Skup “Pravda za Davida” / Foto: Mondo
Pitanje je da li su za policijske strukture oni građani koji po bilo kom osnovu ne pripadaju većinskoj zajednici, bez obzira po kom osnovu, građani drugog reda, koji valjda kao takvi ne zaslužuju zaštitu koju im garantuje ustav i važeći zakoni.
Praksa je nažalost, znatno drugačija od propisa i u slučajevima, kada su u pitanju pripadnici nacionalnih manjina.
Piše: Miljan Kovač
Na sastanku načelnika Policijske uprave Banjaluka sa ministrom unutrašnjih poslova Republike Srpske i direktorom policije, koji je održan 11. decembra, konstatovano je da je stanje bezbjednosti na području koje pokiriva ta uprava, bez obzira ne sve izazove, zadovoljavajuće.
Krajem ovog mjeseca ili početkom nove godine ministri i drugi visoki policijski zvaničnici održaće redovne godišnje pres-konferencije na kojima će nas informisati o stanju bezbjednosti.
Već sada se može očekivati da ćemo čuti pohvalne riječi kako je stanje bezbjednosti širom ove zemlje zadovoljavajuće, kako su policijske agencije profesionalno obavljale svoj posao, a pohvaliće se i brojem rasvijetljenih krivičnih djela.
Takve izvještaje, uostalom, slušamo redovno godinama unazad, tako da su više postali stvar tradicije, nego stvarnog i objektivnog informisanja javnosti.
Ako pogledamo takve izvještaje godinama unazad, vidjećemo da su gotovo identični i da se svode uglavnom na hvalospjeve čelnih ljudi policijskih agencija, iako iz dana u dan čitamo i slušamo vijesti o kriminalu, nasilju pa i ubistvima, uključujući i desetine ubistava u proteklih cca dvije decenije čiji počinioci nikada nisu otkriveni niti privedeni pred lice pravde.
Istovremeno, samo u proteklih godinu dana u Bosni i Hercegovini je zabilježeno više od deset slučajeva femicida. Iako su monstruozne ubice žena uglavnom iza rešetaka – pitanje kako onda neko može govoriti o dobroj ili čak zadovoljavajućoj bezbjednosnoj situaciji!?
Policija te (ne)čuva
Izvještaji o “zadovoljavajućoj bezbjednosnoj situaciji” policijskih zvaničnika, ipak ne doprinose povjerenju građana u rad policijskih agencija, bar ne onih koji su na svojoj koži osjetili taj “profesionalizam”.
Aktivisti i novinari koje policija nije zaštitila od napada huligana 18. marta prošle godine u Banjaluci, svakako se ne bi složili s onim čime se policija hvali.
Foto: DW
Policijska uprava Banjaluka tada je zabranila projekciju filma i diskusiju u organizaciji bh. Povorke ponosa, koja je trebala biti održana u zatvorenom prostoru, kao i prethodnih godina.
Zbog nastale situacije članovi organizacionog odbora su se okupili u prostorijama Transparency International u Banjaluci, ali ubrzo se pojavila policija. Tvrdili su da aktivistii moraju napustiti Banjaluku. Istovremeno se pred ovim prostorijama pojavilo tridesetak huligana s kapama, kapuljačama, metalnim šipkama i flašama u rukama. Fizički su napali aktiviste i novinare koji su se tu zatekli. Brutalno su ih tukli, dok su pripadnici policije koji su se sa dva vozila nalazili na licu mjesta sve mirno posmatrali.
Tek nakon što su preživjeli nasilje, pojavilo se još policijskih vozila koji su aktiviste prevezli do policijske stanice. Dok su napadači otišli svojim putem, napadnutima je rečeno da im se ne može garantovati bezbjednost i da je najbolje da napuste Republiku Srpsku. Napadači nikada nisu otkriveni, iako je bilo nekoliko saslušanja, bez ikakvih posljedica po huligane.
Među napadnutima bila je i aktivistica i novinarka Vanja Šunjić. Nakon onoga što je te večeri preživjela, njeno povjerenje u policiju teško da će vratiti ikakva zvanična ocjena o dobroj bezbjednosnoj situaciji.
Vanja Šunjić/Foto: Facebook
Smatra da reakcija policije nije bila adekvatna tu noć, jer policija ih je, kako kaže, iz sigurnog prostora (prostorije TI BiH) izvela na javni prostor, govoreći im da ih ne može zaštititi. Sjeća se kako se policija faktički povukla, a huligani napali.
