U izdanju naklade Sandorf nedavno je izašla knjiga Imaginarna majka: rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća, autorice Ksenije Vidmar Horvat, slovenske sociologinje kulture i komparatistkinje. Riječ je o kolektivnoj biografskoj studiji majke u zapadnoj kulturi prošlog stoljeća, usredotočenoj na mitološko društveno utemeljenje žene u ulozi majke s jedne, i etnografsko svjedočenje žena o majčinstvu s druge strane.
piše: Antonela Marušić
Vidmar Horvat od 2000. godine predaje na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, a bavi se medijima, rodnom problematikom i globalnom kulturom. Znanstveno-istraživački rad joj je usredotočen na problematiku kulturne globalizacije, postsocijalizma, transkulturalne studije, kulturne identitete, manjine, sjećanje, pitanja postnacionalnog kozmopolitizma i europeizacije. Članica je uredničkog savjeta časopisa European Journal od Cultural Studies i ekspertne skupine za proučavanje romske kulture u Europskoj uniji.
ZATVARANJE ŽENE U MITOLOGIJU MAJČINSTVA PONOVNO JE ZAMAHU U ZEMLJAMA JUGOISTOČNE EUROPE. NOVI I OJAČANI NACIONALIZMI I DEMOGRAFSKE POLITIKE PRIJETE DA UGROZE NEKA STEČENA PRAVA (PRIJE SVEGA REPRODUKTIVNA).
Da, to je točno, ali treba dodati i da su današnje mitologije ipak dosta drugačije od klasičnog nacionalističkog projekta. Danas se još uvijek očekuje da je žena majka, da iznosi svoj ulog nacionalnog poslanja u reprodukciji kolektiva, gdje njeni osobni interesi ne igraju nikakve uloge, već suprotno – njeni osobni interesi smatraju se sasvim identičnima onim kolektiva: da se on širi i to na način vlastitog „genskog“, „rodbinskog“ proširenja. Ono, što je sada drugačije i novo naspram nacionalizma 20. stoljeća je toleriranje da se ta reprodukcija nacije vrši neovisno od njezinih drugih društvenih uloga. Žena može djelovati u javnoj sferi, njen prijelaz u plaćeni rad ne prati stigma i dozvoljeno joj je da njeno kućanstvo nije u baš u najboljem redu. S gledišta zapadnih društvenih i rodnih diskursa iz sredine 20. stoljeća, to bi bilo skandalozno. Ono što je specifično za zemlje Jugoistočne Europe je da se poslije raspada dvaju „imperija“ – sovjetskog i jugoslavenskog, pojavio tip nacionalističke politike roda, koji je s jedne strane prihvatio model zapadnih parlamentarnih demokracija, a s druge strane, kad je bila u pitanju žena, negirao njezine temeljne postulate autonomije tijela i prava do upravljanja s vlastitim životom. Ideja kolektivnog vlasništva se, ako mogu da se poigram historijskim naslijeđem socijalizma, iz sfere ekonomske produkcije života prenijela na biološko.
NASLOV VAŠE KNJIGE JE ALUZIJA NA KNJIGU BENEDICTA ANDERSONA „ZAMIŠLJENA ZAJEDNICA“. KOLIKO JE TA KNJIGA BILA VAŽNA ZA VAŠE TEZE I ISTRAŽIVANJE?
