Narodna biblioteka Ćirilo i Metodije Prijedor
Živimo u vremenu u kojem se ostvaruje sve ono što smo nekada doživljavali kao naučnu fantastiku. Iako nemamo teleporter iz Zvjezdanih staza, okruženi smo pametnim uređajima, vrlo rado se oslanjamo na vještačku inteligenciju i virtuelno smo uvijek dostupni.
Piše: Fedor Marjanović
Tehnološki napredak osjeti se i na polju izdavaštva, te se danas rado kupuju elektronske i audio-knjige. Ipak klasični format papirnate knjige i dalje odolijeva razvoju tehnologije kao i činjenici na koju nas upozoravaju stariji da „mladi sve manje čitaju“. Uzdržimo li se da ih pitamo koliko su oni čitali, ostaćemo zaista zapitani pred budućnošću i izazovima koje knjiga ima pred sobom. U sistemu koji nam dopušta da ne izađemo iz stana da bismo obavili kupovinu i kad se suočavamo s „krizom“ čitanja, postavlja se pitanje o svrsi biblioteke.
Možda je istovremeno i nezahvalno i prepotentno da razmišljanja o ovome započinje školski bibliotekar, s obzirom da je broj korisnika školske biblioteke ograničen i vrlo specifičan. Ipak, zar se upravo u školskim bibliotekama kao i na časovima maternjeg jezika ne stvaraju i uče budući čitaoci?
Da li mladi čitaju? Na ovo pitanje školski bibliotekar teško može odogovoriti. Broj podignutih knjiga nije isto što i broj pročitanih. Brojni su učenici kojima knjiga treba „samo za ovaj čas“. S druge strane, ne može se reći da onaj ko nije podigao knjigu iz školske biblioteke, ništa ne čita. Često upravo oni koji najviše čitaju imaju bogatu privatnu biblioteku ili je stvaraju. Kao srednjoškolac radije bih kupio knjigu nego rizikovao da se izložim stihiji grdnje stare bibliotekarke što kasnim dan s vraćanjem ili što sam se drznuo da je pitam kad je treba vratiti. Ne treba zaboraviti ni najpopularniju alternativu zvanu internet.
Navedene dileme specifične su tek za jednu bibliotečku oblast. Biblioteke mogu biti nacionalne, gradske, dječije, specijalizovane, kao i biblioteke za slijepa i slabovida lica. Svaka od njih ima svoju grupu korisnika i svaka treba da postavi pitanje: koju funkciju ona ima u njihovom životu. Da li se uopšte može doći do jedinstvenog odgovora?
Počnimo od toga da ljudi, uprkos najavljenoj čitalačkoj apokalipsi, imaju potrebu da čitaju. U to se ne može sumnjati. Na društvenim platfomama sve su popularniji kanali koji se bave knjigama. Kao i u svemu i tu možemo naći i žito i kukolj, ali onaj ko zna gdje da traži otkriće mlade ljude s dobrim ukusom i razvijenim analitičkim aparatom. Zahvaljujući Tik Toku Bijele noći Dostojevskog su bile jedna od najčitanijih knjiga prošle godine. Čak i kad je u pitanju šund, čitanje je čin maksimalne demokratičnosti. Svaki čitalac ima pravo da izabere knjigu koju želi, bilo da ona spada u trivijalnu književnost ili u klasike, ali čitalac ima i mogućnost da razvija svoj ukus. Danas mi je jako čudna pomisao da sam nekada sa zanosom čitao stranice Dana Brauna, gotovo jednako kao što je učenicima čudno kada im kažem da mi je Tomas Man jedan od omiljenih pisaca. Dakle, biblioteke će biti potrebne dok god postoji potreba za čitanjem, bilo da je u pitanju stručna literatura koju traže studenti ili ljubavna romansa „da se ubije poslijepodne“.