“Službenici MUP-a bi po prirodi trebale biti osobe u koje imamo povjerenje, koje su prema važećim pravnim propisima entiteta i države BiH dužne osigurati javni red i mir, spriječiti svaki oblik nasilja i ugrožavanje života ljudi i koje će u takvim situacijama raditi najbolje u interesu onih koji su žrtve. No, ukoliko vam policijski službenik kaže da ne može garantovati vašu sigurnost, vi se u tom trenutku pitate šta je onda nadležnost tih ljudi i kome se zaista trebate obratiti za zaštitu”, priča za Impuls Vanja Šunjić.
Ono što joj, kako kaže, ostavlja gorak okus u ustima, jeste to što policijski službenici u RS mogu obezbjeđivati utakmice visokog rizika, političke skupove, političke proteste i kojekakve manifestacije u organizaciji vladajuće stranke režima, sa po nekoliko hiljada, pa i nekoliko desetina hiljada ljudi, a nisu mogli ili nisu htjeli odbraniti 20 ljudi od 30 huligana. Zbog svega sumnja da su pripadnici MUP-a RS bili instruirani tu noć od strane politike i režima. Ipak, osjeća se bezbjedno, ali bez povjerenja u policiju.
“MUP RS-a je posljednja instanca koja je garant moje bezbjednosti, sve dok imam saznanja da tamo rade homofobi, nacionalisti, službena lica, koja vrše nasilje nad ženama u svojim porodicama i u slučajevima nasilja u porodici postupaju neadekvatno, službenici koji padaju na SKY aplikaciji i uključeni su u trgovinu drogom i oružjem”, navodi Šunjić.
Motiv huligana koji su tu noć nasrnuli na ove ljude, bez sumnje je homofobija kao mržnja prema drugačijem. U istom bi se mogao tražiti i uzrok neprofesionalnog odnosa policije u ovom slučaju. Teško je i zamisliti da policija nekome otvoreno kaže da ga ne može zaštititi, a u ovom slučaju se to nezamislivo ipak desilo.
Od predrasuda do diskriminacije
Naši sagovornici nemaju dileme da je razlog upravo u tome što se radi o nečemu što je u ovom društvu manjinska zajednica i aktivistima koji se zalažu za prava pripadnika te zajednice. Uostalom dio je to, nažalost, opšte atmosfere u ovdašnjam društvu. Ne treba zaboraviti da napad na ove aktiviste nijedan političar nije osudio, dok je dio medija pod uticajem aktuelne vlasti čak aktivno i prije napada širio atmosferu linča, a sam napad su pokušali predstaviti u potpuno iskrivljenom svjetlu.
Pitanje je da li su za policijske strukture oni građani koji po bilo kom osnovu ne pripadaju većinskoj zajednici, bez obzira po kom osnovu, građani drugog reda, koji valjda kao takvi ne zaslužuju zaštitu koju im garantuje ustav i važeći zakoni.
Praksa je nažalost, znatno drugačija od propisa i u slučajevima kada su u pitanju pripadnici nacionalnih manjina.
O tome svjedoči i poznati aktivista za prava romske zajednice Dervo Sejdić, član Vijeća nacionalnih manjina Federacije BiH.
Dervo Sejdić/Foto: Udar
Problem je, tvrdi, u stereotipima, odnosno predrasudama, a koje se kreću do nivoa diskriminacije. Kaže da je prije desetak godina radio na jednom istraživanju u saradnji s Atlantskom inicijativom. U tom istraživanju je konstatovano da policijske agencije imaju poseban aršin u pristupu romskoj zajednici, a to se odnosi i na pravosudne organe.
Poražavajuće je, konstatuje Sejdić, da se situacija od tada uopšte nije promijenila.
“Kako ja to najlakše i najjednostavnije opisujem – Ako se u blizini romske mahale desi nekakav slučaj krađe, provale, prvo što će uraditi policajci će doći u romsku mahalu i raspitivati se.
Ja neću reći da i pojedinci iz romske mahale se ne bave kriminalom, kao i pripadnici svakog drugog naroda, ali to ne znači da se kompletna romska zajednica bavi kriminalom i da je kriminogena” kaže Sedjić za Impuls.
Na taj način je, tvrdi, napravljen i kontraefekat pa je činjenica da je i romska zajednica zatvorena za saradnju s policijskim agencijama i policijskim službenicima. “Problem je što niti policija vjeruje Romima niti Romi imaju povjerenja u policiju”.
Poboljšanju situacije svakako bi doprinijelo, ako bi u policijskim strukturama bilo više pripadnika ove zajednice.
