Foto: bhrt.ba
Zato pitanje u naslovu ovog teksta i nije za koga, nego za šta glasa radnička klasa? A odgovor je jednostavan: onda kada glasa za nacionalističko-tajkunske partije ona glasa za svoju potlačenost, bezočno izrabljivanje, oduzimanje prava, kao što joj SDA, DF i Stranka za BiH prijete da će ukinuti neradnu nedjelju kad dođu na vlast, te na koncu za svoje stalno siromašenje i beznađe iz kojeg bježe njena djeca u inostranstvo.
Piše: Omer Ramić
Zanimljivo, gotovo niko u javnom prostoru ove nacionalno podijeljene zemlje i sasvim upropaštene države ne upotrebljava pojam radnička klasa. Ne čine to novinari nikad, političari također, pripadnici akademske zajednice, izuzimajući njih jedno-dvoje, vjerske poglavice i njihovi službenici, nevladine organizacije, čak ni sami radnici i njihovi sindikalci. Čega ili koga se svi nabrojani boje, dok su im usta puna nacije koju valjda čine neke socijalne klase i društvene grupe? Boje se bauka radničke klase, da parafraziram Marksov i Engelsov Manifest komunističke partije poznat i kao Komunistički manifest (ovdje zamišljam nekog hodžicu koji kao da je čuo kakve šejtanske riječi izgovara: tobe jarabi, tobe estakfirulah, dok mu se kolege pop i fratar krste s obje ruke), jer ako se otvori klasno pitanje, ono nacionalno ode hendek, da ne dodajem ovome našu karakterističnu psovku koja počinje sa tri, a završava pominjanjem matere. Mada, je u vrijeme predizborne kampanje, zbog okeana gluposti koju slušamo, neki od nas zgroženi nepismenošću i neobrazovanošću političke kaste, psovka najprikladnija reakcija i odličan antidepresiv.
Zašto bi to nacionalno pitanje tako završilo i ispuhalo kao probušen balon? Naprosto zašto što bi se razotkrila sveprisutna nacionalistička laž o naciji kao homogenoj zajednici i unutarnacionalnom bratstvu i sestrinstvu. Braćo i sestre, tako svoje govore počinje kler, pozivajući vjernike da osjete iskonske rodbinske odnose u naciji, tj. istu nacionalnu krv. Nacija je u tim govorima sve, a klasa ništa. Prvo ide bog, za njim klerov glavnokomandujući, bio on reis, patrijarh ili kardinal, pa onda njena svetost nacija s obavezujućim krvno-srodničkim vezama i esencijalističkim poimanjem prema kojemu je ona transpovijesna kategorija koja svoje korijene vuče maltene od biblijskog Adama do danas. Tako shvaćena nacija je osnov za nacionalističku političku prevaru koja traje od pada socijalizma do danas, uz užasni rat kao ključni događaj koji je ovjerio njeno vječno postojanje i učinio je glavnim faktorom naše ukupne budućnosti. Iako je tek puki konstrukt i buržoaska izmišljotina, imaginarna zajednica, kako bi rekao Benedikt Anderson, kojoj tokom povijesti njene, u pravilu kvarne, elite mijenjaju simboličke imaginarije, nacija postaje sve više i više u našem dobu od Istoka do Zapada, od Sjevera do Juga planete svetinja u čije ime se ubija, siluje, progoni, mrzi, pali, a uz ratne zločine nerijetko čini i genocid. Kako je onda moguće da se nacija izdiže u moralni imperativ svakog pojedinca?
Odgovor na to pitanje je zapanjujuće jednostavan: povijest čovječanstva i nije ništa drugo do lanac zla, sile i nasilja, bjesomučnih ratova koje pokreću nacionalne elite (čitaj: buržoazija, tajkuni, multinacionalne kompanije, finansijski moguli itd.) kako bi ostvarili svoje interese. U tim ratovima uglavnom gine sirotinja, tj. radnička klasa za teritorije i resurse koje tamo neki suludi Tramp ili nekada car, kralj, uglavnom nacionalni vođa proglasi za presudni nacionalni interes. Zato je važno da nacija ima čisti nacionalni teritorij na kojem će biti što manje drugih, kako bi se nacionalno krdo što više zbilo i s ponosom uzvikivalo vođino ime.
