Ilustracija: Interview.ba
Kada su krajem oktobra prošle godine uhapšeni inspektori i policajci Uprave policije MUP-a TK, optuženi za trgovinu ljudima, javnost je na trenutak bila šokirana. Ne toliko zbog samog zločina – koliko zbog činjenice da su oni koji su trebali štititi zakon, godinama bili njegov najbrutalniji kršitelji.
Piše: Anisa Mahmutovic
Optužbe su bile jezive, djevojčice bez roditeljskog staranja, sistemski podvođene i seksualno zloupotrebljavane. I to ne na margini društva, nego uz asistenciju i učešće ljudi u uniformama.
Na čelu tog lanca našao se inspektor PS Kalesija Besim Kopić. Odmah iza njega Miralem Halilović iz PU Živinice, čovjek koji je u trenutku hapšenja obavljao funkciju predsjednika Komisije za borbu protiv korupcije Vlade Tuzlanskog kantona. Paradoks koji savršeno opisuje stanje sistema: borci protiv korupcije kao dio kriminalne mreže.
Uz njih su uhapšeni i policajci Jasmin Modrić i Dževad Požegić. Među optuženima su i Zijad Jagodić, bivši državni zastupnik i univerzitetski profesor, te Nedim Avdić i Sulejman Šehić.
Pet mjeseci tišine
Pet mjeseci kasnije – tišina.
Pet mjeseci bez novih hapšenja, bez odgovora, bez odgovornosti. Kao da se čekalo da javnost zaboravi.
A onda nova hapšenja. Još policajaca. Još imena. Još dokaza da ovo nije izolovan slučaj, nego obrazac. Emir Kadrić, Ismet Hujdur, Almir Hodžić. I Mirsad Jagodić, sudski tumač. Krug se širi, ali suština ostaje ista: „Sistem je bio saučesnik.“
Kako su nastali kriminalci u uniformama?
Ne preko noći. Ne slučajno.
U Kalesiji, godinama svjesno. Policijska stanica kao kaznena kolonija za problematične kadrove. Mjesto gdje se nisu popravljali, nego umrežavali. Gdje su se disciplinske mjere pretvarale u nagrade u vidu potpune kontrole bez nadzora.
– Tu su slani oni koje niko nije želio – rečenica koja objašnjava sve.
U Živinicama drugačiji model, ali isti rezultat. Ne kazna, nego zaštita. Politička. Ciljana. Dugotrajna. Sistem koji ne kažnjava, nego štiti lojalne bez obzira na cijenu.
A cijena?
Djevojčice bez roditelja.
Godinama se u Tuzlanskom kantonu znalo kako se ulazi u policiju. Ne znanjem. Ne sposobnošću. Novcem. Deset plata unaprijed, u kešu, pravim ljudima. Nakon toga uniforma, značka i osjećaj nedodirljivosti.
Tužilaštvo? Nijemo.
Politika? Udobno smještena u vlastitim mrežama.
Svi su imali „svoje ljude“ u policiji. I svi su šutjeli. Jer sistem nije bio pokvaren bio je dizajniran tako.
Zato danas ne iznenađuje što su maloljetne žrtve radile kao konobarice u objektu povezanom s jednim od optuženih. Niti što niko „nije vidio ništa“.
Zavjet šutnje
Vidjeli su svi. Samo su šutjeli.
Zavjet šutnje u ovoj sredini nije izuzetak to je pravilo.
I nije ovo prvi put.
Nakon ubistva Inele i Tarika Selimovića, institucije su tvrdile da „nije bilo prijava“. Istina je bila drugačija. Poziv je postojao. Reakcije nije bilo.
Dva policajca su danas optužena jer nisu uradila ono što im je bio posao. Ali pitanje ostaje – koliko je takvih slučajeva prošlo neopaženo?
Građani Bosne i Hercegovine danas se zgražavaju. Nad ubistvima. Nad pedofilijom. Nad razmjerama kriminala.
Ali problem nije samo u zločinima.
Problem je u sistemu koji ih proizvodi.
I u društvu koje na to pristaje.
Jer cijenu danas ne plaćaju oni koji su godinama „snalazili se“.
Plaćaju je svi.