Uvijek strateg, kineski vođa preuzima ofenzivu, i u inostranstvu i kod kuće. To su loše vijesti za globalni poredak i manjine u njegovoj zemlji.
Piše: Simon Tisdall
Zamislite što bi se dogodilo da britanski premijer u Londonu kaže Škotima da ne mogu imati vlastiti parlament, nacionalnu fudbalsku reprezentaciju ili nositi svoju zastavu. Ili da se Velšanima kaže da su im jezik i poezija zabranjeni i da se više ne smiju učiti u školama. Uslijedila bi pobuna koja bi vjerovatno uništila Ujedinjeno Kraljevstvo. Pa ipak, upravo to Xi Jinping, kineski komunistički car, poručuje za oko 125 miliona pripadnika 55 etničkih i religijskih manjina, koji zajedno čine oko 9% stanovništva zemlje (u kojoj su većina Han Kinezi).“
Xi tvrdi da će njegova politika sinizacije, utjelovljena u novom zakonu o “etničkom jedinstvu”, potaknuti nacionalni identitet i integraciju te, proširenjem obavezne upotrebe mandarinskog jezika, poboljšati životne i radne izglede. Manjine bi se trebale “čvrsto zagrliti poput sjemenki nara” kako bi izgradile snažnu, ujedinjenu Kinu, kaže. Ali Tibetanci, Mongoli, Ujguri i drugi koji cijene svoj zaseban jezik i običaje žestoko se protive onome što vide kao prisilnu asimilaciju u konformističku, netolerantnu monokulturu kojom dominira tunelska vizija Komunističke partije. Za njih je to etničko čišćenje pod drugim imenom.
Novi zakon osudile su, iako ne preglasno, zapadne vlade, a još glasnije organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala. Smrt Lobge Rangzena, aktivista pokreta Free Tibet koji se zapalio u znak protesta ispred UN-a u New Yorku prošlog mjeseca, nakratko je privukla međunarodnu pažnju. Ali takve tragedije nisu nove. Opsežna represija u Tibetu i brutalni logori za “preodgoj” u Xinjiangu samo su dva dugogodišnja aspekta Xijevog intenzivnijeg nacionalnog rata protiv neslaganja, različitosti i raznolikosti. Zakon i njegove oštre kazne, koje se protežu i na kineske građane u inostranstvu, dodaju pravnu težinu postojećim naporima da se provede njegova i stranačka volja (većinom ista stvar ovih dana) stvaranjem politički poslušnog, zastrašenog stanovništva koje se ne usuđuje uzvratiti.
Na Zapadu se ukorijenio iscrpljujući fatalizam u vezi s ponašanjem Kine, bilo da se radi o progonu manjina, uništavanju demokratije u Hong Kongu, osvetoljubivim progonima prodemokratskih aktivista poput bivšeg izdavača Apple Dailyja, Jimmyja Laija ili okrutnom suzbijanju nezavisnih hršćanskih crkava i “neodobrenih” vjerskih skupina. Kao da se Xijeva Kina sada doživljava kao prevelika, preekonomski moćna i previše vojno prijeteća da bi se na nju uticalo, a kamoli obuzdalo ili kontrolisalo. Kada su u pitanju unutrašnji poslovi Kine, lakše je kloniti se toga. Nespretno balansirajući trgovinu i sigurnost te krivo šuteći o ljudskim pravima, Britanija je daleko od jedine među zapadnim demokratijama koja ne uspijeva artikulisati koherentnu politiku prema Kini.
No Xijeva sve agresivnija i beskompromisnija politika nije ograničena samo na domaća pitanja. Na vlasti skoro 15 godina, 73-godišnji Xi postaje sve samouvjereniji i agresivniji u ostvarivanju svog međunarodnog popisa želja: uspostavljanje Kine kao dominantne globalne sile, potiskivanje SAD-a na drugo mjesto i stvaranje svoje zemlje ključnim središtem novog multipolarnog sigurnosnog, ekonomskog i diplomatskog poretka. Njegov popis nasljeđa uključuje preuzimanje Tajvana prije nego što se ne povuče iz politike i neospornu supremaciju u azijsko-pacifičkoj regiji. Sve ukazuje na jedno: na Xijevu krunidbu kao najvećeg kineskog vođu od Mao Zedonga.
