Sedam pjesama iz 60-ih koje su postavile temelje alternativnog rocka

Foto: wikimedia/public domain

Alternativni rock je na mnogo načina “antižanr”. Njegov muzički stil raznolik je i širok, a počiva na idejama nekonformizma i umjetničke nezavisnosti jer kreativna sloboda ne podnosi stroge odrednice i etiketiranje. Iz alt-rocka razvili su se podžanrovi poput grungea, post-punka, shoegazea i britpopa.

On upija uticaje ranijih muzičkih stilova i tako spaja muzičku prošlost sa zvukom budućnosti. Alt-rock briše žanrovske granice i otvara velik prostor za inovacije i eksperimentiranje.

Iako se alternativni rock najčešće povezuje s krajem 80-ih i početkom 90-ih, njegovi korijeni sežu znatno dublje, u šezdesete godine, razdoblje procvata psihodeličnog rocka i kontrakulture. Eksperimentiranje i pomicanje granica iz tog doba bili su ključni za razvoj alternativnog rocka kakvog poznajemo. Collider je izdvojio sedam pjesama iz 1960-ih koje su pridonijele njegovom nastanku, prenosi Index.hr.

“Space Oddity” (1969.) – David Bowie

David Bowie je, za jednog mainstream izvođača, bio izrazito “alternativan”. Poznat kao “kameleon rocka”, neprestano se mijenjao i razvijao, a svojoj je viziji prilagođavao i rodne identitete i muzičke žanrove. Imao je izniman osjećaj za nove stilove i želio ih je sve isprobati. Time je postavio primjer drugim muzičarima i pokazao im da trebaju njegovati individualnost i ostati vjerni sebi.

Kreativnost mu je bila važnija od komercijalnog uspjeha, no na kraju je postigao oboje, a njegov jedinstven pristup muzici donio mu je milionske tiraže.

Jedna od njegovih najposebnijih pjesama je “Space Oddity”. Objavljena je kao singl 1969. godine, a djelomično je inspirisana filmom Stanleyja Kubricka “2001: Odiseja u svemiru” iz 1968. Pjesma izmiče žanrovskim definicijama i kreće se između psihodeličnog folka i progresivnog rocka.

Tekst prati priču o fiktivnom liku, Majoru Tomu, čije putovanje u svemir završava tragično. Bowie kroz njegov lik istražuje osjećaj izolacije i tjeskobe, teme koje će postati trajna preokupacija alternativnog rocka u decenijama koje su slijedile.

“She’s Not There” (1965.) – The Zombies

Engleski rock bend The Zombies predstavio se publici 1965. hit singlom “She’s Not There”. Pjesma o tinejdžerskom prekidu ispričana je iz perspektive mladića kojeg je ostavila lijepa, ali navodno neiskrena djevojka.

Bend je dobio pohvale za jedinstven pristup rock and rollu, u koji je na nov način uključio uticaje jazza i klasične muzike. Spremnost na miješanje žanrova izdvojila ih je od mnogih drugih britanskih rock bendova sredinom 60-ih.

“She’s Not There” kombinuje dionice na električnom klaviru s elementima folka, čime su The Zombies izbjegli svrstavanje u jednu kategoriju. Prozračni vokali i suptilne harmonije daju pjesmi dojmljiv, gotovo hipnotičan ugođaj i moderniziraju starije zvukove i stilove. Uz to, naslov i stih “She’s Not There” dotiču se teme depersonalizacije – emocionalne otupjelosti i gubitka kontrole.

Depersonalizacija je postala jedan od ključnih motiva psihodeličnog i alternativnog rocka, a The Zombies su je među prvima uveli u popularnu muziku.

“Somebody to Love” (1967.) – Jefferson Airplane

Jefferson Airplane odigrao je ključnu ulogu u evoluciji i popularizaciji psihodeličnog rocka. Bend je osnovan u San Franciscu 1965. i razvijao se u epicentru kontrakulturnog pokreta. Kreativni i društveni nemiri tog doba stvorili su podlogu za bunt i tjeskobu koji su definisali alternativni rock 90-ih.

Njihov album “Surrealistic Pillow” iz 1967. bio je ključan za “Ljeto ljubavi” i cijeli pokret jer je alternativnu muziku i kulturu približio široj publici. Pjesma “Somebody to Love” nalazi se na tom albumu, ali nije riječ o prvoj verziji. Napisao ju je Darby Slick, djever pjevačice Grace Slick, nekoliko godina ranije za svoj bend The Great Society, u kojem je Grace također pjevala.

Kada se pridružila Jefferson Airplaneu, predložila im je da obrade pjesmu. Dok je verzija The Great Societyja bila relativno blaga, izvedba Jefferson Airplanea bila je nabijena snagom, bijesom i optužbama.

“All Along the Watchtower” (1968.) – Jimi Hendrix

Jimi Hendrix smatra se jednim od najvećih gitarista u istoriji rock and rolla. Bio je glavna zvijezda festivalskih pozornica od sredine do kraja 60-ih, sve do svoje prerane smrti 1970. godine. Svojom vještinom i kreativnošću stvarao je muziku kakva se do tada smatrala nemogućom.

