Ajfelova kula u Parizu, osvetljena zelenom bojom u čast stupanja na snagu Pariskog sporazuma, najambicioznijeg sporazuma o klimatskim promjenama u istoriji, 4. novembra 2016. godine.
Iako su globalni napori da se spriječe katastrofalne klimatske promjene još uvijek daleko od pravog puta deceniju nakon usvajanja Pariskog sporazuma, ovaj značajan pakt podstakao je velike korake u smanjenju emisija koje zagrijavaju planetu i smanjenju očekivanog porasta globalnog zagrijavanja.
Govoreći nekoliko dana prije početka COP30, generalni sekretar UN Antonio Gutereš priznao je da će se prosječna globalna temperatura povećati za više od granice od 1,5°C iznad predindustrijskih nivoa dogovorenih u Pariskom sporazumu, što predstavlja oštar udarac.
Pravno obavezujući sporazum postavio je sveobuhvatni cilj da se „povećanje prosječne globalne temperature zadrži znatno ispod 2°C iznad predindustrijskih nivoa“, uz istovremeno nastojanje da se ograniči na 1,5°C.
Ali čak i ako se propusti najsimboličniji cilj od 1,5°C, projektovani porast globalne temperature do kraja vijeka je opao u deceniji od postizanja Pariskog sporazuma – a stručnjaci za klimu kažu da je sporazum i dalje kompas globalne klimatske akcije.
Povodom desetogodišnjice sporazuma, pogledaćemo šta je postignuto i šta još treba uraditi:
Šta je Pariski sporazum postigao u pogledu emisija?
Kada je Pariski sporazum usvojen, nijedna zemlja se nije obavezala da će smanjiti svoje emisije na neto nultu vrijednost. Sada je oko 70% globalnih emisija gasova staklene bašte pokriveno obavezama o neto nultoj vrijednosti.
„Zemlje su prešle sa šturih ciljeva na ciljeve smanjenja emisija na nivou cijele ekonomije, a projektovane emisije za 21. vijek, kako u okviru trenutnih politika, tako i u okviru ciljeva, značajno su pale od 2015. godine“, navodi se u analizi Climate Analytics-a, dodajući da klimatske politike znače da bi globalne emisije mogle dostići vrhunac prije 2030. godine.
Projektovani porast temperature u svijetu do kraja vijeka pao je na 2,3°C-2,5°C sa 3°C-3,7°C kada je sporazum postignut, prema najnovijem izvještaju o jazu u emisijama Programa UN za životnu sredinu, koji pokazuje uticaj klimatskih akcija.
Ipak, kratkoročne akcije od 2015. godine nisu bile dovoljne da spriječe prekoračenje granice od 1,5°C iz Pariskog sporazuma. Čak i ako se to desi privremeno i temperature se ponovo spuste, to bi i dalje moglo imati katastrofalne posljedice po ekosisteme, ekonomije i ranjive zajednice.
„Ovo nije neuspjeh Pariskog sporazuma; to je neuspjeh kolektivne ambicije da se ispune njegovi ciljevi“, navodi se u analizi Climate Analytics.
Izvještaj o stanju klimatskih akcija za 2025. godinu Instituta za svjetske resurse (WRI) takođe je otkrio da je još dug put pred nama.
„U svakom sektoru, klimatske akcije nisu uspjele da se materijalizuju tempom i obimom potrebnim za postizanje temperaturnog cilja Pariskog sporazuma“, navodi se u izvještaju WRI.
Koje su najveće prepreke za ključne ciljeve iz Pariza?
Nijedan od 45 indikatora procijenjenih u izvještaju WRI nije na putu da dostigne svoje ciljeve usklađene sa 1,5°C do kraja ove decenije, a neke od najlošijih metrika uključuju zaustavljanje trajnog gubitka šuma, postepeno ukidanje energije iz uglja i povećanje finansiranja klimatskih promjena.
Istovremeno, javno finansiranje fosilnih goriva nastavlja da raste – čak i dvije godine nakon što se svijet složio da napusti ugalj, naftu i gas, povećavajući se u prosjeku za 75 milijardi dolara godišnje od 2014. godine, navodi se u izvještaju WRI.
Na drugim mjestima, stručnjaci za klimu kažu da je napredak počeo da se usporava, upozoravajući da bi to moglo dodatno udaljiti ciljeve Pariskog sporazuma o ograničavanju porasta temperature.
„Napredak postignut u dekarbonizaciji čelika je uglavnom stagnirao; a udio putovanja putničkim automobilima – od kojih se mnogi i dalje oslanjaju na motor sa unutrašnjim sagorijevanjem – nastavlja da raste“, navodi se u izvještaju WRI.
Monitor klimatskih akcija za 2025. godinu, koji je objavila Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj, pokazuje da su se broj i strogost politika povećali za samo 1% u 2024. godini.
Izvršni direktor Climate Analytics-a, Bil Her, rekao je da, iako poboljšane nacionalne politike znače da je globalni vrhunac emisija prije 2030. godine sada na vidiku, sve manji osećaj hitnosti među donosiocima odluka mora se riješiti.
