Na Trgu Krajine u Banjoj Luci nedavno je postavljen brojač zaduženja Republike Srpske.
Prema medijskim izvještajima, brojač je predstavljen kao upozorenje građanima da se javni dug povećava iz sekunde u sekundu, uz poruku da će novo zaduženje dodatno opteretiti građane.
Na prvi pogled, poruka je jednostavna i snažna: dug raste, građani plaćaju, vlast troši.
Upravo zato je ovaj slučaj dobar primjer za građansku forenziku.
Brojač zaduženja može biti koristan alarm. On složenu budžetsku temu pretvara u sliku koju svako može razumjeti. Umjesto tabela, izvještaja i skupštinskih materijala, građani vide cifru koja raste.
Ali alarm nije isto što i objašnjenje. Broj koji raste na ekranu može privući pažnju, ali sam po sebi ne govori dovoljno: kako je dug nastao, ko ga je odobrio, pod kojim uslovima, kome se duguje, za šta se novac koristi i ko će snositi posljedice.
Zato je osnovno pitanje ove studije slučaja: Da li brojač zaduženja proizvodi stvarnu transparentnost ili samo politički efekat?
Šta je ovdje legitimno?
Javni dug je ozbiljna tema. Građani imaju pravo da znaju koliko su zaduženi. Imaju pravo da znaju ko ih zadužuje, po kojoj kamati, sa kojim rokom otplate i za koju namjenu.
Svaka vlast koja donosi odluke o zaduženju mora položiti račune. Svaka opozicija ima pravo da takve odluke kritikuje. Svaki građanin ima pravo da pita: koliko ovo košta i ko će to platiti?
U tom smislu, brojač zaduženja otvara važno javno pitanje.
Problem nastaje ako se sve završi na političkoj slici.
Gdje počinje populistički element?
Populizam često ne počinje izmišljenim problemom. Vrlo često počinje stvarnim problemom: dugom, siromaštvom, korupcijom, bahatošću vlasti ili nefunkcionalnim institucijama.
Populistički element nastaje kada se složen problem svede na jednostavnu emocionalnu poruku.
U ovom slučaju: cifra raste, građani se ljute, političar stoji pored brojača i predstavlja se kao neko ko narodu pokazuje istinu.
Takav format je komunikacijski efikasan. Ali nije dovoljan za stvarnu javnu kontrolu.
Brojač ne pokazuje strukturu duga. Ne pokazuje kamate. Ne pokazuje rokove dospijeća. Ne pokazuje ugovore. Ne pokazuje namjenu sredstava. Ne pokazuje ko je glasao. Ne pokazuje da li se novac koristi za razvoj, za vraćanje starih dugova ili za krpljenje budžetskih rupa.
Zato građani ne bi trebalo da stanu kod brojača. Brojač može biti početak pitanja, ali ne smije biti kraj razmišljanja.
Izborna godina i PR mašinerija
Ovaj slučaj treba posmatrati i u širem političkom kontekstu. Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Banja Luka imaju decenije iskustva sa političkim manipulacijama, velikim riječima, krizama koje se proizvode po potrebi i spektaklima koji služe za usmjeravanje pažnje.
Kada se tome doda činjenica da je riječ o izbornoj godini, svaki politički performans mora se čitati sa dodatnim oprezom.
To ne znači da je svaka politička poruka lažna. Ne znači ni da je svaka opoziciona kritika neosnovana. Javni dug jeste ozbiljna tema. Zaduženje građana jeste pitanje od javnog interesa.
Ali građani ne bi trebalo da slijepo vjeruju svemu što izađe iz PR mašine političara, bez obzira na to da li dolazi od vlasti, opozicije, lokalnih lidera, republičkih funkcionera ili stranačkih komunikacionih timova.
Politički PR ne služi prvenstveno tome da građanima objasni stvarnost. On služi da oblikuje utisak.
Zato je važno razlikovati tri stvari:
političku poruku;
provjerljivu činjenicu;
institucionalnu odgovornost.
