Black doves
U najavi, činila se tek kao još jedan špijunski straightforward triler, no sve je iznenadila neočekivanim spojem naoko nespojivog, političkih intriga, špijunske vratolomnosti, humora u stilu Guya Ritchieja i slatkastog božićnog emotivnog preljeva.
Piše: Igor Tomljanović
Šta mislite, tko su špijuni: sveci i mučenici? Oni su prljava procesija taštih budala, izdajnika, kukavica, sadista i pijanica, ljudi koji se igraju kauboja i Indijanaca kako bi uljepšali svoje trule živote – tako je špijune opisao najveći špijun među književnicima (i obratno) John le Carré u jednom od svojih najpoznatijih romana Čovjek koji je došao iz hladnoće.
Od tada je prošlo šezdesetak godina, a opis koji se nekad činio šokantnim i razotkrivajućim danas je zahvaljujući filmskoj i televizijskoj produkciji špijunskih trilera postao mainstream, praktički samorazumljiv.
Malo što nas još može šokirati, ali…
Slow Horses je u tome otišao najdalje, pa nas nakon njega malo koji špijunski narativ još može šokirati, no to ne znači da je žanr potrošen, dapače. Trenutačno streamerskim servisima dominira nekoliko posve različitih špijunskih serija, primjerice The Agency je realistična i ozbiljna špijunska serija, inače remake izvrsne francuske serije Le Bureau des Legendes.
Tu je i akcijska špijunska serija Taylora Sheridana Lioness te donekle žanrovski bliska, iako nije špijunska, Dan šakala, nova ekranizacija čuvenog romana i filma. Black Doves (Crne golubice) je, međutim, nešto sasvim drugačije, razbarušena pulp zafrkancija o špijunima i plaćenim ubojicama koja ispaljuje podjednak broj metaka i duhovitih one-linera u minuti.
U najavi, činila se tek kao još jedan špijunski straightforward triler, no sve je iznenadila neočekivanim spojem naoko nespojivog, političkih intriga, špijunske vratolomnosti, humora u stilu Guya Ritchieja i slatkastog božićnog emotivnog preljeva.
A to nam se daje na znanje već uvodnim taktovima Poguesa i njihove Fairytale of New York, koja odzvanja jednim londonskim pubom dok se na TV ekranu emitira vijest o ubojstvu kineskog veleposlanika u Londonu. Sljedeći će kadrovi zabilježiti egzekucije jedne žene i dvojice muškaraca od kojih je jedan, Jason (Andrew Koji), bio ljubavnik glavne junakinje Helen (Keira Knightley).
Helen je pak supruga britanskog ministra obrane (Andrew Buchan) i, ujedno, špijunka koja radi za neovisnu organizaciju Black Doves, nešto kao špijunski d.o.o. koji tajne koje Helen ukrade od supruga prodaje onome tko ponudi više.
Helenina šefica je gospođa Reed (Sarah Lancashire), ledeno hladna bičerica koja vodi biznis efikasno, ali i nesmiljeno, dok je treći čovjek profesionalni ubojica Sam (Ben Wishaw). Njih troje pokušat će shvatiti vezu između četiri spomenuta ubojstva kojima treba pridodati i nestanak kćeri ubijenog kineskog veleposlanika, što zagonetku čini još kompliciranijom.
Srećom, ritam događaja zaista je frenetičan pa nemamo mnogo vremena za razmišljanje o logici priče, a ako i pokušamo, bit ćemo prekinuti nekom uglavnom dobrom zajebancijom.
Trudi se humorom dosegnuti Guya Ritchieja
Black Doves se naslanja na niz špijunskih filmova i serija kao što su Red Sparrow, Nikita, Amerikanci ili Killing Eve, a ponekad se čini kao da po svaku cijenu želi humorom dosegnuti filmove Guya Ritchieja ili pak Slow Horses, što ne uspijeva ni kad stane na prste, no pošteno je reći da nije sramota biti slabiji od Slow Horses te je ne treba zbog toga olako otpisati.
Naime, način na koji je showrunner Joe Barton, dosad poznat kao autor hvaljenih serija Giri/Haji i Projekt Lazarus, postavio Crne golubice uopće nije lišen originalnosti. Za početak, tu je angažman Keire Knightley, koju inače, uz iznimku Pirata s Kariba, većinom susrećemo u nešto artistički ambicioznijim sadržajima, no premještena u nešto drugačiji mod Knightley se pokazuje ležernijom i zabavnijom glumicom nego što smo navikli.