Andersonova teza o modernom izvoru nacije bila je temelj mom sociološkom istraživanju historije roda u različitim političkim redovima. Kada Anderson priča o svakodnevnim ritualima zamišljanja nacije, pred očima mu je muškarac koji pije jutarnju kavu i čita novine. I u drugim teoretskim i historijskim radovima koje se bave pitanjem modernog nacionalizma, pretpostavlja se da je nacija horizontalna bratska zajednica. U toj zajednici, žene su prisutne kao one koje „reproduciraju“ naciju u privatnoj sferi, a nevidljive su u javnoj. Anderson dakle govori o čitaču, Smith o generacijama nacije, koje sastoje iz očeva i sinova. Tek je feministička sociologija nacionalizma toj slici dodala ženu i pokazala kako se obiteljski „rad“ reprodukcije nacije u stvari vrši slično ženinom radu u porodici i domaćinstvu i kako su javna i privatna sfera nacije ovisne jedna o drugoj. Moj doprinos tom pitanju se sastoji u istraživanju kako se te dvije sfere međusobno artikuliraju u 20. stoljeću, u zapadnom, socijalističkom i post-socijalističkom prostoru.
ZAŠTO JE PO VAMA KULTURNA REPREZENTACIJA MAJČINSTVA JEDAN OD KLJUČNIH IDEOLOŠKIH PARAMETARA ZA UTVRĐIVANJE NACIONALNIH POLITIKA?
Rodne asimetrije u patrijarhalnom društvu ženu postavljaju na mjesto pasivnog subjekta čija se društvena uloga prekriva sa biološkom, „prirodnom“. Ta „logika“ koja pokušava da naturalizira ono što se potom razvijalo u društvenim procesima sukoba i podjarmljivanja, u stvari je samo arbitrarni slučaj, „nesreća“ (za žene), a kao što znamo iz lingvistike, kad je u pitanju društvena arbitrarnost, to se teško može mijenjati, jer je arbitrarnost učvršćena kao zakon i pravilo uz pomoć raznolikih kolektivnih institucija i „iznađenih“ tradicija. Te procese najbolje može opisati Carole Pateman kao projekt „spolnog ugovora“.
IDENTITET MAJKE PROUČAVALI STE DOMINANTNO KROZ ŽENSKE (LIFESTYLE) REVIJE NAŠA ŽENA I JANA, FOTOGRAFIJU, REKLAMNU INDUSTRIJU I ETNOGRAFSKI MEDIJSKI DISKURS. KOJE STE METODE PRITOM KORISTILI?
Moja metoda čitanja je diskurzivna i vizualna. Teorijski se oslanjam na tradiciju kulturalnih studija koji uzimaju reprezentacije kao mjesto na kojem se uspostavljaju, reguliraju i normaliziraju društveni odnosi, ali i odnosi među rodovima. To znači da reprezentacije u tisku, fotografiji, TV serijama i nisu neki oblici stvarnog, empirijskog života koji prethode medijskoj slici, nego su u stvari mjesta na kojima empirijsko dobiva kulturni smisao. Ti smislu ne nalaze se isključivo u tekstovima, bitna je interakcija s publikom koja osnovnom diskursu teksta dodaje vlastitu interpretaciju. Zato i kombiniram diskurzivnu analizu sa „etnografijama čitaonice“ i historijsko komparativnu metodu gdje se iskazuje da su uspomene i predstave o prošlosti važan faktor interpretacije.
U POGLAVLJU „NACIJA I ŽENA“ KORISTITE ZANIMLJIV CITAT LUCE IRIGARAY „ONO ŠTO JE MAJKA ZA DIJETE, TO JE ŽENA UVIJEK ZA NACIJU“. KAKO OVAJ CITAT TUMAČITI DANAS U KONTEKSTU PONOVNE TRADICIONALIZACIJE DRUŠTAVA U NAŠOJ REGIJI?
Taj citat razotkriva svu paradoksalnost istovremenog obožavanja žene kao majke i stvaranja krivnje u ženi prema sebi i drugome. Kao kaže Irigaray i druge teoretičarke, majka nikad ne može doći do spolnog ispunjenja i ugode jer je njeno majčinstvo uvijek definirano potrebama djeteta; i kad se nam čini da dijete iskaže zadovoljstvo, kao majke nikad ne znamo jesu li naša skrb i odgoj pravi, jer će se učinci našeg majčinstva (barem prema našim predstavama) tek pokazati u budućnosti. Majčinstvo je uvijek rad za budućnost, i u tom smislu u njemu se iskazuju elementi asketizma i protestantske etike sa dodatkom katoličke krivnje. Uvijek bi mogle biti bolje i uvijek se nađe nešto gdje smo pogriješile.
