Ljudi sahranjeni na groblju u današnjoj Hrvatskoj dijelili su porijeklo sa doseljenicima u drugim dijelovima istočne Evrope. Foto: Arheološki muzej Zadar
Genetska istraživanja Balkana pokazuju da nema razlike u sastavu stanovništva Hrvatske i Srbije, ali u oba slučaja postoji genetski gradijent sjever-jug. Na sjeveru Srbije i Hrvatske isti je, i to veći, udio slavenskog stanovništva, a on se prema jugu smanjuje. Ma što da se na Balkanu mijenjalo, ma koliko među nama vladala retorika mržnje i podjele, ili bratstva i jedinstva, s obzirom na genetiku mi smo zapravo svi isti, maksimalno pomiješani.
Piše: Andrea Milat
Posljednje, a biološki najraznolikije i kulturološki najzanimljivije područje Europe koje je postalo hit za genetsko uzorkovanje je Balkan. Svaka naša priča, mitska ili povijesna, sadrži zrno istine, dok je ostatak ideologija. Balkan je mjesto gdje se svi veliki europski narativi – od imperijalističkih do nacionalističkih – raspadaju u paramparčad malih skupina koje se svađaju i mire. One su malo ujedinjene, češće razjedinjene. Ali uvijek u istom, gotovo karmičkom, krugu sukoba i savezništava. Vidi se to i po grčkim, rimskim i bizantskim zapisima. U periodu seobe Slavena s jedne strane šire se narativi zastrašujućih, vojno moćnih barbara sa sjevera koji neprestano ugrožavaju granice carstava, a s druge strane opisi vojnih taktika nošenja s njima prikazuju bitno drukčiju sliku: plemenska savezništva koja se lako sklapaju i rasklapaju. Raznolike, a opet slične zajednice toliko se dugo miješaju da možda nose različitu kulturu i jezik, ali geni im potječu od istih predaka, u različitim omjerima.
Kontradikcije definicija etničkih pripadnosti s kojima smo odrasli, uz stalno mijenjanje naziva i granica naših država, starije su od pismenosti i pokrštavanja našeg dijela Balkana. Dapače, ako na Balkanu postoji kontinuitet nečega, to je lelujanje gravitacije geopolitičke dominacije. Čini se da su svi naši preci živjeli istim takvim životima. I dok se zastave, strane vojne sile koje nas “čuvaju”, pa čak i jezici mijenjaju, genetika, čini se, ostaje stabilna. Nijedna sila koja je dominirala ovim prostorima nije zapravo genetski pokorila Balkan – doprinijela je promjenama, ali nije ga pokorila. Ma što da se na Balkanu mijenjalo, ma koliko među nama vladala retorika mržnje, podjele, opasnosti i ugroze, ili bratstva i jedinstva, s obzirom na genetiku mi smo zapravo svi isti, maksimalno pomiješani.
Nova znanstvena istraživanja u Hrvatskoj teško prihvaćamo izvan postojećih narativa čvrsto uzidanih u naša uvjerenja, čak i kada znanost što ju osobno provodimo daje rezultate koje pored zdravih očiju ne želimo vidjeti. Uzmimo na primjer izjavu jednog člana HAZU-a Jutarnjem listu na temu novih istraživanja o genetskom podrijetlu: “Nismo još sigurni kada su krenuli na put, ali na istočnu obalu Jadrana stižu u drugoj polovici 7. stoljeća, što ne znači da ih se dio nije doselio i ranije… Treba istaknuti i to da su Hrvati, za razliku od drugih sličnih zajednica, rado primali došljake tijekom putovanja, a kad su došli, primali su i starosjedioce, i među njima nema razlike, već vlada egalitarizam pa su tako jedni uz druge pokapane genetski različite osobe.”
Usporedba autosomnih komponenti (Hrvati i Srbi). Na temelju Olalde 2023. i Gretzinger 2025.