Brojač zaduženja je politička poruka.
Podaci o dugu, kreditima, kamatama, rokovima otplate i namjeni sredstava su provjerljive činjenice.
Obaveza da se ti podaci objasne pripada nadležnim institucijama i odgovornim funkcionerima.
Forenzička pitanja za građane
Građanska forenzika nije nadležni organ, ministarstvo finansija, revizorska institucija niti odgovorno lice za upravljanje javnim dugom. Ova studija slučaja ne treba da umjesto institucija utvrdi sve činjenice o javnom dugu.
Njen cilj je informativan i edukativan: da pokaže kako građani mogu postavljati bolja pitanja.
Ako je javni dug problem, onda građani imaju pravo da pitaju:
Koji konkretni akt je osnov za novo zaduženje?
Ko je predložio zaduženje?
Ko je glasao za, ko protiv, a ko nije glasao?
Ko je kreditor ili kupac obveznica?
Koja je kamatna stopa?
Koji je rok otplate?
Za šta se novac koristi?
Da li se novac koristi za investicije, vraćanje starih dugova ili tekuću potrošnju?
Postoje li revizorski nalazi o javnom dugu?
Da li su svi dokumenti lako dostupni javnosti?
Da li političari koji traže transparentnost od drugih primjenjuju isti standard u institucijama kojima sami upravljaju?
Ovo posljednje pitanje je posebno važno. Ako se traži transparentnost republičkog duga, isti standard mora važiti i za gradske budžete, lokalna zaduženja, javne nabavke, subvencije, regulacione planove, dozvole, javna preduzeća i troškove promocije.
Transparentnost nije megafon. Transparentnost je provjerljiv trag.
Veza sa knjigom “Why Populists Are Winning”
U knjizi “Why Populists Are Winning and How to Beat Them”, Liam Byrne objašnjava da populisti pobjeđuju jer znaju prepoznati bijes građana. Ljudi osjećaju da sistem ne radi za njih. Vide dugove, nepravdu, korupciju, privilegije i institucije koje često ne polažu račune.
Ali populistička politika taj bijes često ne vodi prema dokazima i odgovornosti. Ona ga vodi prema spektaklu.
Brojač zaduženja je dobar lokalni primjer te granice.
On prepoznaje stvaran problem. On ga čini vidljivim. On izaziva reakciju. Ali ako nakon brojača ne dođu dokumenti, pitanja, odgovori i jednaki standardi za sve političke aktere, onda brojač ostaje politička scenografija.
Građani ne treba da odbace takav signal. Ali ne treba ni da ga prihvate zdravo za gotovo, jer svaka politička poruka mora se moći provjeriti.
Šta bi bila stvarna transparentnost?
Stvarna transparentnost ne bi bila samo brojač na trgu.
Stvarna transparentnost bila bi javna i razumljiva baza podataka o dugu.
Takva baza bi pokazivala ukupan iznos duga, pojedinačna zaduženja, kamate, rokove otplate, namjenu sredstava, odluke kojima je zaduženje odobreno, rezultate glasanja, izvještaje o trošenju novca i revizorske nalaze.
To bi onda bio demokratski alat.
Brojač je signal. Baza dokumenata je kontrola.
Razlika je velika.
Zaključak
Brojač zaduženja može biti koristan alarm. Ali alarm nije institucionalno objašnjenje.
Ako se građanima javno prikazuje da dug raste, nadležne institucije i odgovorni funkcioneri moraju omogućiti da se taj dug razumije: kojim aktom je odobren, pod kojim uslovima, za koju namjenu, po kojoj cijeni i sa kakvim posljedicama po građane.
Ova studija slučaja nije poziv da se automatski prihvati ili odbaci poruka brojača zaduženja. Ona je poziv da se političke poruke, posebno u izbornoj godini, ne konzumiraju pasivno.
Građani ne treba da budu publika političkih scenografija. Treba da budu aktivni kontrolori javne vlasti.
Treba tražiti dokument.
Treba tražiti nadležnost.
Treba tražiti odgovornost.