Foto: Freepik
Hemijsko zagađenje je „prijetnja po prosperitet ljudi i prirode slično kao i klimatske promjene“, ali decenijama zaostaje za globalnim zagrijavanjem u pogledu javne svijesti i djelovanja, upozoravaju naučnici u izveštaju Deep Science Ventures.
Industrijska ekonomija je stvorila više od 100 miliona „novih entiteta“, odnosno hemikalija koje se ne nalaze u prirodi, od kojih se između 40.000 i 350.000 komercijalno koristi i proizvodi, navodi se u izveštaju. Međutim, efekti ove široko rasprostranjene kontaminacije biosfere na životnu sredinu i ljudsko zdravlje nisu široko cjenjeni, uprkos sve većem broju dokaza koji povezuju hemijsku toksičnost sa efektima koji se kreću od ADHD-a do neplodnosti i raka.
Među tim hemikalijama posebno se ističu tzv. “vječne hemikalije” (PFAS), koje su pronađene u gotovo svim testiranim osobama širom svijeta, pa čak i u kišnici, često u koncentracijama koje nadmašuju granice sigurnosti za piće.
„Pretpostavljam da je to najveće iznenađenje za neke ljude“, rekao je za Gardijan Hari Makferson, viši saradnik za klimu u kompaniji Deep Science Ventures (DSV), koja je sprovela istraživanje.
Autori izvještaja analizirali su stotine naučnih studija i razgovarali s desetinama stručnjaka. Otkriveno je da se više od 3600 sintetičkih hemikalija koje se koriste u ambalaži i posudama za hranu nalazi u ljudskom organizmu, a od njih je 80 posebno zabrinjavajuće.
Zagađenje zraka dodatno pogoršava situaciju, više od 90 posto svjetskog stanovništva udiše zrak koji premašuje preporučene granice Svjetske zdravstvene organizacije. Istovremeno, procjene sigurnosti hemikalija još uvijek se oslanjaju na zastarjele modele testiranja, koji često zanemaruju kompleksne učinke poput hormonskih poremećaja pri vrlo niskim dozama.
Harry Macpherson iz DSV-a naglašava da mnogi potrošači pogrešno vjeruju kako su proizvodi koji ih svakodnevno okružuju prošli stroge sigurnosne provjere. No stvarnost je daleko od toga. “Jedna od najvećih zabluda je da niske doze znače nisku opasnost, no kod hormonskih disruptora vrijedi upravo suprotno, mogu djelovati snažno i u minimalnim količinama”, kaže Makferson.
Zabrinjavajuće je i to što hemijsko zagađenje prima tek djelić sredstava koja se ulažu u borbu protiv klimatskih promjena. Iako Mekferson ne zagovara smanjenje klimatskog finansiranja, ističe da je krajnje vrijeme za proporcionalnu raspodjelu pažnje.
Ipak, u ovom tjeskobnom scenariju postoji i tračak optimizma. Za razliku od klimatskih promjena, koje zahtijevaju globalne kolektivne napore, rješenja za hemijsko zagađenje mogu doći odozdo, kroz individualne odluke potrošača. Veća potražnja za sigurnijim proizvodima, izbjegavanje plastične ambalaže za hranu, korištenje prirodnijih materijala i pažljiviji odabir kozmetike, sve to može pokrenuti promjenu.
“Ne treba nužno čekati zakonodavne odluke”, zaključuje Mekferson. “Svaki pojedinac može pomoći – već i time što će razmisliti čime pere pod i u čemu grije večeru.”