S približavanjem 21. partijskog kongresa, 2027. bi mogla biti velika godina za Xija – i on već priprema svoje poteze. Njegova diktatura izgleda neosvojiva. Očekuje se da će najviši režimski kadrovi, koji se ove sedmice sastaju na tajnom sastanku u primorskom ljetovalištu Beidaihe u pokrajini Hebei, podržati njegov udvostručeni napor da se provede lojalnost i disciplina u redovima – službena fraza je “kontinuirani napredak pune i rigorozne stranačke samouprave”. Okupljanje u Beidaiheu i još jedan sastanak zakazan za oktobar, događaju se usred gotovo staljinističkih čistki visokih političkih i vojnih dužnosnika.
Znaci odlučnijeg međunarodnog stava su posvuda. Posljednjih mjeseci Kina je rasplamsala nacionalističke tenzije s Japanom i namjerno provocirala Filipine u spornim područjima Južnog kineskog mora. Zastrašivanje Tajvana je neprestano. Ove sedmice, japanska najnovija bijela knjiga o odbrani istakla je Kinu kao “neviđeni strateški izazov” i upozorila da se prijetnja približava kući. Admiral Samuel Paparo, zapovjednik američke Pacifičke komande, uputio je kritike kineskim “prisilnim akcijama” u nastojanju, rekao je, da postigne regionalnu dominaciju.
Xi sada aktivno izaziva SAD i Zapad na nekoliko drugih frontova. Kina navodno planira Iranu isporučiti do 400 ručnih raketa i nove sisteme protivzračne odbrane. Već materijalno pomaže ruskoj agresiji protiv Ukrajine. A ohrabreni Peking raspoređuje vrstu trgovinskog oružja koju Donald Trump toliko voli. Prošle godine ograničio je izvoz vitalnih rijetkih minerala, na veliko negodovanje Washingtona. Tek ove sedmice, Kina je uzvratila na Trumpove nove tarife blokiranjem prodaje tehnologije dronova.
Xijev sve optimističniji stav uveliko duguje Trumpovom omalovažavanju globalnog poretka nakon 1945., preziru prema međunarodnom pravu i nacionalnom suverenitetu (kao što se vidi u Venezueli i Grenlandu) te zategnutim odnosima s tradicionalnim saveznicima poput Japana, Južne Koreje i evropskih zemalja NATO-a. Mnogi sada SAD smatraju nepouzdanim partnerom. Za Kinu je Trumpovo preusmjeravanje fokusa s Azije na zapadnu hemisferu zlatna prilika koju treba iskoristiti dok traje. To bi mogao biti jedan od razloga zašto je Xi poduzeo neobičan korak i pristao posjetiti Trumpa u Washingtonu sljedeći mjesec, tako brzo nakon njihovog majskog sastanka u Pekingu.
Očekuje se da će glavni fokus samita biti vještačka inteligencija, usred zabrinutosti SAD-a da je u opasnosti da izgubi trku vještačke inteligencije. Prema riječima kineskih komentatora, Trump je zatražio sastanak nakon što je Kina dogovorila partnerstva u području vještačke inteligencije s 28 zemalja, uglavnom s globalnog juga. Vještačka inteligencija je “vjerojatno najveća stvar koju je iko ikada vidio”, rekao je Trump prošli mjesec. “Ko god pobijedi u toj trci, vjerovatno će pobijediti, tačka.” Čime vjerovatno misli osvojiti krunu supersile 21. vijeka.
Summit će vjerovatno potvrditi utisak koji je ostavio prethodni: da je Xi, nadmudrivši Trumpa po pitanju sigurnosti azijsko-pacifičke regije i Tajvana, akumulirajući geopolitički uticaj i pobjeđujući u trgovinskim i tehnološkim ratovima, na dobrom putu da ostvari svoju ambiciju da stekne prevlast nad SAD-om. Pa ipak, na kraju je Xi i dalje neizabrani autokrat, nasilnik u odijelu koji se oslanja na silu kako bi ostao na vlasti. Ne uspijeva ostvariti ekonomske rezultate i, kao i u Indiji i drugdje, mladi urbani Kinezi možda neće unedogled tolerisati njegov staromodni tip gušećeg autoritarizma. Ko zna? Možda će se njegov zakon o etničkom jedinstvu na kraju pokazati kao korak predaleko – kao što bi se sigurno pokazao u Britaniji.
Svi bi trebali biti na oprezu. Xi, koji nije prijatelj Zapada, mogao bi se pretvoriti u otvorenog neprijatelja dok su sve oči uprte u Iran, Gazu i Ukrajinu. Simbolično, ako još ne i fizički, opasno nesputani Xi zatvara vrata mirnom suživotu kod kuće i u inostranstvu.
The Guardian