BiH je ogledni primjer upravo takve povijesne zbilje. Agresija i građanski rat 1992 – 1995 u njoj rezultirali su, nakon etničkog čišćenja, jasno iscrtanim nacionalnim teritorijama, uz novu mapu većina i manjina konstitutivnih naroda. Baš zato se hobsbaumovski rečeno nacija mora držati u stalnoj vrsti neke paranoje ili fobije, kako su danas SAD i EU npr. obilježena rusofobijom i sinofobijom, ali i drugim vrstama ksenofobnih i čak rasističkih naracija. U BiH su nacionalne paranoje i fobije dignute do maksimuma, baš kao i u njenom susjedstvu, Srbiji i Hrvatskoj, koje su bez sumnje u ratu izvršile agresiju na BiH.
Zamislimo sad u takvom kontekstu našeg novinara, akademičara, pripadnika klera, tajkuna, političara koji će pojam nacije objasniti kao konstrukt i heterogenu cjelinu sastavljenu od različitih klasa. Srbi, Hrvati i Bošnjaci su sveprisutne kategorije u javnom diskursu. (Nas Ostale tu se množi s nulom, pogotovu u situaciji kad nam je malčice tamnija koža. Znate li npr. ijednog Roma u vrhu političkih partija i kandidatskih listi? Nije valjda da su svi nepismeni, glupi i zatucani.) Zašto bi bilo ko od pripadnika pomenutih profesija napustio zonu komfora, potkopao poredak i izgovorio mrski pojam iz socijalizma – radnička klasa. Neće zadugo, baš kao što nije u proteklih trideset godina od rata naovamo. A nekada je bauk komunizma u Marksovom i Engelsovom Manifestu kružio Evropom. Danas ne može u BiH ni bauk radničke klase.
Umjesto nje, mediji i svi drugi ideološki aparati države koriste pojmove radnici i, rodno senzitivni, radnice, kako bi depolitizirali i deideologizirali radničku klasu. I uspjeli su u tome. Sasvim. Gotovo bespovratno. Radnička klasa je nestala, a društvenom scenom haraju Bošnjaci, Srbi i Hrvati. To znači da je radnik doveden do toga da izgubi interes za vlastitu, a dobije onaj za nacionalnu egzistenciju. Ovo podrazumijeva dobrovoljno pristajanje na bezočnu eksploataciju i žrtvovanje svoje radne snage za interese tajkuna i nacionalističkih oligarhija, te, naravno, klera koji ne brine o metafizičkoj ili moralnoj sadržini ljudskog postojanja, nego o nacionalističkoj ideologiji i nacionalnim ciljevima. Drugim riječima, radnik koji postoji isključivo za naciju, radi za njene bezočne tajkune koji su preko svojih nacionalnih (čuj mene: nacionalnih, evo me pišem kao da radim na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu), precizno rečeno nacionalističkih partija pokrali sve što se pokrasti dalo u pljačkaškoj privatizaciji društvenog bogatstva. Hajmo probati oslikati razmjere te pljačke: Energoinvest, Šipad, Unis, Tas, Hidrogradnja, Bratstvo Novi Travnik, Soko Mostar, HEPOK Mostar, UPI, Soda-so, Bosnalijek, Rudi Čajavec, Vispak, KTK Visoko, Pretis, Famos, Agrokomerc, Željezara Zenica, Koksara Lukavac, a uz ove gigante dolazi niz srednjih i malih preduzeća, koje je gradio socijalizam, a pokrao tajkunsko-kompradorski kapitalizam što su ga kreirale nacionalističke partije SDA, SNSD, HDZ.
Šta je bilo s radničkom klasom koja je ginula na linijama fronta? Njoj su podijeljeni certifikati, npr. u iznosu od 25. 000 KM, čija je tržišna vrijednost bila oko 200 KM. Te certifikate su otkupili tajkuni i privatizacijski fondovi za pomenutu tržišnu vrijednost i njima kupovali sve. Tom svemu nacionalističke partije su oborile cijenu do maksimuma. Činjenica je da je Haris Silajdžić prodao polovinu Željezare Zenica za 1 KM, a poslije drugu polovinu SDA za 2 KM. Kuvajtski investicijski fond (KIA) je, da razmjere pljačke postanu očigledne, od Silajdžićeve prodaje zeničke željezare zaradio prema nekim procjenama 68 do 70 miliona KM, a Arcelor Mitalu je svoj udio u Željezari prodao za 120 miliona KM. Istodobno, valja navesti i podatak da se Kuvajtski investicijski fond obavezao da će zaposliti 4 150 radnika, a zaposlio je svega 1 000. Prije rata u toj firmi i njenim kooperantima radilo je oko 20 000 radnika.