No, mogu li došljaci primati starosjedioce? Ili došljaci vrše invaziju na starosjedioce, a starosjedioci pak eventualno primaju došljake? Zatim, prvo što o Hrvatima kao narodu znamo je da su pozvani u Dalmaciju (koja kao geopolitički pojam postoji, za razliku od Hrvatske) kako bi spriječili navale Avara na Franke, no vratit ćemo se tome kasnije. Znanstveni rad “Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs” (“Drevna DNA povezuje velike migracije sa širenjem Slavena”), na koji se referira član HAZU-a, pokazuje da jeste došlo do velike seobe Slavena, u periodu 6.-8. stoljeća, ali iz Bjelorusije u Njemačku i Poljsku. I to po strogim indoeuropskim pravilima koje dobro poznajemo, no za Balkan su vrijedila nešto drugačija pravila.
Poznato vam je pleme u Polineziji čiji pripadnici mogu abnormalno dugo roniti ili narod Usaina Bolta čiji su članovi najbolji trkači na svijetu. E pa naša specifična balkanska genetska mutacija je otpornost na glad. Bilo da ste Srbin, Hrvat, Bosanac ili Albanac, većina je vjerojatno ima
Najnovije arheogenetske studije (npr. u časopisima Nature 2025 i Cell 2023) ukazuju da su na pojedinim ranosrednjovjekovnim grobljima na prostoru sjeverozapadnog Balkana – primjerice na lokalitetu Velim pored Benkovca u Dalmaciji – pronađeni kosturi s velikim udjelom slavenskog genetskog naslijeđa. Nature (2025) navodi da su slavenski dolasci u 6.-8. stoljeću doveli do zamjene više od 80 posto lokalnog genetskog sastava od Njemačke do Hrvatske. Kako su to izračunali? Znanstvenici su provjeravali arheološka nalazišta u istočnoj Njemačkoj, Poljskoj i Hrvatskoj (Velim) te našli da je na svakom od tih lokaliteta udio DNA u grobovima oko 70-80 posto slavenski, dok su ostali autohtoni. Na temelju toga zaključili su da je seobama Slavena došlo do velike zamjene stanovništva. Ali samo privremeno. Također, rezultati se odnose samo na spomenute lokalitete – riječ je o pojedinačnim nekropolama – i ne moraju nužno odražavati genetsku sliku cijelog suvremenog stanovništva Hrvatske ili Srbije. U istom periodu u Srbiji nema sličnih pokazatelja, za sada, ali važno je napomenuti da se njihov DNK tek počeo sistemski istraživati. Također treba imati na umu da se do masovnog pokrštavanja posmrtni ostatci na Balkanu kremiraju, stoga urne ne ulaze u analize (još ne znamo kako iz posmrtnog praha dobiti DNK). Autori rada upozoravaju da su njihovi rezultati presjeci, a ne populacije.
Ako pak gledamo današnje populacije, svi radovi potvrđuju da su Srbi i Hrvati genetski gotovo identični. Oba naroda čine južnoslavenski klaster s mješavinom slavenskog i starijeg balkansko-mediteranskog nasljeđa. U današnjim populacijama Hrvati imaju nešto više R1a (Indoeuropljani), Srbi nešto više E1b1b/J2 (južnobalkanski, mediteranski signal). Vidi se to donekle i danas, pa su Hrvati čak pet posto više Slaveni od Srba, kao što prikazuje prvi grafikon. Hrvati su 55 posto, a Srbi 50 posto Slaveni. Slaveni su već složenica od Indoeuropljana (R1a i R1b) i prvih europskih (anatolskih) farmera (I2). Stariji balkansko-mediteranski sloj odnosi se na starije gene (E, J, G, H…), sve koji su ikada živjeli na Balkanu.