Ovim se značaj biblioteke ne iscrpljuje. Ukoliko se njena funkcija svodi samo na pozajmljivanje knjiga, ona nije važnija institucija od video- i DVD-klubova, koji su nestali onda kada je njihova ponuda zamijenjena alternativnom ili postala dostupna na internetu. Čini se da su knjige, barem u fizičkom smislu, otporniji medij od filma, ali pitanje je koliko će taj otpor trajati. Govoriti o tome znači ući na nepouzdanu teritoriju špekulacije, ali nesporno sudbina biblioteke zavisi od sudbine knjige. Kako se forme knjige i čitanja budu mijenjale, mijenjaće se i biblioteke.
Njihova društvena funkcija je razvijanje čitalačke kulture. Promovisanje knjiga, organizovanje čitalačkih klubova, izložbe i stvaranje prostora u kojem se može razmijeniti čitalačko iskustvo, sve to spada u domen bibliotečkog rada i života, a oni će biti sve važniji kako čitalačka digitalizacija bude sve jača.
Osim uloge knjiškog influensera, veoma je bitna prvobitna bibliotečka svrha, koja se često zaboravlja, a to je prikupljanje i čuvanje znanja. Veličina jedne biblioteke zavisi od intelektualnog života njene sredine. Ona daje na uvid i korišćenje svoju izdavačku produkciju svojim korisnicima, ali je istovremeno i baštini za budućnost. Istorijska aleksandrijska biblioteka danas je postala mit o stjecištu i čuvaru ljudskog znanja. Sjetimo se Selimovićevog Ahmeta Šaba koji u tišini biblioteke nalazi potvrdu da čovjekovo djelo nije nužno osuđeno na propast. „Ovdje sam tih, tiši nego obično. Osjećao sam da vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.“
Sudbina aleksandrijske biblioteke velika je opomena današnjem čovječanstvu. Iako je poznata slika veleljepne antičke građevine koja gori u plamenu, istina o njenom propadanju mnogo je prozaičnija. Iako je preživjela razne nedaće, ratove i osvajanja, njen kraj nije bio apokaliptični trenutak, već sporo propadanje. Godinama je gubila na važnosti u očima društva, dok nije postala nemoćna da se oporavi. Aleksandrijsku biblioteku nije uništio požar, već zaborav. To nije bila samo smrt kulturne institucije već čitave kulture.
Ne nalaze li se i savremene biblioteke u sličnom položaju? Od ekspanzije interneta veći neprijatelj im je društveni nemar. Nije li donedavno Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine najavila zatvaranje, da bi se ono prolongiralo voljom visokog predstavnika? Ispostavlja se da se u našoj zemlji za našu kulturu više bore stranci od nas samih. Slično se dešava i u Srbiji gdje je najava zakona o novčanoj nadoknadi autorima dovela u opasnost maltene sve i jednu biblioteku, što je na kraju ugrozilo i same autore koje zakon želi da „zaštiti“. Apsurdni vrhunac drame javlja se u vidu trospratne podzemne garaže koja se gradi paralelno s Narodnom bibliotekom Srbije, što dovodi u opasnost ne samo njen svakodnevni rad, već i uslove u kojima se čuvaju stare i vrijedne knjige i cjelokupni bibliotečki fond. Skloni smo da zaboravimo da istorija počinje od pisane riječi i da svaka knjiga u sebi čuva kulturu i identitet naroda. Šta se može reći o narodu kojem je garaža važnija od kulture i identiteta?
Umjesto gorke opomene, možda je tekst o biblioteci najbolje završiti citatom o biblioteci. Ipak neki od naših najljepših romana, poput Seoba Miloša Crnjanskog i Travničke hronike Iva Andrića, nastala su zahvaljujući prodornom istraživanju biblioteka i arhiva. A ljepotu provincijske biblioteke opisao je Svetislav Basara u Fami o biciklistima. „Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka. Ispunjene netaknutim tomovima klasika i pohabanim primjercima petparačkih knjiga, one u svojim neistraženim podrumima kriju knjige kakve je nemoguće naći u knjižarama metropola ili u katalozima univerzitetskih i nacionalnih knjižnica.“ Kao što će marljiv čitalac naći svoj naslov, tako će i marljiv bibliotekar naći istinskog čitaoca. Iz iskustva mogu reći da za školskog bibliotekara nema veće sreće nego kad otkrije učenika koji osim knjige koja mu treba „samo za ovaj čas“ podigne i knjigu koja nije redovna lektira.