Milena Ivić: Pitanje bavljenja umjetnošću je klasno pitanje

Foto: Nikola Morača

“Zanima me umjetnost u javnom prostoru koja pripada svima i ima rok trajanja, umjetnost kao gerilska akcija i umjetnost koja propituje savremenu umjetnost kao takvu. U svojim recentnijim projektima se nastojim kretati između ovih značenja.”

Ovim riječima umjetnica Milena Ivić započela je razgovor za “Impuls” portal. 

Akademiju umjetnosti završila je u Banjaluci na odsjeku za grafički dizajn. Svojim radom ukazuje na važna društvena i socijalna pitanja, ali se bavi i ženom. Njen rad “Obstacle” skreće pažnju na žensku ranjivost i izloženost.  Svoja promišljanja o ženskoj solidarnosti i drugarstvu Ivićeva je iskazala  na bilbordima koji su bili postavljeni u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. 

Kada govorimo o ovoj umjetnici moramo spomenuti i to da je njena postavka  “Šta da radimo sa svom ovom slobodom?” bila otvorena 16. oktobra 2020. godine u Galeriji Plus, Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjaluci da bi nakon samo 18 sati bila zatvorena. O svemu tome razgovarali smo sa Milenom Ivić.

Razgovarala: Ilijana Božić

Projekat “Draga drugarice” u kojem ste zajedno sa kolegicama iz drugih gradova koristeći bilborde kao javni izložbeni prostor predstavile promišljanja o temi ženske solidarnosti i drugarstva bio je predstavljen u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. Koliko smo mi danas svjesni koliko je važna solidarnost i drugarstvo među ženama u vrijeme u kojem živimo ?

“”Draga drugarice” je kolaborativni umjetnički projekat izložen na bilbordima i LED ekranima Sarajeva, Banjaluke i Mostara. On je rezultat ženske solidarnosti – ostvarenih dijaloga između tri umjetnice, Jelene Fužinato, Alme Gačanin i mene, feminističkog umjetničkog kolektiva Crvena iz Sarajeva i žena koje su u našem bliskom okruženju. Dio rada je i akcija koju smo, nakon druženja u prostoru Crvene, izvele na istim bilbordima u pratnji okupljene ženske snage. Proces stvaranja ovog rada me je podsjetio koliko je važna vidljivost solidarnosti i razmjena između žena u ovo doba destrukcije, kada su osnovna ženska prava ponovo ugrožena.”

Na jednom bilbordu piše “Draga drugarice, da li si se i danas izborila za svoje mjesto u kući, na ulici, u redu, na lomači”. Čini li Vam se da su nekako žene više nego ikad na lomači iako se danas možda više nego ikad govori o ženskim pravima i slobodi?

“U patrijarhalnom uređenju po modelu Balkana mizoginija je dio porodičnog nasljeđa koje nikog ne mimoilazi. U posljednjim decenijama svjedočimo političkim kretanjima u smjeru dominantnih desnih mišljenja sa potencijalnom aspiracijom ka fašističkim idejama koje imaju tendencije da brišu žene kao subjekte sa sposobnošću odlučivanja. Ako pogledamo primjer BiH, vidimo slab odziv na protestima čak i nakon što muškarac oduzme život supruzi u lajv prenosu na društvenim mrežama. O ženskoj slobodi možemo govoriti samo u kontekstu njenog nedostatka i konstantne borbe.”

U jednom radu, tačnije video performansu, bavili ste se ženskom ranjivošću i izloženošću. Koliko je Vam je bilo važno skrenuti pažnju upravo na ovu temu i šta Vas je na to podstaklo ?

“Rad “Obstacle” je u najužem smislu suočavanje ženskog tijela sa dronom koji ga prati, skenira, snima i prijeti, prepoznajući ga kao prepreku (obstacle) – najavljuje slijetanje koje može prouzrokovati teške fizičke posljedice. Izveden je kao site specific performans 2021. godine u Trebinju, kada grad navršava 16 godina bez Sigurne kuće uprkos nužnosti i aktivnostima tamošnjih ženskih udruženja. Do danas nije izgrađena.

Ženska ranjivost ne bi postojala da ne postoje muškarci koji napadaju žene (zakon jačeg!) uz podstrek i nagradu države. Njegovanje prkosa, neposlušnosti i hrabrosti kao univerzalnih ženskih vrlina unatoč eksponiranosti opasnostima je strategija koju sam mapirala u radu”.