Usporedba mtDNK haplogrupa (Hrvati i Srbi). Na temelju forenzičkih i populacijskih studija
Genetika koju dobivamo po majkama (mtDNK) više-manje je jednako raznolika diljem svijeta, no muška linija je puno homogenija, pogotovo u Europi. Kao što se može vidjeti iz odgovarajućeg grafikona, mi smo jako genetski raznoliki, što nije slučaj u Europi. Oni su svi R1b1. Ali i taj R1 – u našem slučaju R1a1 (dijelimo ga s Irancima i Indijcima) tek je dio slavenskog genetskog koda. Ta haplogrupa dala nam je jezik i kulturu, ali genetski smo ostali I2a, a baš kao i E1b1 to su jako posebne genetske grupe. Stare su koliko i poljoprivredna revolucija. One su specifična mješavina prvih europskih poljoprivrednika. Još posebnija od I2 je E1b1 – to su autohtoni europski lovci sakupljači koji su vjerojatno fizički nalikovali sjevernoameričkim indijancima. Kada se Baski ili Sardinci navode kao autohtoni, kod njih se ti kodovi vide u tragovima – danas i tamo vlada indoeuropski gen. No, dok su Baski možda zadržali jezik i neke elemente drevne europske kulture, mi smo zadržali veću količinu tog DNK nego oni.
Balkan je druga priča zbog svoje geografije. Konji naime ne mogu baš lako u brda (zato imamo magarce). I ako su Slaveni kao izbjeglice pred Avarima pobjegli iz Bjelorusije i Ukrajine na nizine sjeverno od Dunava, južno od ove prirodne granice priča je nešto kompleksnija i nama bliža. To je priča o otporu i preživljavanju. Bilo kako bilo, sva genetska istraživanja Balkana pokazuju da nema razlike u sastavu stanovništva Hrvatske i Srbije, ali u oba slučaja postoji genetski gradijent sjever-jug. To znači da je na sjeveru Srbije i Hrvatske isti, i to veći, udio slavenskog stanovništva, a da se on smanjuje kako se ide prema jugu. Populacije Hrvatske i Srbije više su slavenske na sjeveru, a puno autohtonije na jugu. Bosansku i albansku populaciju od nadirućih Slavena, Avara i drugih štite brda, stoga ta područja čuvaju još veći udio predslavenskih i predindoeuropskih genetskih kodova.
U stručnoj literaturi prevladava slika “masovnih seoba uz miješanje”: slavenski doseljenici prenijeli su jak genetski signal, ali su se njihovi geni miješali s autohtonim stanovništvom. Narativi o praznim prostorima na koje dolaze uvijek nove kulture ovdje se potpuno raspadaju
Ako se planirate kojim slučajem testirati, kao prvo, ne šaljite svoje uzorke američkim kompanijama jer isto možete obaviti i na Institutu Max Planck, za isti novac (oko sto eura), a vaši se genetski podaci čuvaju prema zakonima Europske unije, ne iskorištavaju se komercijalno kao u SAD-u. Također, Institut Max Planck ionako ima najveću bazu europskih gena, pa se ovime nadopunjavaju karte. Kao drugo, ako vam rezultati pokažu da imate u sebi E1b1 grupu (“BiH”), budite ponosni, ona više nigdje drugdje ne postoji. Vi ste zaista oduvijek tu. I to nije jedina takva sačuvana haplogrupa, druga je ona osnovna slavenska I2.
Balkan je prava pravcata genetska riznica. U našim se genima vidi sve, od neandertalaca nadalje. Od praeuropskih lovaca sakupljača koji su vjerojatno nalikovali sjevernoameričkim indijancima, do prvih poljoprivrednika koji su došli iz Anatolije, tamne kose i plavih očiju, do novog priljeva ljudi s istočnog Mediterana u Rimskom Carstvu (tamni, kovrčavi), preko sporadičnih keltskih silovanja (kovrčava ili crvena kosa, zelene oči), pa Slavena koji su došli noseći plavu kosu, plave oči, crvenu kosu, zelene oči, ravnu smeđu kosu, plave oči, tamnu ravnu kosu, tamne oči. Sve ovo mi nosimo iz stoljeća u stoljeće i ništa se ne gubi, sve novo što dođe samo se uklopi, a staro, što je postojalo ranije, i dalje opstaje.
