Foto: Ringier
Najstarija fabrika u Banjaluci, osnovana još u 19. vijeku u doba Austrougarske, nikada u svojoj bogatoj istoriji nije izazivala toliko kontroverzi kao ovih dana, kada se bije ljuta bitka za 23.000 kvadrata atraktivnog građevinskog zemljišta u njenom krugu.
Njen novi vlasnik Gordan Pavlović poručio je da je Fabriku duvana kupio zato što mu se “svidjela”, iako je nikad očima nije vidio, i da će, kako reče, “tek odlučiti” šta će s njom.
Gradonačelnik Draško Stanivuković Pavloviću je promptno odgovorio da neće odlučivati on, nego Grad i da će se u krugu stare duvanjare graditi ono što je planirano, a to su “sadržaji poput gradskog muzeja i kongresnog centra sa pješačkim zonama”.
Stanivuković je još poručio da izmjena regulacionog plana neće biti, ali je ta izjava, pošto zvuči nevjerovatno, prošla ispod radara.
Očigledno je ljut što mu je Pavlović atraktivnu lokaciju zgrabio “ispred nosa”, iako je Fabrika duvana na prodaju već godinama.
Među “poznavaocima prilika” vlada mišljenje koje je jedino Nebojša Vukanović izrekao javno i glasno: da je Gordan Pavlović, bogataš iz Foče koji je kupio Fabriku duvana, “igrač” Milorada Dodika.
Dakle, na bojnom polju su se našla dva vodeća pretendenta na poziciju vrhovnog komandanta Republike Srpske. Ali, to nije sve. Ima tu još igrača.
Da li je Fabrika duvana Banjaluka zaista na listi zaštićenih spomenika kulture BiH, kako ističe Stanivuković? Nije, ali je ipak niko ne smije dirati.
Naime, duvanjara je na takozvanoj “listi peticija” Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i to već 22 godine. A to znači da je davne 2003. neko pokrenuo postupak za stavljanje “duvanjare” na listu zaštićenih spomenika za BiH.
Dok se taj postupak ne završi, nema ni rušenja ni gradnje, bar ne bez saglasnosti Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa. A taj zavod “kontroliše” Ujedinjena Srpska. Možda se u cijelu priču umiješa i neko od “nadležnih” iz Komisije za očuvanje spomenika sa sjedištem u Sarajevu.
A to znači da je u bici za fabriku, koja odavno nije fabrika, moćnih aktera ne manjka.
Banjalučka “duvanjara” je preživjela je tri države i pregurala tri rata, čak je dugo odolijevala i udarima tajkunske tranzicije, ali je poklekla prije 20 godina, kada je počeo kontroverzni proces njene privatizacije.
Od osnivanja državna ili usko povezana sa državnom, Fabrika duvana Banjaluka, 2006. postaje vlasništvo laktaške kompanije “Antonić trejd”. Nekoliko godina kasnije preuzima je „Bulgartabak”, ali Bugari fabriku u Banjaluci nisu kupili da bi u njoj proizvodili cigarete.
Tačnije, za staru preduzeće nadomak Narodnog Pozorišta RS i Vlade RS, investitori su se zainteresovali što je fabrika “izbrisana” sa mape Banjaluke, a u regulacioni plan ucrtan kompleks hotela i dvorana,
Kako je 2014. godine, u doba gradonačelnika Slobodana Gavranovića, za “EuroBlic” potvrdio njegov portparol, na lokaciji Fabrike duvana je još tada planirana izgradnja „kompleksa smještajnih kapaciteta, kompatibilnih sa sadržajima kulture”. U prevodu: hoteli, te koncertna i konferencijska dvorana.
Da li su Bugari bili voljni da grade baš te objekte, ili im je neko obećao izmjenu regulacionog plana, pa to poslije zaboravio, može se samo nagađati.
Tek, jedno je izvjesno, Fabrika duvana Banjaluka više nikad neće biti fabrika.
A u vrijeme kada je izgrađena bila je pravo čudo tehnike i prosperiteta.
Izgradnja najstarije banjalučke fabrike dovodi se u vezu sa posjetom nesuđenog prestolonasljednika Austrougarske, princa Rudolfa, Banjaluci 1888. godine.
Navodno, tada je pred visokog gosta izašla gradska sirotinja tražeći pomoć.
Na insistiranje mladog carevića, iste godine, baš na mjestu gdje se desio taj susret, podignuta je duvanjara.
Fabrika, koja je bila daleko od posavskih i hercegovačkih polja duvana, dugo je smatrana “socijalnim” preduzećem ili sirotinjskom majkom.
Zanimljivo je da je u njoj radilo mnogo žena, te da su Banjalučanke, zaposlene u duvanjari, bile prve koje su dobile priliku da “zarade svoj dinar”.
Zahvaljujući Fabrici duvana, Banjalučanke su se početkom 20. vijeka uključile u sindikalni pokret, a postale su i javno vidljivije, što je doprinijelo čuvenoj fami o gradu u kojem živi 7 puta više žena nego muškaraca.
U Banjaluci je bilo jednako žena kao i u drugim gradovima Bosne i Krajine, ali su Banjalučanke, uključujući i fabričke radnice, češće izlazile na ulicu.
Radnici i radnice Fabrike duvana su bili glavni sudionici prve organizovane proslave Prvog maja i prvog generalnog štrajka u Banjaluci, održanog u maju 1906. godine.
Duvanjara je opstala i tokom Drugog svjetskog rata. Do industrijalizacije pedesetih godina prošlog vijeka bila je najveće preduzeće u Banjaluci.
Uz jaku sindikalnu organizaciju, fabrika je dugo odolijevala privatizaciji i zatvaranju proizvodnje, ali je na kraju ipak poklekla.
Mašine su stale i posljednji radnici poslati kući, 2018. godine, tačno 130 godina od kako je fabrika osnovana.
Jedina značajnija reakcija javnosti, nakon zatvaranja “duvanjare”, bile su smrtovnice za “pokojnu” fabriku, koji su po gradu polijepili članovi tajne aktivističke grupe “Revolt BL”.
Od tada je kompleks bivše Fabrike duvana pust i tih, ali priče koje se oko ove atraktivne lokacije su sve glasnije i u njima se spominju mnoga zvučna imena. Ali i “zvučne” građevine poput “koncertne dvorane”, “kongresnog centra”, “Gradskog muzeja” ili “ekskluzivnih hotela”. Ili će sve na kraju sve ipak svesti na skupe stanove čija je jedina svrha milionska zarada za investitore.