Foto: Unsplash
Građani Bosne i Hercegovine svjedoče sve većem broju incidenata, od saobraćajnih konfrontacija do pljački kojima je zajednička upotreba vatrenog oružja. Bilo da se radi o lakom naoružanju poput pištolja ili, pak, još opasnijim automatskim i poluautomatskim puškama, ishod često završi kobno.
Povećanom interesovanju za vatreno oružje doprinose i osjećaj nesigurnosti, nepovjerenje u institucije te traume koje veliki dio stanovništva BiH nosi iz tragičnih 90-ih godina.
U BiH mnogi građani posjeduju oružje još iz vremena rata “za svaki slučaj” ili zbog uvjerenja da institucije ne mogu garantovati njihovu zaštitu.
Trauma, kolektivna sjećanja i naslijeđeni mentalitet preživljavanja igraju ključnu ulogu u tome da oružje nije samo sredstvo odbrane već i simbol kontrole nad vlastitim životom, u društvu koje već decenijama živi u neizvjesnosti.
Prema podacima Centra za kontrolu malokalibarskog i lakog naoružanja (SEESAC), od početka 2025. do danas zabilježeno je 615 incidenata u kojima je došlo do upotrebe vatrenog oružja. Poređenja radi, tokom 2024. zabilježeno je 499 incidenata u kojima je bilo korišteno vatreno oružje na području Bosne i Hercegovine.
Iz ove organizacije ističu da je u 98 posto (3517) slučajeva sudjelovala osoba muškog spola, dok žene čine samo dva posto (75) crne statistike.
Slika je nešto drugačija sa žrtvama – 79 posto (834) žrtava su muškarci, a 21 posto (218) žene.
Prema studiji Koordinacionog odbora za malo oružje i lako naoružanje za 2024, utvrđeno je da u BiH ima 363.929 registrovanih komada naoružanja različitih kalibara, što predstavlja povećanje od približno 2,5 posto u razmaku od jedne godine. S druge strane, prema podacima organizacije Small Arms Survey (Švicarska), broj nelegalnog i neregistrovanog oružja premašuje brojku od 800.000. To znači da na stotinu stanovnika BiH ima 31 komad vatrenog oružja.
MUP Kantona Sarajevo je samo u 2025. zaplijenio 35 pušaka, 161 pištolj, deset ručnih bombi, 151 nož, 17 boksera 13.157 petardi, 469 predmeta za nanošenje tjelesnih ozljeda i 2.290 komada municije raznog kalibra, a sve u sklopu nastojanja da se za građane stvori što sigurnije okruženje.
Nažalost, primjeri upotrebe vatrenog oružja sa smrtnim ishodom u našoj zemlji su brojni. U novembru 2025. u Mostaru je ubijena Aldina Jahić, koju usmrtio Anis Kalajdžić. Kako je tada kazao ministar unutrašnjih poslova HNK-a Mario Marić, Kalajdžić nije imao dozvolu za nošenje oružja.
Ubistvo Anela Krše iz 2024. u Sarajevu, koje je počinio Nihad Sarajkić, koji, također, nije imao dozvolu za nošenje oružja, je još jedan sličan primjer.
Nepovjerenje u sistem
Sigurnosni stručnjak Taib Spahić za Oslobodjenje.ba kaže da je sve veći broj incidenata u kojima dolazi do upotrebe vatrenog oružja – nerijetko i sa smrtnim ishodom – posljedica nepovjerenja građana u institucije, manjak institucionalnih kapaciteta, ali i sve veće dostupnosti oružja.
– Građani nemaju povjerenja u institucije i ne vjeruju da će pravda biti zadovoljena, onda iz osjećaja nesigurnosti pribjegavaju nabavci oružja, često na nelegalan način, kaže naš sagovornik.
Spahić ističe da je, zbog odlaska u penziju, na ulicama sve manji broj policajaca. Napominje da policija, ipak, i dalje profesionalno obavlja svoj posao.
Govoreći i najavljenim propisima i novim uredbama, poput one koju je u februaru ove godine najavio ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajeva Admir Katica, Spahić upozorava da one nisu rješenje.
– Smatram da se radi o pretjeranoj politizaciji. Već imamo veliki broj zakona, ali je problem u njihovoj primjeni, kaže Spahić.
On naglašava da pravosudni sistem mora proći ozbiljnu reformu kako bi bila osigurana dosljedna primjena zakona i kako bi građani počeli osjećati pravdu. Napominje i da imamo nezavršenu reformu policije iz 2008, koja je provedena samo na nivou Bosne i Hercegovine, dok je izostala organizaciona reforma na lokalnom nivou.
– Potrebno je završiti tu reformu kako bi se postigla potpuna harmonizacija u primjeni propisa koji regulišu sigurnosna pitanja i doprinose osjećaju sigurnosti građana, smatra on.
Na pitanje o efektima prethodnih akcija sakupljanja nelegalnog oružja, te oružja zaostalog iz rata, takozvane žetve, Spahić odgovara da je njihova korist dvostrana.
– One omogućavaju uklanjanje nelegalnog oružja jer ga građani predaju. Istovremeno, pomažu ljudima koji posjeduju takvo oružje, a ne znaju kako da ga se riješe, jer se boje zakonskih posljedica, pojasnio je.
Kako bi se takav psihološki prag prešao, Spahić smatra da mora postojati i finansijska nadoknada za predato oruže.
– U trenutnoj ekonomskoj situaciji, takav pristup mogao bi biti jedan od efikasnijih načina za rješavanje problema nelegalnog naoružanja, zaključio je.