Tu je i projekat “Soba” koji je nastao na inicijativu Vas i drugarica koje su aktivistkinje i umjetnice koje žele da omoguće prostor za stvaranje mladim umjetnicima. Imaju li mladi umjetnici dovoljno prostora na našoj sceni?

“Problem od kojeg se ideja počela razvijati jeste nedostatak prostora za rad i razmjenu oslabljene kritične mase u Banjaluci, kao i njene konekcije sa drugim gradovima BiH. “Soba” je nastala sa aspiracijom ka kreiranju tačke povezivanja svih pojedinaca, pojedinki ili grupa koje promišljaju samoaktivaciju, ne nužno umjetnika i umjetnica. Zamišljena je kao horizontalna platforma u obliku otvorenog, i na dnevnom nivou dostupnog, ateljea, radionice. Njen cilj je pročistiti teren za generisanje i održavanje progresivnih praksi što posljedično dovodi do širenja scene u kontekstu ponude različitog sadržaja i strategija, nasuprot obnavljanju represivnih obrazaca.

Kako funkcioniše “Soba“ i šta je u planu u narednom periodu?

Prethodne aktivnosti su bile usmjerene na razvijanje klabing kulture u Banjaluci unutar “ogranka” “Sobe” koji smo prozvale “Crvena Soba”. Zalažemo se za prepoznavanje ključne uloge noćnog života u oblikovanju urbanih zbivanja nudeći prostor za kreativni razvoj i eksperimentisanje. Žurke su fundraising karaktera, i one su trenutno naš jedini izvor prihoda. Na taj način stvaramo osjećaj pripadnosti i podstičemo doprinos recipijenata i recipijentkinja sadržaju koji nam je svima potreban. Prikupljena sredstva koristimo za sljedeći događaj. Važno nam je da ispratimo dešavanja u okruženju i organizujemo radionice, diskusije i akcije ili ih podržimo učešćem. Sarađujemo sa banjalučkim udruženjima sa kojima dijelimo slične vrijednosti. BASOC i DKC Incel nam rado ustupaju svoje prostore na korištenje. U planu je uvođenje sve više dijaloga u sadržaje koje nudi “Soba””.

Foto: Nikola Morača

Vaši radovi su prilično društveno angažovani, koliko je zapravo društvo Vas formiralo kao umjetnicu?

“Čim god se bavili, ljudi sa sobom nose geopolitički teret. Kontekst iz kojeg dolazim me formirao kao osobu pa tako i kao umjetnicu: doba u koje sam rođena kao osoba ženskog pola u određenoj klasi, odrastanje u razrušenoj, osiromašenoj, podijeljenoj zemlji nakon rata, nasljeđe transgeneracijskih trauma, iskustva i sadržaji uz koje se razvijao moj senzibilitet. Sve su to neka lična određenja koja kasnije diktiraju polazišta i pozicije u radu”.

Koliko je važno da sve religijske, društvene i druge fenomene s kojima se svakodnevno susrećemo posmatramo kritički i koliko je u tome važna uloga umjetnika?

“Kritičko mišljenje je suprotno od onog koje konstantno reprodukuje već odavno poznate obrasce. Baviti se angažovanom umjetnošću za mene znači slušanje i suočavanje, osvrt na locirani fenomen i analizu sopstvene pozicije unutar tog uzorka. Ovo podrazumijeva da se prije bilo kakve reakcije na kulturna, politička i društvena stanja zapitam kakav je moj odnos sa dinamikom moći. Izbjegavanje nametnutih konteksta izložbenih prostora i odlazak “među ljude” sa kojima želim iskomunicirati određeni problem vidim kao moguć odgovor i samo po sebi čin kritičkog stava. Mislim da rad mora da nosi nekakav rizik – ako nije izazov, tu nešto ne štima i nema poente baviti se. Umjetnost bi trebalo da bude u poziciji unutar koje ona može da preispituje moć, da postavlja neugodna pitanja, da suočava sa stvarnošću, da otkriva ono što za imperiju ne postoji. Ali uvjerili smo se da često nije. Umjetnice i umjetnici su tu da budu društveni sloj koji progovara u ime nužnosti, bez obzira na posljedice. Nekad su te posljedice i nova povezivanja”.

Ne možemo a da se ne dotaknemo Vaše izložbe “Šta da radimo sa svom ovom slobodom” koja je samo dan nakon otvaranja zatvorena.  Kako je na Vas kao umjetnicu i generalno na Vas uticala ova cenzura i spoznaja da u izlaganju ne postoji sloboda ?