Svaki put kada su nove skupine provaljivale na Balkan, one stare vjerojatno su bježale u brda, gdje zapravo nema puno raznolike hrane, pogotovo ovisno o godišnjem dobu. Bizantski carevi su se tako nosili s “barbarima” na svojim limesima zimskim kampanjama i sijanjem nesloge. Zamislite zimsku invazorsku kampanju koja nas potjera u brda, gdje nemamo puno dostupne hrane. I tako iz generacije u generaciju, iz stoljeća u stoljeće, dok se ne pokaže da smo mi Balkanci genetski natprosječno otporni na glad. Znate kako Šerpe u Tibetu imaju neke nove mutacije koje omogućavaju da im tijelo normalno radi na visokim nadmorskim visinama i na rijetkom zraku. Ili ono pleme u Polineziji čiji pripadnici mogu abnormalno dugo roniti ili narod Usaina Bolta čiji članovi trče bosonogi i najbolji su trkači na svijetu? E pa naša specifična balkanska genetska mutacija je otpornost na glad. Bilo da ste Srbin, Hrvat, Bosanac ili Albanac, većina je vjerojatno ima.
Neovisno o tome jesu li Slaveni stigli u 6. ili 8. stoljeću, a čini se da je ova priča točna, nisu to kao u Njemačkoj i Poljskoj bile potpune zamjene populacija. Na Balkan su, čini se, ili došli konjanici, muškarci, koji su si uzimali lokalne žene, što je dovelo do razrjeđivanja njihovog DNK. Ili je zaista došao mali broj obitelji, npr. braća i sestre Tuga (tuga), Buga (bogatstvo/božanstvo), Klukas (glasnik?), Lobel (ljubljeni?), Kosenc (“kao kos”?), Muhlo (maglovit?) i Hrobatos (Hrvat?). No, problem s ovom idejom je što ona dolazi iz 10. stoljeća i zapisa o upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta. Po ovom narativu, Hrvati su došli iz Bijele Hrvatske, odnosno iz područja između Labe i Karpata. No, postoje i zapisi stariji od ovoga. Oni iz grada Tanaisa na grčkom jeziku iz 2.-3. stoljeća naše ere spominju osobna imena Χορούαθος (Horouathos) i Χοροάθος (Choroathos). To se uzima kao najstariji pisani trag etnonima Hrvat. Oni dakle nisu “narod”, nego pojedinci kojima je ovo osobno ime. U 7. stoljeću imamo bizantske izvore – cara Heraklija (610.–641.) i Pseudo-Fredegarovu kroniku (oko 660.) koji opisuju doseljavanje Slavena i spominju Hrvate u Dalmaciji. Tada se prvi put javljaju Hrvati u kontekstu naroda, a ne samo osobnih imena. Heraklije je vladao u vrijeme ratova s Avarima i Perzijancima. To je period kada Slaveni prodiru duboko u Balkan, skroz do Grčke. Prema Pseudo-Fredegarovoj kronici, Heraklije je pozvao Hrvate (Chroati) da se nastane u Dalmaciji i pomognu Bizantu u borbi protiv Avara. Prema tom tekstu, oni su prije toga stanovali “blizu Franačke”, odakle ih kralj poziva da pređu u Dalmaciju, gdje su pobijedili Avare i zauzeli zemlju. To je prvi jasan spomen Hrvata kao naroda. U startu nastupaju kao prva linija obrane zapada od barbarskog istoka, što je karma koju do danas dično teglimo. Odmah nastupaju kao vojna snaga, a ne cjelovita zajednica.
