Foto: Arkeonews
Rimsko carstvo je poznato po svojim arenama poput Koloseuma, gdje su se gladijatori borili u krvavim okršajima. Ali da li su neki od tih gladijatora ikada bile žene? Više izvora, uključujući istorijske zapise i umjetničke prikaze, ukazuje na to da su gladijatorke zaista postojale u Rimskom carstvu, ali su bile mnogo rjeđe od svojih muških pandana.
Međutim, ovi dokazi ograničeni su na otprilike desetak tekstova i natpisa i još manji broj predmeta koji ih prikazuju. Na primjer, rimski senat je donio zakone 11. i 19. godine nove ere kojima je zabranio učešće žena iz viših slojeva društva i slobodnorođenih žena mlađih od 20 godina u gladijatorskim borbama. Drugi tekst pominje da je oko 200. godine car Septimije Sever zabranio ženske gladijatore jer su se nakon jedne predstave šale o njihovoj žestini „usmjeravale ka drugim vrlo uglednim ženama“.
Ko su bile žene gladijatorke?
U Rimu, žene su uglavnom bile isključene iz politike i nisu mogle da služe u vojsci. Ipak, imale su neke slobode – neke su vodile sopstvene poslove ili radile kao ljekarke. Takođe su mogle da posjeduju imovinu i sklapaju ugovore.
Ali o ženama gladijatorkama se zna mnogo manje, pa je teško utvrditi ko su bile i kako su se borile.
Ipak, velika većina muških gladijatora bili su robovi, a vjerovatno je isto važilo i za žene. Postojali su različiti načini da neko postane rob – porobljavanje tokom ratnog pohoda, kazna za zločin ili neplaćene dugove, ili iz drugih razloga.
„Vjerujem da su gladijatorke prvenstveno bile robinje koje su počinile zločine“, rekla je Ana Mjončevska, predavačica na Univerzitetu Marija Kiri-Sklodovska u Poljskoj, koja je obimno istraživala i pisala o ženskim gladijatorima. Navela je da su drugi izvor mogle biti slobodne žene sa velikim dugovima, koje su bile primorane da prodaju svoju slobodu gladijatorskoj školi.
Ipak, postojali su izuzeci. Nekolicina muških gladijatora poticala je iz viših društvenih slojeva. Najpoznatiji primjer je rimski car Komod (vladao 176–192. godine), koji se oblačio kao bog Merkur i primoravao senat da gleda njegove „pobjedničke“ borbe, vjerovatno kao poruku o njegovoj moći. Slično tome, antički tekstovi ukazuju da je nekoliko žena iz viših slojeva takođe učestvovalo u gladijatorskim borbama.
Rimski pisac Tacit zapisao je da je 63. godine, tokom vladavine Nerona, car priredio veliki gladijatorski spektakl tokom kojeg su se „mnoge ugledne dame i senatori osramotili u areni“ .
Kako su se gladijatorke borile?
Muški gladijatori obično su nosili kacigu i eventualno druge oblike oklopa. Borili su se kao specijalizovani tipovi, poput retiarijusa, koji se borio mrežom i trozupcem. Gladijatori su se takmičili nakon određenog nivoa obuke, vjerovatno u gladijatorskoj školi. Iako su neke borbe završavale smrću poraženog, nisu sve, a gubitak gladijatora mogao je biti skup za organizatore predstave.
O tome kako su se ženske gladijatorke borile i kako su bile birane i obučavane postoji mnogo neizvjesnosti.
Reljef iz Halikarnasa prikazuje dvije ženske gladijatorke sa štitovima i mačevima, sa scenskim imenima „Amazonka i Ahilija“ (vjerovatno zasnovanim na mitologiji).
Stiven Brunet, profesor emeritus klasičnih studija na Univerzitetu Nju Hempšir, zabilježio je u knjizi A Companion to Sport and Spectacle in Greek and Roman Antiquity da su prikazane sa oklopom karakterističnim za „provokatora“, odnosno tipu gladijatora koji je trebalo da liči na rimskog vojnika.
Kao i mnogi muški gladijatori, i one su prikazane gole do pojasa. Ne djeluje da nose kacige, iako je moguće da ih umjetnik jednostavno nije prikazao. Natpis kaže da su žene bile „puštene dok su još stajale“, što znači da nijedna nije ubijena.
Drugi predmet je statueta ženske gladijatorke, koja prikazuje ženu kako drži kratki zakrivljeni bodež zvan sika – oružje tipično za jedan tip gladijatora. Ali, kao i na reljefu, gladijatorka ne nosi kacigu, već samo perizomu i povez preko koljena.
Kako su birane ženske gladijatorke?
Alfonso Manjas, istraživač sa Univerziteta Kalifornija u Berkliju, koji je 2011. identifikovao statuetu kao prikaz ženske gladijatorke, rekao je za Lajv sajens da vjeruje da je izgled igrao značajnu ulogu u izboru boraca.
Foto: Jelena Jevđenić
Manjas napominje da jedan od najranijih izvora, Nikola Damaski (oko 64. p. n. e. – 4. n. e.), piše da žene izabrane za borbu nisu bile najjače ili najvještije, već „najljepše“. Ovo ukazuje da je pokrovitelj gladijatorskog spektakla imao veliki uticaj na izbor učesnica.
Tekstovi često pominju da su ženske gladijatorke nastupale u predstavama koje su organizovali rimski carevi. Korišćenje ženskih gladijatorki vjerovatno je bilo „vrlo skupa i ekskluzivna predstava, snažno povezana sa carem, pa je organizovana u veoma rijetkim prilikama“.
Najvjerovatnije je da im je naređivano da ne nose kacige kako bi publika mogla da vidi njihova lica. Takođe pretpostavlja da im je bilo zabranjeno da se bore do smrti, nijedan zapis nikada ne pominje da je ženska gladijatorka umrla u areni. Takođe nikada nije pronađen nadgrobni spomenik ženske gladijatorke, za razliku od više od 1.000 nadgrobnih spomenika muških gladijatora.
„U Rimu niko nije očekivao da žena bude vješta sa oružjem, hrabra u borbi ili da se suočava sa smrću“, kaže Manjas. Pravila i možda naoružanje vjerovatno su bila prilagođena tako da se smanji rizik od smrtnog ishoda.