Odigrao je ključnu ulogu u popularizaciji električnih instrumenata, pogotovo u kombinaciji s efektima poput fuzz distorzije, tehnike koja je postala presudna za alternativni rock.

Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama zapravo je obrada pjesme Boba Dylana. Hendrixova verzija pjesme “All Along the Watchtower” objavljena je šest mjeseci nakon Dylanove i s vremenom je uticala čak i na način na koji ju je sam Dylan izvodio. Postigla je znatno veći komercijalni uspjeh i ostavila je dubok trag u muzici.

Dvije verzije drastično su se razlikovale: Hendrix je Dylanove dionice usne harmonike prenio na električnu gitaru. Koristio je slojeve zvučnih efekata kako bi stvorio mračan i napet ugođaj, a njegova inovativnost i sklonost eksperimentiranju učinili su pjesmu znatno intenzivnijom i snažnijom.

“You Really Got Me” (1964.) – The Kinks

The Kinks su bili jedni od ključnih aktera “britanske invazije” 1960-ih, razdoblja u kojem je britanski rock i pop stigao u SAD i spojio se s američkom kontrakulturom. Muzika je u to vrijeme postajala sve više internacionalna, što je umjetnicima otvaralo nove izvore inspiracije.

The Kinks su to iskoristili i nadahnuće pronašli u američkom rocku i R&B-u, a ti su stilovi oblikovali njihov veliki hit “You Really Got Me”.

Pjevač Ray Davies napisao je pjesmu inspirisan ženom koju je ugledao u klubu, a koja je nestala prije nego što joj je uspio prići. Prvobitno ju je komponovao za klavir, pa je prva verzija bila sporija i bliža jazzu. Njegov brat i gitarist benda, Dave Davies, smatrao je da bi pjesma zvučala bolje na električnoj gitari, što joj je dalo potrebnu snagu i energiju.

Dave je otišao i korak dalje: britvom je razrezao zvučnik na pojačalu kako bi dobio specifičan, distorziran zvuk koji se čuje na snimci. Ta inovacija, bila ona slučajna ili namjerna, imala je velik uticaj na alternativni rock, punk, metal i brojne druge žanrove.

“Strawberry Fields Forever” (1967.) – The Beatles

Postoji li uopšte muzički žanr na koji Beatlesi nisu uticali? Njihov je rad iz temelja promijenio muzičku scenu. U drugoj polovini svoje desetogodišnje karijere, bend se odmaknuo od konvencija pop muzike i počeo eksperimentirati sa svime, od tekstova i instrumenata do vizualnog identiteta.

U tom razdoblju postali su praktički novi bend, a pjesma koja možda najbolje definiše tu transformaciju je “Strawberry Fields Forever”.

John Lennon napisao je pjesmu o sjećanjima na djetinjstvo i igranje u vrtu sirotišta Strawberry Field. Inspiraciju je pronašao i u iskustvima s halucinogenima, što se očituje u snovitim i naizgled nepovezanim stihovima.

Pjesma je istovremeno zbunila i oduševila publiku jer je spojila nostalgiju, maštovitost i nadrealizam na do tada nečuven način. Ovom pjesmom, kao i mnogim drugima, Beatlesi su odbacili postojeća pravila. Zadržali su umjetničku nezavisnost, izražavali se slobodno i nisu dopuštali korporacijama da utiču na njihov rad, čime su na svjetskoj pozornici otvorili prostor za eksperimentiranje.

“I’m Waiting For The Man” (1967.) – The Velvet Underground

The Velvet Underground tokom 60-ih i ranih 70-ih nisu postigli značajan komercijalni uspjeh. Bili su istinski “underground” bend, previše avangardan i hermetičan za tadašnje medije, a priznanje za svoj rad dobili su tek mnogo kasnije. Pomicali su granice na način na koji se i danas malo koji bend usuđuje.

Njihov zvuk nije bio prilagođen radijskim stanicama, a beskompromisno su se bavili mračnim i transgresivnim temama, što je ključna odlika alternativnog rocka. Mnogi ih smatraju prvim pravim alternativnim rock bendom u istoriji.

Njihov debitantski album, “The Velvet Underground & Nico”, bio je sirov, provokativan i nekonvencionalan. Jedna od mračnijih pjesama na albumu je “I’m Waiting For The Man”, koju je pjevač i gitarist Lou Reed napisao iz perspektive čovjeka koji u Harlemu čeka dilera heroina. Reed tekst izvodi gotovo kao da recitira, dok je instrumentalna podloga namjerno haotična, sirova i prljava.

Intenzivni bubnjevi i distorzirana gitara stvaraju inovativnu i neugodnu zvučnu paralelu s iskustvom o kojem pjesma govori. Upravo su im takve pjesme osigurale status jednog od najvažnijih bendova u istoriji alternativnog rocka.