Ali, to je tek jedan od primjera pljačke društvenog bogatstva koji ovdje navodim tek kao ilustraciju laži SDA i njenih satelita vezanih za provođenje stečaja ove firme koji provodi vlasnik Pavgorda Gordan Pavlović Goci, tajkun iz Dodikovog kruga moćnika.
Iz ovog, ali i drugih slučajeva slijedi jednostavan zaključak: radničkoj klasi je oteto i pokradeno ono što je ona sama u socijalizmu izgradila. Kada je izašla iz ratnih rovova, radnička klasa je ušla u nacionalni kazamat u kojem su je opljačkali tobožnji zaštitnici nacija, SDA, HDZ, SNSD, ponavljam još jednom da ocrtam svu bahatost, gramzivost i predatorsku prirodu tih partija i njihovih tajkuna.
Pitanje radnika niko nikad nije postavio na dnevni politički red do današnja Vlade Federacije BiH koju predvodi Nermin Nikšić. Ona je tzv. minimalac, odnosno minimalnu platu s 596 KM digla u januaru 2025. na 1 000, a dječiji dodatak sa 117 na 190 KM. Nije to jedino povećanje, jer je npr. Fond solidarnosti s 0 KM dignut na 77 miliona KM. A na tu odluku se digla SDA-ovska medijska mašina i tobožnji ekonomski analitičari na službi u toj partiji, zarzali su i drugi politčarčići iz DF, Stranke za BiH itd. Prijetilo se propašću ekonomije Federacije BiH, gubitkom desetina hiljada radnih mjesta, a politička mržnja je narasla do maksimuma, čak je i Naša stranka zabijala nož u leđa Nikšiću i SDP-u predlažući da minimalac bude svega 800 KM.
Ništa od tih zlogukih najava nije se desilo, ekonomija je ostala stabilna, a broj zaposlenih je porastao od oko 545 000 u januaru ove godine na gotovo 549 000 u junu.
Nikšićeva vlada se sjetila radničkih prava i uvođenjem neradne nedjelje, ali i penzionera kojima je povećala penzije za 17%, te još nekih socijalnih mjera kao što je uvođenje jednokratne pomoći porodiljama u iznosu do 1 000 KM.
Da naglasim, ovo je prva vlada od rata do danas koja je podigla prava radnika, a istovremeno ukupna izdvajanja za doprinose smanjila u julu 2025. za 13,25% u odnosu na raniji iznos.
A šta su kao kontramjeru poduzeli tajkuni nacionalističkih partija? Podigli su cijene svojih proizvoda nastojeći da otmu radnicima njihovo povećanje minimalca. Tu i dolazimo do ključnog problema. Nacija nije homogena zajednica kakvom je predstavlja nacionalizam i njegova medijska, vjerska, intelektualna, politička i druga mašinerija za porobljavanje uma. Ne, ona je obilježena klasnim jazom, a u tajkunskom kapitalizmu taj jaz je strahovit, pa BiH zbog njega postaje demografska pustinja. Paradoks je u tome što nacionalističke oligarhije tobože brane naciju i bore se za nacionalna prava, dok pripadnici te nacije bježe ispod njihove bezočne vlasti. Zato je klasni jaz i sukob sama bit postojanja nacije.
Konačno, radnici moraju shvatiti da čine potlačenu radničku klasu i da se za svoja prava moraju boriti svim silama, naročito onim političkim. Zato pitanje u naslovu ovog teksta i nije za koga, nego za šta glasa radnička klasa? A odgovor je jednostavan: onda kada glasa za nacionalističko-tajkunske partije ona glasa za svoju potlačenost, bezočno izrabljivanje, oduzimanje prava, kao što joj SDA, DF i Stranka za BiH prijete da će ukinuti neradnu nedjelju kad dođu na vlast, te na koncu za svoje stalno siromašenje i beznađe iz kojeg bježe njena djeca u inostranstvo. A da se zna, ideja ljevice ne umire tako lako. Naprotiv, što su nacionalističko-tajkunske partije gore, ljevičari, ma koliko ih bilo, bit će žešći. Bauk će kružiti Bosnom i Hercegovinom, bauk radničke klase.