Usporedba Y-DNK haplogrupa (Hrvati i Srbi). Na temelju forenzičkih i preglednih studija (Cambridge 2000, Peričić 2005, Battaglia 2009, Tandfonline 2024, Jankova 2024)
U oba slučaja, mitološkom i povijesnom, vidimo da se usprkos velikim postotcima na određenim grobnim mjestima, Hrvati na područje Hrvatske doseljavaju kao Slaveni i kao vojska. Također, ako se u isto vrijeme – prije pokrštavanja – lokalno stanovništvo i dalje kremira, normalno je da ćemo naći samo slavenske ostatke. Stoga treba zaista pažljivo razlikovati rezultate arheoloških nalazišta od onoga što pokazuju geni. I dok su se u Velimu pokapali Slaveni, 40 kilometara zapadnije, u Zadru na primjer, nema “pedlja” zemlje bez liburnskih urni, što možete vidjeti u Arheološkom, Narodnom i Muzeju antičkog stakla. Kontradikcija je stoga prisutna i u našem današnjem genomu. Analize suvremenih populacija potvrđuju da današnji Hrvati i Srbi nose mješovitu ostavštinu raznih predaka. Populacijski genetičar Iñigo Olalde u časopisu Cell (2023) piše da suvremeni Srbi i Hrvati imaju otprilike pedesetak posto gena povezanih s ranosrednjovjekovnim slavenskim doseljenicima, dok ostatak potječe iz ranijih balkanskih i mediteranskih slojeva (npr. genetska baština ilirsko-rimskih i mediteranskih populacija). Taj omjer pokazuje da slavenski dolasci nisu doveli do potpune genetske supstitucije domicilnog stanovništva. Uz to, populacije Hrvata i Srba genetski su gotovo identične – obje grupe dijele isti okvirni profil naslijeđa, bez izraženih razlika vezanih uz suvremene granice ili etničku pripadnost. To znači da obje ove skupine sačinjavaju identične genetske grupe u minorno različitim omjerima. Povijesno to znači da sve što se događalo Srbima, događalo se i Hrvatima, i obratno.
S obzirom na te podatke, u stručnoj literaturi prevladava model masovne migracije Slavena na Balkan, ali uz značajnu integraciju u lokalne zajednice. Genetski rezultati ukazuju na to da su slavenski migranti u srednjem vijeku utjecali na gene lokalnih zajednica, ali da su pritom ostali vidljivi udjeli prethodnih populacija. Primjerice, Nature (2025) ističe da promjene u genealoškom sastavu “ne podržavaju totalnu zamjenu populacije” širom istočne Europe, već upućuju na složen, integrirajući proces. Slično, Cell (2023) zaključuje da su u genetskom sastavu balkanskih srednjovjekovnih i suvremenih populacija zadržani značajni tragovi starog ilirsko-rimskog i mediteranskog naslijeđa. Ukratko, prevladava slika “masovnih seoba uz miješanje”: slavenski doseljenici prenijeli su jak genetski signal, ali su se njihovi geni miješali s autohtonim stanovništvom, što objašnjava danas složeni, mješoviti genetski pejzaž Hrvata i Srba. Narativi o praznim prostorima na koje dolaze uvijek nove kulture ovdje se potpuno raspadaju. I dok su indoeuropski DNK gotovo u potpunosti prebrisali starije muške linije, one se i u najzapadnijoj i sjevernijoj Europi vide u majčinim linijama. Južno od Dunava, na Balkanu, najveći je postotak patrilinearnog neindoeuropskog DNK. Važno je znati da je skoro svaka svjetska populacija stvorena od barem tri do četiri znatno različite genetske skupine. To vrijedi za bilo koju populaciju u bilo koje vrijeme. Na Balkanu pak imamo tri impresivne dominantne haplogrupe i još impresivnije one manje koje nam također doprinose, ali su manje prisutne u našem genetskom kodu jer su puno starije. Najstarije u Europi.