„Veliki problem je što se napredak usporio u posljednjih nekoliko godina, kako u pogledu ciljeva koje su postavile zemlje, tako i u pogledu politika koje su uspostavljene. Deset godina nakon Pariza, COP30 će morati hitno da se pozabavi delom ovog kašnjenja“, rekao je Her.
Deset godina kasnije, šta zapravo funkcioniše?
Okvirni zakoni o klimi su se više nego utrostručili od 2015. godine, a nacionalni alati klimatske politike su sedam puta veći, otkrila je nedavna studija Jedinice za energetsku i klimatsku obavještajnu službu (ECIU).
Kada je riječ o uvođenju čiste energije, „Pariski sporazum je imao transformativni globalni uticaj“, navodi se u izvještaju ECIU-a.
Još 2015. godine, očekivalo se da će globalni udio nefosilnih goriva u proizvodnji električne energije skromno porasti sa 32% na 38% do 2035. godine, prema BP-jevom energetskom pregledu. Ali 2024. godine ta brojka je već dostigla 41%, saopštio je ECIU.
Solarna i energija vjetra su rasle više od 1.500% brže nego što je Međunarodna agencija za energiju (IEA) predvidjela 2015. godine, a obnovljivi izvori su upravo pretekli ugalj kao najveći izvor proizvodnje električne energije.
„Već ulažemo dvostruko više u obnovljive izvore nego u fosilna goriva. Sada obnovljivi izvori zadovoljavaju 80% rasta globalne potražnje za električnom energijom, solarna energija je primjenjena 15 puta brže nego što je predviđeno prije 10 godina“, rekla je Kristijana Figeres, jedna od arhitekata Pariskog sporazuma i osnivačica građanske organizacije Globalni optimizam.
Usvajanje električnih vozila (EV) je već 40% iznad projekcija IEA iz 2015. godine i na putu je da bude 66% veće do 2030. godine.
Uprkos bržem nego očekivanom rastu usvajanja električnih vozila, analiza WRI-ja je pokazala da sektor i dalje nije na pravom putu ka postizanju ograničenja zagrijvanja od 1,5 stepeni Celzijusa iz Pariskog sporazuma.
„Napredak koji vidimo u realnoj ekonomiji nam govori da idemo u pravom smjeru, čak i ako je presporo“, rekla je Figeres.
Šta je sljedeće za Pariski sporazum?
Pojačane geopolitičke tenzije, trgovinska rivalstva i smanjenje pomoći mogli bi se preliti na novi ciklus nacionalno određenih doprinosa (NDC), ili nacionalnih klimatskih planova, koji su ključni mehanizam Pariskog sporazuma, rekla je Paula Kastro iz Centra za energiju i životnu sredinu na Univerzitetu primenjenih nauka u Cirihu.
Prema sporazumu, NDC moraju biti podnijeti u petogodišnjem ciklusu, a posljednja runda, treća, trebalo je da se podnese do ovog septembra, ali oko dvije trećine zemalja je propustilo rok UN, iako je bilo pomalo interesovanja uoči COP30. Oni koji su podnijeti nisu dovoljno ambiciozni da bi se postiglo smanjenje globalnih emisija u skladu sa temperaturnim ciljevima Pariskog sporazuma.
„Ostaje da se vidi da li će sistem periodičnih ažuriranja i poboljšanja NDC-a izdržati današnju tešku geopolitičku klimu. Ukoliko vlade hitno ne povećaju i ambicije i implementaciju, proces NDC-a rizikuje da se pretvori u vježbu papirologije, a ne u motor klimatskog napretka kakav je trebalo da bude“, rekla je Kastro u intervjuu za Nature Climate Change.
Još jedan udarac za Pariski sporazum jeste to što je predsjednik SAD Donald Tramp naredio povlačenje svoje zemlje iz pakta po drugi put. Njegova odluka znači da će se najveća svjetska ekonomija pridružiti samo trima zemljama koje su potpisnice Okvirne konvencije UN o klimatskim promjenama (UNFCCC), ali ne i Pariskog sporazuma – Iranu, Libiji i Jemenu.
Korak američkog lidera izazvao je međunarodne kritike, ali stručnjaci za klimu ne očekuju da će zaustaviti napredak na drugim mjestima.
„Iako je jasno da brzina i obim moraju da se povećaju, institucionalna podrška Pariskom sporazumu se nastavlja i napreduje uprkos dva povlačenja SAD“, rekla je Dženifer Morgan, bivša njemačka državna sekretarka i specijalna izaslanica za međunarodnu akciju u oblasti klime.
Ona je rekla da bi rastući troškovi katastrofa povezanih sa klimom trebalo da daju novi podsticaj ciljevima Pariskog sporazuma.
„Znamo da samo u Evropi ekstremni vremenski događaji koštaju 43 milijarde evra godišnje… Nepreduzimanje mjera po pitanju klime ima ogromne troškove za ekonomiju, i to počinje da odjekuje kod lidera“, rekla je ona.