Posebno kad sa Samom vodi duge razgovore lica posve prekrivenog krvlju, što je postao gotovo pa zaštitni znak serije. Reklo bi se, Keiri sve, pa i krv, dobro pristaje, stoga nije iznenađenje da joj već stižu prve nominacije, za Zlatni globus i za Critics Choice Awards.
Sjajan je i Ben Wishaw, kojega se sjećamo iz bolničke dramedije Ovo će boljeti; u Crnim golubicama igra hladnokrvnog i nemilosrdnog ubojicu kojega ne muče moralne dileme, no emotivno se raspada pri svakom spomenu ljubavi svoga života, zgodnog Michaela s kojim je pod dosta kompliciranim i, naravno, krvavim okolnostima prekinuo prije sedam godina.
Ali ga nikada nije prebolio. Stoga povremeno teško balansira između profesionalizma i emotivnih izljeva te ga ni najnapetiji trenuci na zadatku neće spriječiti da se paralelno dopisuje s Michaelom i obeća mu da će objesiti revolvere o klin čim završi ovaj posao…
Fantastični glumački trio zatvara Sarah Lancashire, čije ime mnogim čitateljima neće mnogo značiti, no onima koji su gledali Happy Valley značit će mnogo jer riječ je o jednoj od najboljih suvremenih britanskih glumica. Ovdje je zatičemo u ulozi koja kontrira onoj dobronamjerne policajke koja ju je proslavila i donijela dvije od tri dosad osvojene nagrade BAFTA.
Naime, igra bešćutnu kučku koja s naoko bezazlenom paž frizurom zapošljava i otpušta špijune u svojoj firmi te vješto kontrolira nevidljivu ruku špijunskog tržišta, a za to su joj većinom dovoljne tek izražajne oči i zagonetni osmijeh.
Cinično i romantično u isto vrijeme
A kad već spominjemo tržište, serija nije lišena ni ponekog podjebavanja na tu temu. “Mi smo kapitalistička, a ne ideološka organizacija”, podučit će u jednom trenutku gospođa Reed zdvojnu Helen, no ova ipak munjevito reternira: “Pa, kapitalizam jest ideologija.”
Uz sve verbalne i ine bitke troje glavnih protagonista, opakim stavom i jezikom pažnju uspijeva privući i ženski tandem profesionalnih ubojica Williams & Eleanor. Prva među njima, glumi je Ella Lily Hyland, jedna je od najproduktivnijih autorica budalastih one-linera u seriji (“kao da sam u jaslicama za duševno bolesne kriminalce”), a kako ni Eleanor (Gabrielle Creevy) ne zaostaje mnogo za njom, za sljedeći Božić sam si poželio njihovu samostalnu spin-off seriju.
Crne golubice bezgranično je cinična serija, no ono što ju čini slojevitijom i zanimljivijom nego što se na prvi pogled čini je romantičan i nježan sloj priče koji se krije ispod površine te predstavlja pokretački motiv za lik Helen koja se želi osvetiti onome koji je ubio čovjeka kojega je voljela, ali istovremeno i ograničavajući faktor za Sama koji želi prestati ubijati kako bi ponovno mogao biti s muškarcem kojega voli.
Zapravo je Sam taj koji se nalazi u emotivnom epicentru serije, vjerovati i navijati za njegov lik, čak i dok suznih očiju ubija koga stigne, mnogo je lakše nego za Helen čiji je lik sazdan na proturječnostima, pa je prema njemu mnogo teže izgraditi konzistentan odnos. No oboje pokušavaju naći način da se iskupe za greške koje su počinili, a božićni ugođaj daje tim težnjama primjereni kontekst.
Novi božićni klasik
Black Doves zapravo je pokazni primjerak Netflixove produkcijske biblije koja zahtijeva da gledatelja neprestano drži na samom cliffhangeru, da mu se ne dozvoli da skrene pogled s ekrana, da poput page-turnera priča piči sto na sat, da se zapleti umnažaju geometrijskom progresijom, neočekivani obrati obrću i okreću u nedogled, a vizuali svakog kadra oduzimaju dah.
Zapravo začuđuje kako je Bartonu uspjelo ispuniti sve nabrojane produkcijske obaveze i pri tome ne biti tako banalan kao većina filmova iz Netflixove filmske produkcije. On uspijeva udahnuti Crnim golubicama i dozu emocija i humanizma te božićnog filinga tamo gdje smo se tome najmanje nadali.
Pa smo jednako tako nenadano dobili na poklon novi božićni klasik koji će se k tome još i obnavljati, jer druga sezona već je bezecirana. Eto razloga više da se veselimo i sljedećem Božiću.
Izvor: Index