Sama činjenica da to što je jedan Rom prošle godine postao pripadnik MUP-a RS, bila vijest koju su mediji prenosili kao senzaciju, dovoljno govori o tome koliko su pripadnici jedne od najvećih manjinskih zajednica uključeni u institucije.
Pozitivan primjer je Tuzlanski kanton. Kako navodi Sejdić, u Tuzli ima više policajaca romske narodnosti čak i viših inspektora.
Sejdić, koji je i sam bio milicioner u vrijeme SFRJ, naglašava da to ne znači da je on bio zadužen samo za romsku zajednicu, jer policajac koji profesionalno obavlja svoj posao mora da se u skladu sa zakonom jednako odnosi prema svima. Ipak uključenost pripadnika zajednice u tu instituciju, može ozbiljno uticati na više povjerenja manjinske zajednice u policiju.
Diskriminacija na sudu
Nisu samo u pitanju bezbjednosti diskriminisani pripadnici manjinskih zajednica. Nejednak tretman organa bezbjednosti evidentan je i prema onima koji nisu po volji aktuelnoj vlasti. Posljedica je to, smatraju naši sagovornici, politizacije policije, koja često svoju profesionalnu obavezu mijenja službom političkim centrima moći.
Aktivisti grupe “Pravda za Davida”, koji traže da krivci za monstruoznu smrt Banjalučanina Davida Dragičevića budu izvedeni pred lice pravde, još od marta 2018. godine kada je tijelo ovog mladića pronađeno u centru grada, navode da su često bili meta neprofesionalnog ponašanja policije.
Članovi ove grupe, koja je organizovala i masovne proteste u Banjaluci, često su privođeni, praćeni, maltretirani, a protiv njih su podnesene stotine prekršajnih i više krivičnih prijava, za koje se nakon godina povlačenja po sudovima ispostavlja da su bile neosnovane. U nekim slučajevima sud je donio presude da je policija na nezakonit način potiv ovih ljudi prikupljala dokaze.
Ozren Perduv, jedan od vodećih aktivista ove neformalne grupe, 27. januara naredne godine očekuje novo ročište po tužbi koju je 7. jula prošle godine podnio protiv Republike Srpske zbog diskriminacije koju je vršio MUP RS.
Ozren Perduv/Foto: Printscreen
“Policija je protiv mene podnijela desetine prekršajnih naloga i jedan krivični. Lišavali su me slobode, ne znam ni ja više koliko tačno puta. I sve to je palo na sudu. Baš sve. Ovim postupkom želim prije svega jednu moralnu satisfakciju da postignem, pa onda sve drugo. I nadam se da će pravosnažna presuda u moju korist značiti generacijama koje dolaze”, kaže Perduv za Impuls.
Ne osjeća se bezbjedno ni kao aktivista ni kao građanin, jer nema povjerenja u policiju u čijim redovima su, kako tvrdi, “ oni koji čine najteža kriminalna djela i pri tome uživaju punu zaštitu”.
Vijeće Evrope: Zabinjavajući primjeri policijske torture u BiH
Bosna i Hercegovina je još 2008. godine ratifikovala Protokol uz Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Bez obzira na to nalazi Evropskog komiteta za prevenciju torture i nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja (CPT), sačinjen prije tri godine, navodi konkretne primjere torture koju sprovode policijski službenici i zatvorski stražari u BiH. U ovom izvještaju koji je Vijeće Evrope objavilo i uputilo domaćim vlastima navodi se da je delegacija u Federaciji BiH zaprimila brojne navode o zlostavljanju zatvorenika udaricma nogama, rukama, ali i bejzbol palicama, te električnim kablovima. Zabilježeni su čak primjeri silovanja pomoću palica… Istaknuto je i da je veći broj zlostavljanja zabilježen u redovima policije Kantona Sarajevo. Kao nešto bolja navedena je situacija u Republici Srpskoj.
Foto: Fokus.ba
Posebno zabrinjava to, naveli su iz Evropskog komiteta, da se kod mnogih zatvorenika koji su doživjeli torture ne istražuje porijeklo povreda. Navedeno je u ovom izvještaju i da su uslovi prostorija u kojima se privode osumnjičene osobe, primjerice, u Mostaru potpuno neprikladni, dok je u Banjaluci zabilježeno da su osumnjičeni prenoćili u kancelarijama policijskih službenika.
Na ove nalaze CPT pozvao se i američki State Department u izvještaju o ljudskim pravima u BiH za 2023. godinu iz čega je vidljivo da značajnog napretka nije ni bilo.