U istoriji Bosne i Hercegovine postoje ljudi čija imena, iako često zaboravljena, zaslužuju da se izgovaraju s poštovanjem. Jedna od njih je Borka Ožegović – starica iz sela Gornje Ratkovo na Manjači, koja je svojim činom hrabrosti i ljudskosti pokazala da istina vrijedi više od života. U augustu 2000. godine, upravo zahvaljujući njenoj savjesti, otkrivena je masovna grobnica kod logora Manjača. Samo nekoliko mjeseci kasnije, 16. februara 2001, Borka je brutalno ubijena u svom domu. Do danas njeni ubice nisu otkriveni.
Piše: Edin Osmančević
Otkrivanje istine
U augustu 2000. ekspertni tim Instituta za traženje nestalih osoba BiH izvršio je ekshumaciju na lokalitetu Bunarevi, svega desetak kilometara od logora Manjača. Tada su pronađena 23 posmrtna ostatka, kasnije DNK analizom identificirana kao Bošnjaci iz mjesta Humići kod Ključa, strijeljani 1992. godine.
Ključna informacija koja je vodila do otkrivanja grobnice došla je upravo od Borke Ožegović. U svojim poznim godinama odlučila je ispričati ono što zna – iako je bila svjesna rizika. Nije to učinila iz političkih razloga, niti kao svjedok u nekom postupku. Njen čin bio je vođen isključivo ljudskom savješću i potrebom da porodice žrtava dobiju istinu.
Brutalno ubistvo
Samo pola godine kasnije, 16. februara 2001, Borka je pronađena mrtva u svojoj kući. Tog dana trebala je s rodicom Rosom Ožegović otići po vodu na obližnji izvor. Budući da je dan ranije nešto preplašilo, dogovorile su se da idu zajedno. No Borka se nije pojavila na dogovorenom mjestu.
Rosa je otišla do kuće i naišla na stravičan prizor: Borka je ležala sklupčana u lokvi krvi, s prerezanim vratom. Ruke i noge bile su joj vezane selotejpom, a potom je zavezana za kredenac u kuhinji i zaklana nožem. Na stolu su ostale šoljice od kafe i čaše od soka – dokaz da je, ništa ne sluteći, pustila ubice u svoj dom i ugostila ih.
Istraga je utvrdila da su u zločinu učestvovala tri muškarca, koji su nakon ubistva pobjegli bijelim „golfom“. U kući su ostali biološki tragovi, uključujući vlas kose ispod njenih noktiju, kao i otisci prstiju na posuđu. No i pored desetina ispitivanja i 20 poligrafskih testiranja počinioci nikada nisu otkriveni. Motiv nikada nije zvanično utvrđen. Koristoljublje je isključeno jer ništa nije ukradeno.
Pravda koja nikad nije došla
Zvanične institucije – Policija RS-a, Okružno tužilaštvo Banja Luka i kasnije Tužilaštvo BiH – nikada nisu dovele istragu do kraja. Iako su postojali tragovi koji su mogli biti ključni, istraga je zamrla. Borka je ubijena nekoliko mjeseci nakon što je otkrila lokaciju masovne grobnice, a činjenica da se njen dom nalazio svega trista metara od Bunareva ostavlja otvoreno pitanje je li ubijena jer je progovorila.
Nasljeđe hrabrosti
Borka Ožegović nije bila političarka, niti javna ličnost. Bila je obična žena iz sela, starica koja je odlučila reći istinu. Upravo ta jednostavnost čini njen čin još većim. U vremenu kada je šutnja bila norma, a istina opasna, ona je izabrala savjest.
Danas, nakon više od dvije decenije, njeni ubice šetaju slobodni. No ime Borke Ožegović zaslužuje da se pamti. Ona nije bila heroj nacije, već heroj čovječnosti – dokaz da i u najmračnijim vremenima postoje ljudi koji biraju istinu i pravdu.
Priča o Borki Ožegović nije samo podsjetnik na jedan nerazjašnjen zločin. Ona je simbol nepravde, ali i svjetionik ljudskosti. Borkina smrt ostaje rana u društvu koje još uvijek nije spremno suočiti se s prošlošću. Ali njena hrabrost ostaje trajna pouka: istina ima cijenu, a Borka je bila spremna da je plati.
P.S. Želim ovom prilikom da zahvalim mojoj prijateljici Aidi koja je podijelila ovu informaciju.