“Izložba “Šta da radimo sa svom ovom slobodom?” je studija slučaj kojoj prethodi saznanje da je cenzura/modifikacija čest ali nevidljiv fenomen koji postaje dijelom opšteg umjetničkog iskustva unutar sistema savremene umjetnosti kao takve. S tim u vezi, možemo reći da je umjetnička misao u svom izvornom, netaknutom obliku u opasnosti. Postavljeno pitanje o “višku” slobode otvara sljedeća: pitanje o mogućnosti postojanja radikalne feminističke pozicije unutar patrijarhalnih umjetničkih institucija, pitanje začaranog kruga institucionalne kritike, pitanje granica i preplitanja između umjetnosti i kreativnih industrija, mogućnosti odupiranja umjetnosti kao produktu čiji je cilj tržište, pitanje povlačenja institucije pred cenzorskim konceptima itd.”

Kako posmatrate kulturno umjetničku scenu kod nas i cenzuru u njoj ?

Nakon uklanjanja rad nastavlja da živi, još vidljiviji. Sve što se dalje odvija postaje njegovim dijelom. Pitanja koja mapira ulaze u diskurs, priča odjekuje do drugih gradova BIH i drugih država, infiltrira se u događaje u žiži kulturno-umjetničkih centara (panel diskusije, artist talkovi, prezentacije), postaje predmetom interesovanja u kritičkim tekstovima, ulazi u formi predavanja čak i u sistem obrazovanja, podstiče solidarnost i udruživanje između umjetnika i umjetnica. Zabrana izložbe koja promišlja pardoks slobode u širem smislu, matematički zaokružuje ideju – čini pretpostavku da nijedna državna institucija ne može da djeluje slobodno transparentnom”.

Na koji način bismo prema Vašem mišljenju trebali pristupiti otvaranju izložbi i generalno stavu prema umjetnicima i njihovim radovima ?

“Sanja Iveković bi rituale otvaranja izložbi često zamijenila ritualima performansa stvarajući nove situacije u relacijama umjetnica-publika i publika-publika. Tako bi uticala na percepciju toliko puta ponovljenih istih “hepeninga”. Mislim da je važno preispitivanje naučenog, danas možda i više nego ikada jer su umjetnost i mišljenje o umjetnosti u evidentnoj krizi. Kome su neophodne ovolike izložbe, mediji i tržište koje će u nedogled vrtiti radove dok ne dobiju status “nekretnina” u jednoj od zaboravljenih hala za skladištenje? “Problem više nije što će umjetnička djela završiti kao roba, nego što će tako početi.” Možemo li sve to zamijeniti za tretiranje umjetnika i umjetnica kao radnika, što i jesmo, podršku u finansiranju rada, prostore i mreže koje omogućuju mentorstva i dalju edukaciju, a da istovremeno ne moramo žrtvovati našu egzistenciju?”

Je li javnost kod nas uopšte svjesna statusa umjetika u smislu egzistencije i kako umjetnici savladavaju prepreke tog tipa?

“Postoji to jedno pitanje koje se često postavlja u intervjuima sa mladim neafirmisanim umjetnicima i umjetnicama gdje se kao očekuje isti potvrdan generički odgovor. Pitanje glasi: “Da li je danas privilegija baviti se umjetnošću?” Pritom ovdje nije ponuđen nijedan kontekst osim vremenskog. Kako bavljenje umjetnošću može biti privilegovana pozicija ako nemate status slobodnog umjetnika ili umjetnice ili ako niste bar u profesorskoj poziciji na nekom od fakulteta, odnosno ako niste sigurno ušuškani u “babl” sistema umjetnosti? Skoro svi umjetnici i umjetnice koje znam održavaju dva karijerna smjera, dva ambivalentna identiteta, dva načina života koji kad se spoje postaju skoro šizofreni: egzistencijalni i umjetnički. Jedan dan u rusvaju korporativnih obaveza i svakodnevnice zaboravite čime se bavite i da ste na master studijama, drugi dan otvarate izložbu i glumite svoju umjetničku personu na TV-u ili u nekom razgovoru na mrežama. Istovremeno ste unutar i izvan “tog” svijeta koji bi trebalo da bude vaš. Pitanje bavljenja umjetnošću je klasno pitanje.

Impuls