ŠTO JE NOVOGA U DRUŠTVENOM ZAMIŠLJANJU MAJKE DONIJELA SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA? U SFERI KOLEKTIVNE MEMORIJE, A POGOTOVO U TREĆEM I ČETVRTOM VALU FEMINIZMA, OVO SE RAZDOBLJE ČESTO VIDI KAO IZRAZITO PROGRESIVNO. KOJA OD RODNIH POLITIKA SOCIJALIZMA JE PO VAMA BILA NAJVRJEDNIJA ILI NAJPOZITIVNIJA?
Doprinos socijalizma dogodio se, prije svega, u pravnom smislu (pravo na pobačaj), socijalnoj državi i javnom kultu aktivne, radne žene koja je sasvim jednakopravna muškarcu u izgradnji društva budućnosti. U tom smislu socijalizam se približio zamišljanju kako bi u praksi izgledao humanistički ideal po kojem kategorije roda, klase, nacije ne bih stvarale uvjete za razlike i društvene hijerarhije. Istovremeno je socijalizam priča o nemogućnosti zamišljanja društvene stvarnosti bez razlika; zato se sama razlika, u filozofskom smislu, u praktičnom i političnom smislu vratila s takvom snagom u post socijalizmu, gdje su rod, nacionalni identitet, religija postali sile nasilja – sad je aktivna razlika u stvaranju obrnute slike od socijalizma, zasnovana na isključivanju i stvaranju kategorija drugosti.
KAKO SE JAVNA REPREZENTACIJA MAJČINSTVA MIJENJALA U PRELASKU POST JUGOSLAVENSKIH DRUŠTAVA U KAPITALIZAM. ŠTO NA CIJELOM OVOM PODRUČJU KARAKTERIZIRA TRANZICIJSKU MAJKU?
Tranzicijska majka je kolaž neoliberalne ženstvenosti, post feminističkog ideala aktivne, uspješne i estetizirane žena, koja postoji na osnovi svoje fizičke slike, u prvom redu kao tijelo. Majčinstvo je dio tog biopolitičkog paketa, to je jedan od znakova uspjeha žene. Za razliku od zapadne slike, koja se zasniva na post feminističkoj platformi, to jest negaciji feminizma, tranzicijska majka zasnovana je na mnogo kompleksniji način koji uključuje ideološke, moralne i historijske elemente revizionizma. Post feministička generacija kćeri na Zapadu u sukobu je sa svojim majkama u smislu da se pretpostavlja—i ovdje naravno pričam o mainstream diskursima – da se za razliku od feminističke politike majka iz 1970ih opire mogućnosti seksualnog oslobođenja za kćeri. Znači, riječ je o seksualnosti, a manje o rodu u smislu političkog artikuliranja patrijarhata. Tranzicijskoj majci nalaže se ideološki obrat ka feminilnosti. Na neki način ideološka fantazma se ovdje sastoji u tome da će se preko oslobođenja žene u ženstvenosti (koja uključuje seksualno oslobođenje, ali ne isključivo to) društvo osloboditi socijalističke prošlosti.
ANALIZIRALI STE I NEKE OD JAVNIH IKONA I ŽENA IZ POPULARNE KULTURE POPUT JOVANKE BROZ I SLOVENSKE MAME JELKE. ŠTO SU VAM TI PRIMJERI KAZALI?
