Foto:bhrt
Svaki dan sve više zavisimo od tehnologije. Što više digitaliziramo svoje živote, to više podataka proizvodimo: zdravstvene kartone, finansijske informacije, potrošačke navike i još mnogo toga. Količina podataka koju internet obrađuje, prema procjenama, udvostručuje se svake tri godine.
Kako vlade razvijenih zemalja ubrzavaju proces digitalizacije javnih usluga – od poreznih prijava do medicinskih kartona, građanima obećavaju brže, jeftinije i efikasnije usluge.
Primjer toga je novi sporazum britanske vlade s Googleom, prema kojem će ogromne količine javnih podataka biti pohranjene na serverima u SAD-u.
Slična zabrinutost javila se i u Francuskoj nakon što je Microsoft saopćio da “ne može garantirati” suverenitet podataka ako američke vlasti zatraže pristup.
Ovo otvara ključna pitanja: ko zapravo posjeduje naše podatke? Ko njima upravlja? I koliko građani mogu vjerovati svojim vladama da će ih zaštititi od narušavanja privatnosti?
Unutar Evropske unije, Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) iz 2018. godine znatno je ojačala pravnu zaštitu ličnih podataka i ograničila njihovu zloupotrebu, ne samo u EU, već i u SAD-u. Novi propisi poput Zakona o suverenitetu podataka, Zakona o podacima i NIS2 direktive dodatno učvršćuju evropsku kontrolu nad podacima i sprječavaju neovlašteni međunarodni pristup.
Ipak, ni ovi mehanizmi ne mogu u potpunosti zaustaviti rizike od narušavanja privatnosti.
Dogovor Londona s Googleom, objavljen početkom jula, predviđa da će američki gigant besplatno osigurati novu tehnologiju za modernizaciju zastarjelih državnih sistema. Više od 25% britanskog javnog IT sektora, uključujući do 70% sistema unutar Nacionalne zdravstvene službe i policije, staro je 30 do 40 godina.
Google se nudi da sve to zamijeni modernim cloud rješenjima, ulažući stotine miliona funti u vidu besplatnih usluga. Zauzvrat, kompanija će moći učestvovati na budućim tenderima, dok će joj saradnja s vladom donijeti reputacijske koristi.
Međutim, postavlja se pitanje da li je britanska vlada “opasno naivna” što ključeve digitalne tvrđave predaje u ruke američkom gigantu?
Glavna briga je vendor lock-in – zavisnost od jednog jedinog dobavljača, koji je pri tome smješten u stranoj državi, za tako kritičan segment nacionalnih sistema. Dodatni rizik predstavlja američki CLOUD Act, koji potencijalno omogućava Washingtonu da pristupi podacima građana Ujedinjenog Kraljevstva, pa čak i da ih koristi u pravosudne svrhe.