući mediji koji će ekskluzivno objaviti da je inspekcija ušla u našu redakciju, a onda će se komentatori na društvenim mrežama uključiti i nastaviti blaćenje. Zbog toga smo odlučili da im oduzmemo ekskluzivitet i inspektorima na Žurnalu javno poželimo dobrodošlicu.
Što to uopće Žurnal radi pa je već godinama izložen pritiscima, prijetnjama, tužbama … Zašto ste im tako bolan žulj?
– Samo radimo svoj posao, nema tu ništa spektakularno. Najveći dio našeg sadržaja su tekstovi o korupciji, za koju smatramo da je najveći problem u Bosni i Hercegovini, iako nas ubjeđuju da su najvažniji nacija, tradicija i religija. Problem je što smo jedan od rijetkih preostalih medija koji pišu o tome, ima još par koji jedva preživljavaju, pa bi im prijalo kada bi nas ugasili. Bosna bi onda bila čarobna zemlja, ćilimom zastrta.
Žurnal je u posljednjih nekoliko godina otkrio na desetke ozbiljnih afera, među ostalim razne sprege politike i kriminala, no vinovnicima tih afera ništa se nije dogodilo, a novinare koji donose takve priče, obilato garnirane dokaznom dokumentacijom, s druge strane se dosta uspješno maltretira?
– Problem je u pravosuđu, naravno. Prema podacima Tužilaštva BiH, protiv Bakira Izetbegovića postoji osam prijava, Dragana Čovića pet, a Milorad Dodik evidentiran je u 26 prijava o počinjenim krivičnim djelima. Do danas nisu donesene nikakve tužilačke odluke i mogu već hrabro predvidjeti da će sve odreda propasti. Nedavno smo organizovali javnu raspravu na kojoj smo razgovarali o tome da niti jedan slučaj visoke korupcije naše pravosuđe nije riješilo. Najveći problem je kod tužilaca, slučajevi uglavnom padaju zato što optužnice nisu dobro pripremljene. Istovremeno, tužioci nikada ne odgovaraju za propali slučaj, bar za gubitak vremena ili utrošeni novac, čak ni za to.
Istovremeno, vaša redakcija je bila meta ozbiljnih fizičkih napada i prijetnji, iako je identitet počinitelja u nekim slučajevima utvrđen, državni organi nikoga nisu sankcionirali.
– Jedan kriminalac nam je uz prijetnju i tvrdnju da mu naši novinari ne mogu pobjeći, poslao svoju fotografiju sa snajperom kakav sam vidio samo u filmovima. Policija nam je rekla da ne trebamo brinuti, da snajper nije njegov, da ga je samo pozajmio od nekog prijatelja. Šta ja znam, ja se ipak malo brinem, jer neki „prijatelj” negdje u Sarajevu ima u kući tako sofisticirano oružje za ubistva. Jedan napad snimljen je kamerom, ali ni to nije pomoglo.
A kada prijetnje nisu urodile pretjeranim plodom, uslijedio je val tužbi. Tko vas sve tuži i koji je zapravo cilj tih tužbi, jer iako je bosanskohercegovačko pravosuđe na niskim granama, tužitelji su svjesni da većinu pokrenutih tužbi jednostavno ne mogu dobiti na sudu?
– Taman kada su se smanjile prijetnje, pojačan je talas tužbi. Iz iste kancelarije dobijali smo po desetak tužbi, zbog istog teksta na različitim sudovima tužili su nas svi uvrijeđeni članovi mnogočlane porodice, a kako bi broj prijava bio veći iz tekstova su izvlačene pojedinačne rečenice za pojedinačne tužbe … Neki su uvrijeđeni zato što smo napisali ono što su sami priznali, neki potreseni jer ih podsjećamo na kriminalnu prošlost, neki ne spavaju zato što pišemo o njihovoj dječici koja imaju tridesetak godina i uživaju ministarski mandat. Jedan stranački predsjednik tužio nas je zato što smo objavili fotografiju na kojoj on i ministar policije jašu kamilu. Kaže da smo povrijedili autorska prava njegove supruge. Ma, ima tu svega, nije njima čak ni pretjerano važno da li će dobiti te tužbe, svakako imaju besplatne advokate na raspolaganju. Jedan advokat nam je priznao da mu je klijent rekao da ne šalje žalbe na donesene presude, nego da neprestano piše nove tužbe, sve dok se ne pojavi odgovarajući sudija koji će presuditi u njihovu korist. Cilj je, naravno, da se uplaše naši novinari, redakcija izmori i finansijski uništi, što je već oprobani metod kojim su ubijani mediji u BiH i regionu.
Žurnalu se danas otežano pristupa, uključili ste sigurnosne provjere prije nego posjetitelji pristupe stranici. O čemu se tu radi?
– Ponovo smo pod nekakvim hakerskim napadom, tako su nas informisali IT stručnjaci koji se brinu oko toga. Nije onolikog intenziteta kao prije godinu dana, kada je to trajalo neprestano, danima. Ipak, postavljena je zaštita. Bojim se da će se i to odraziti na posjetu, jer moderni svijet ima tanke živce, odustaje čim vidi da se nešto sporo odvija.
Bošnjački nacionalisti optužuju vas da radite u korist velikosrpskog projekta ili da ste dio nekog novog hrvatskog Udruženog zločinačkog pothvata. Ili, barem, da vas te i takve strukture financiraju. Da raščistimo to, tko su vaši donatori i dolaze li oni iz Srbije ili Hrvatske?
– Ovoj drugoj bratiji dovoljno je da pročitaju moje ime pa da zaključe kako pripadam islamističkoj opasnosti. Nemamo donatora iz Srbije i Hrvatske, uglavnom se radi o fondacijama sa, u posljednje vrijeme, njima izuzetno mrskog zapada. Tako da smo mi strani plaćenici, nekakva mrska masonerija. Ali, njima nisu potrebni nikakvi dokazi za takve tvrdnje, nisu one rezultat nikakve ozbiljne analize, oni s takvim kvalifikacijama obično brane nekog svog kriminalca. To su klasične jalijaške uvrede, nadaju se da će im se što više rulje pridružiti pa da iscipelare označenog. Istovremeno, mediji u kojima se oni oglašavaju finansiraju se iz crnih fondova, redovno dobijaju reklamne ugovore sa javnim preduzećima ili tajkunskim firmama koje posluju pod političkim pokroviteljstvom. A to su pokradene pare, naš novac, nisu nikakve donacije.
Razgovarao: Ivor Fuka