Da su post-jugoslavenska društva još uvijek pod okriljem kulta majke, ali da je ta prava majka u tijelu moćnih žena starije generacije; i da je fantazija majčine snage temeljena na dijaboličkim, ili barem ambivalentnim likovima majke, koja pogotovo ne reprezentira norme. Ili je majka Rominja, koju se u javnosti reprezentira na način kulturne drugosti, da bi se ispostavilo neku esenciju majčinstva, koja nedostaje ženama u etničko dominantnom društvu; ili je to majka u politično simboličkom smislu, kao Jovanka, koja zbog svojih političkih ambicija nije ispunjavala zahtjeva majčinstva. U slovenskoj kulturi to je veoma interesantan obrat, jer tokom 20. stoljeća kult majke koji je upravljao sa nacionalnim identitetom i preživio različita historijska razdoblja bio je lik posesivne majke, koju smo dobili od Ivana Cankara.
MEĐU POSLJEDNJIM POGLAVLJIMA JE ONO O TRANSNACIONALNIM MAJKAMA, TO JE TAKOZVANO „MAJČINSTVO NA MARGINAMA“ I SVE JE AKTUALNIJE NA PROSTORIMA EUROPE I SVIJETA. TKO SU TRANSNACIONALNE MAJKE?
To su majke s globalnog Juga koje obavljaju poslove majčinstva na globalnom Sjeveru. Kod nas taj fenomen nije prisutan, jer su tokovi ženske migracije drugačiji, drugačije su i socijalne mreže koje asistiraju u organizaciji života u neoliberalnom domaćinstvu. Migrantska radna snaga žena u Sloveniji prisutna je na način kućnih pomoćnica, a ne surogatnih majka. Transnacionalne majke su nova radna snaga u razvoju globalnog kapitalizma, koji se danas može zvati „starateljski kapitalizam“ ili emocionalni kapitalizam koji je osnovan na prijenosu funkcija socijalne države na žensku migraciju, koji prelazi iz ne-zapadnog u zapadni svet. To su žene sa vlastitom djecom koje ostave doma i u odnosu su sa njima u glavno virtualno putem skypea, interneta, mobilnog telefona, tako da ih, kada je riječ o njihovoj obitelji, možemo zvati i „virtualne majke“.
U PREDGOVORU KAŽETE DA VAS JE KNJIGA I RAD NA NJOJ POTAKAO NA RAZMIŠLJANJE O VLASTITOM MAJČINSTVU. KUDA SU VAS TA RAZMIŠLJANJA ODVELA? KAKVE ZANIMLJIVE SPOZNAJE STE OSVIJESTILI?
Istraživanje medijskih reprezentacija i etnografija majke pružili su mi mogućnost da u svakodnevnom životu provjerim pretpostavke koje su me vodile u vlastitom majčinstvu. Puno sam se bavila pitanjem majčinske krivnje; pogotovo da nisam došla do oslobođenja, ali možda sam, kroz identifikaciju sa pričama drugih žena u mojem istraživanju, uspjela nekako relativizirati njenu apsolutnu kontrolu u odnosu prema svojoj djeci. Za mene je možda bilo i važnije istraživanje poslijeratnih generacija majki, putovanje ka razumijevanju moje majke, u smislu da mi se otkrila u prvom planu kao žena, koja je bila i majka meni i mom bratu, ali i više (ili nešto drugo) od toga. U tom pogledu umjesto autobiografskih interesa za istraživanje, na kraju se pokazalo da će mi istraživanje promijeniti neke biografske uvide u živote drugih žena.
KAKO JE VAŠA KNJIGA PRIHVAĆENA U SLOVENSKIM MEDIJIMA I OD STRANE ČITATELJA? JE LI USPJELA DOPRIJETI IZVAN STRUČNIH KRUGOVA?
To doista ne znam, u Sloveniji je i akademska i javna kultura u tom pogledu zatvorena. Moja prva želja je da moje istraživanje vodi u dijalog s drugima na području naše nekad zajedničke države, i da putem komparativnih studija dođemo do novih saznanja o funkciji roda u organizaciji društvenog života u regiji.