Foto: Pexels
Što se događa s klasnom borbom ako 5-10% najbogatijih ljudi na svijetu čine ni više ni manje nego radnici?
Piše: Nika Šintić
Istina, ti radnici nisu obične nadničarke koje žive od plaće do plaće, ili proletarijat apsolutiziran u realsocijalističkim projektima, već milijunaši čiji prihod potječe ne samo od privatnog vlasništva, nego i od njihova vlastita rada.
Govorimo o specijaliziranim odvjetnicama, prominentnim neurokirurzima, direktorima korporacija, pa i nekim holivudskim zvijezdama.
Branko Milanović, sveučilišni profesor, ekonomist i svjetski autoritet u istraživanju nejednakosti, ovu novu elitu naziva homoplutijom, a umjesto klasičnih zemljoposjednika i kapitalista u nju ubraja visokoobrazovane stručnjake i stručnjakinje čije su plaće dopunjene imetkom dostatnim da ih smjesti na sam vrh profitnog lanca.
Antagonizam između rada i kapitala nestaje u njihovom liku, premda se s ovog dijalektičkog zaletišta nije preskočila jama nejednakosti. Štoviše, privid zasluge uslijed talenta, vještine i marljivosti stvara u homoplutu i osjećaj prijezira prema svima manje uspješnima od njega, pa stečene i naslijeđene privilegije čiste savjesti prebacuje svome potomstvu, istiskujući društvenu mobilnost tamo gdje misli da joj svojom vrsnošću doprinosi.
Ovo kalvinističko ćudoređe, dodajmo, uklapa se u ponovni uzlet politike rezova, s njezinim uzdizanjem štedno-investitorske klase nauštrb radništva lišenog ikakva samoprijegora i discipline. Kombinacijom obimnog vlasništva, školovanosti i visoko plaćenog zanimanja homoplut prevladava ranjivosti obaju ovih društvenih-ekonomskih slojeva, makar zadržava njihov meritokratski duh.
Pošto bogatstvo crpi iz više paralelnih izvora, poput kapitala, rada, političkog utjecaja i umreženosti, otporan je i na različite šokove tržišta rada i makroekonomije. No, ako su elitni radnici-kapitalisti prilagodljiviji – a time i tvrdokorniji – od svojih prethodnika, zašto se onda globalna nejednakost, mjerena raspodjelom dohotka, nastavlja povećavati?
Svojom posljednjom knjigom, Velika globalna transformacija: nacionalni tržišni liberalizam u multipolarnom svijetu, Branko Milanović ne povlači ravnu uzročnu crtu između novih elita i novih obzora nejednakosti, već ih svrstava u ključne čimbenike šire društveno-ekonomske preobrazbe na pomolu. Krajem travnja u zagrebačkoj Laubi u razgovoru sa Stipom Ćurkovićem iz programskog odbora Subversivea i Mislavom Žitkom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Milanović je smjestio ova klasna prestrojavanja u globalizacijske procese čije neoliberalno obličje, kaže, sada prelazi u nacionalni tržišni liberalizam.
U središtu ovih tektonskih pomjeranja je uspon Azije, posebice Kine, Indonezije, Vijetnama i Indije. Približavajući se bogatim zemljama „političkog Zapada“, ove sile istodobno utječu na smanjenje nejednakosti na svjetskoj razini i potiču njezin porast između zasebnih država.
Kina je postala suviše velik igrač da bi se uklopila u svjetski poredak ocrtan šestarom (i puškama) Amerike i njezinih saveznika, zbog čega depolitizirani nabavni lanac, određen niskim carinama, prohodnošću rada i slobodnom trgovinom, sada ustupa mjesto strožoj kontroli izvoza, sankcijama, protekcionizmu i vojnim prijetnjama. Premda ovim mjerama škodi i domaćim stopama rasta, Amerika ih koristi kako bi usporila jačanje Kine i zadržala vlastito ekonomsko prvenstvo.
Neoliberalizmu je smrtni udarac zadala financijska kriza 2008. godine, kada političke turbulencije, prosvjedi, dugovi i masovne migracije pripremaju teren za dva prijelomna događaja: Trumpov prvi mandat i Brexit.
Ekonomski disparitet, snižavanje društvene pokretljivosti, više stope smrtnosti i morbiditeta među pripadnicima i pripadnicama siromašne i srednje klase, recesija i prekarizacija rada odonda se sve više stavljaju na teret sustavu što je izrodio prethodno opisani nouveau riche, a sa – desetljećima prije otpočetim – potiskivanjem konceptualne aparature marksizma kao ulaza u čitanje (i mijenjanje) socijalno-ekonomskih odnosa, radništvo se počinje utjecati desnici.
Tom odgovoru pogoduje sama logika ordinalnog rangiranja; ako se netko penje, netko drugi mora pasti. Zbog napretka Kine zapadne su srednje klase počele stagnirati, i stagniranjem oslabile. Dovoljno se, ističe Milanović, osvrnuti na primjer Italije, čija se srednja klasa sa 70. percentila u globalnom smislu spustila na 55. percentil.
Takav pad relativnog dohotka posljedica je bogaćenja kineske populacije, a još će se znatnije osjetiti u usporedbi pristupa dobrima s globalnim cijenama. Nezadovoljstvo ovim srozavanjem, odraženim u smanjenju realne kupovne moći, težim uvjetima života i nesigurnim poslovima, Trump instrumentalizira na nacionalističko-populističkoj osnovi, umjesto da oporezuje 1% svojih najbogatijih sugrađana kako bi pomogao ostatku stanovništva.
„Velika globalna transformacija“ tako zadržava neka neoliberalna obilježja, poput smanjenja javnih rashoda, regresivnog poreza, fleksibilizacije radnog zakonodavstva i privatiziranja socijalnih servisa, ali ih prebacuje iz internacionalnog u nacionalni kontekst. Međudržavni pak odnosi sve više poprimaju merkantilistički karakter, poništavajući zadnje tragove Montesquieuove „nježne trgovine“, kadre poticati mir i civilizirano ophođenje među narodima.
Kakve će razmjere ta tvrdorukaška politika doseći, ostaje neizvjesno, no može se zaključiti da za račune neće kucati na vrata homoplutiji. Njezini redovi biti će zaštićeni gdje god nicali.
Pritom je indikativno da su oni isti globalizacijski i neoliberalni tokovi pogodovali uspjehu specifičnog gospodarsko-političkog koktela Kine, koja, prema podacima Luksemburške ankete o prihodima (LIS), sadrži najveći udio elitnih radnika-kapitalista na čitavom svijetu.
Dok je sve do 1990-ih godina preko 80% ljudi na vrhu svoj prihod stjecalo posredstvom države, danas su ih posve premašili kapitalisti iz privatnog sektora te profesionalna menadžerska klasa; gotovo svi su, dakako, učlanjeni u Komunističku partiju.
Što se, dakle, događa s klasnom borbom? Metastazirala je poput samog kapitalizma.