Foto: Brett Sayles/Pexels
Ne, autoriteti nisu nestali i teško da će ikada nestati dok je čovjeka i ljudske zajednice. Ali jesu u konstantnom procesu kategorijalne transformacije. Neki autoriteti slabe ili nestaju, neki se drugi autoriteti pojavljuju i jačaju, donoseći sa sobom nove forme i sadržaje.
Piše: Hajrudin Hromadžić
Novinarkin sugovornik odavao je utisak ugodnog čovjeka. Inteligentan, opušten, diskretno zabavan, urbani čovjek u srednjim pedesetim godinama života. Dobro se uklapao u audio komorni mizanscen, reprezentaciju etera karakterističnu za Treći program Hrvatskog radija.
Klasičan je glazbenik, autor originalnih skladbi, usto i profesor na Muzičkoj akademiji. Stoga je bilo logično, nakon uobičajene lamentacije o nezainteresiranosti mlađih generacija za posvećeno bavljenje nekom temom, da ih je razgovor u jednom trenutku odveo i do pitanja njegovih pedagoških iskustava, kakve trendove opaža i slično.
Tu se profesor između ostalog kritički osvrnuo na običaj mladih kolega i kolegica, njegovih studenata, da ga u prolazu na fakultetu, u liftu ili na hodniku, nerijetko opušteno pozdravljaju s klasičnim zagrebačkim “bok”, nastavljajući pritom opušteno čavrljati na telefon o svemu i svačem.
Usporedio je to s vlastitim strahopoštovanjem koje osjeća i ritualno pokazuje prema nekim svojim, još živućim profesorima u mirovini kada ih sretne. Svjestan je, veli, da je tako i u drugim poljima i da to nije njegovo ekskluzivno iskustvo. Bilo je jasno kamo takva naracija vodi, da će kratku opservaciju zaključiti tezom kako danas više nema autoriteta.
Dakle autoritet, ili manjak autoriteta u društvu i kulturi, ono je što kolegu muči. Profesor je pritom tek jednim dijelom u pravu. Nisu mu sociološka i/li kulturološka problemska pitanja profesionalno bliska, pa mu zato nećemo zamjeriti manjak preciznosti.
Nerazumijevanje, a onda i posljedična kritika mladih od strane starijih generacija, konstanta je u ljudskoj povijesti. Moguće ih je u nekim varijacijama zaslijediti od prvih sačuvanih tragova, zapisa, u slučaju tzv. zapadne kulture baštinimo ih još iz antičke filozofije.
No kolega je u nečem i djelomično u pravu kada govori o spomenutoj temi. Ne, autoriteti nisu nestali i teško da će ikada nestati dok je čovjeka i ljudske zajednice. Ali jesu u konstantnom procesu kategorijalne transformacije.
Neki autoriteti slabe ili nestaju, neki se drugi autoriteti pojavljuju i jačaju, donoseći sa sobom nove forme i sadržaje. Pa su tako i neki klasični autoriteti poput profesorskog, u povijesnoj epohi postprosvjetiteljstva izgubili na društvenom značaju, snazi i statusu.
No nije to sudbina svih tipova klasičnog autoriteta, nekima još uvijek dosta dobro ide. Primjerice, svećenicima ili liječnicima.
Oni prvi svojom institucionalnom snagom zadržavaju autoritet posrednika prema čovjekovoj najvećoj enigmi, a stoga i strahu, smrti. Na liječnike pak delegiramo naše povjerenje i nadu da će nas svojim znanjima još uvijek zadržati u ovostranom svijetu.
Takvim primjercima autoriteta starog kova pridružili su se autoriteti novog vremena. Imenujemo ih influenserima, jutjuberima, selebima… ukratko slavnima. Ljudi-slike u svijetu koji je tek slika.