Foto: Narodno pozorište Republike Srpske
Pozorište, onda kada ispunjava svoju misiju, traži pažnju. I to je sve što mu je potrebno. Za potpuni pozorišni ugođaj nije nužno veliko teatrološko predznanje. I to je jedna od njegovih osnovnih prednosti.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Na društvenim mrežama, različiti ljudi čije se djelovanje percipira kao uticajno, šalju nam brojne poruke, preporuke i savjete, koji se mahom svode na to koju kremu koristiti, kako vježbati, a prije svega šta kupiti. Logično, jer su postali_e ključni saveznici i saveznice konzumerističke kulture i njihovi, često najvažniji oglašivači. Uz izuzetke koji imaju društvenu odgovornost pa između dvije pomade pošalju i neku poruku aktivističke prirode, rijetko ćemo osobe koje imaju po sto hiljada pratitelja_ica vidjeti kako preporučuju neku knjigu, osim kada je riječ o trivijalnoj literaturi. Na zidovima njihovih instagramski dotjeranih stanova knjige se najčešće ne nalaze, kao ni slike, osim ako nisu reprodukcije kupljenje u Ikeai na metar. Onako kako nas vode kroz svoju „jutarnju rutinu“ (tu valjda omiljenu sintagmu Instagrama današnjice) i oblačenje, pokazujući nam i tufere nakon skidanja šminke, neće nas povesti kroz ulazak u neko pozorište. Zato što pozorište iziskuje vrijeme, koncentraciju i posvećenost. Ne nudi instant efekat sjaja na licu kao što to omogućuju skupi kozmetički tretmani, a za sjaj u duši svakako nema dovoljno vremena niti je tržišno interesantan.
Pozorište, onda kada ispunjava svoju misiju, traži pažnju. I to je sve što mu je potrebno.
Za potpuni pozorišni ugođaj nije nužno veliko teatrološko predznanje. I to je jedna od njegovih osnovnih prednosti. Poželjno je svakako poznavati svjetsku dramsku literaturu radi ličnog boljeg razumijevanja konteksta i poruka, određenih referenci na druga djela… ali za uzbuđenje koju umjetnost teatra kada je istinska stvara u publici, zaista nije neophodno znati sve razlike u poimanju „četvrtog zida“ na primjeru Brehta i Stanislavskog.
Da li pozorište može zaustaviti rat
Nakon vrhunskog teatarskog iskustva nema ravnodušne publike. Kada nešto ne razumijete i potrebno vam je jako mnogo objašnjenja zašto je odgledano istovremeno i genijalno, ne brinite se, nije do vas. Naprosto nije genijalno. Mada živimo u doba kada se genijalnost najlakše proglašava.
Znanje o pozorištu je važno možda i najviše iz ovog razloga – da vam niko ne može manjak vlastitog talenta i vizije zabašuriti u nešto što je nerazumljivo. Zbog toga je iznimno važna mjerodavna pozorišna kritika i kritika umjetnosti općenito. Ona nije samo korektiv pozorišnim umjetnicima i umjetnicama nego i način njegovanja te profiliranja publike.
U tom istom društvu gdje nam pažnja traje koliko i story na Instagramu, a sredstva za plaćanje eventualnih kritičara_ki se preusmjeravaju na hiperprodukciju medijskih sadržaja bez naslova i smisla u tekstu, kritike nema. Zato i u pozorišnim kućama često caruje hiperprodukcija. Predstave koje će igrati jednu sezonu smjenjuju se nesvakidašnjom brzinom kao da živimo u produkcijskoj zlatnoj eri, a razlog tome najčešće možemo pronaći u nedostatku repertoarske vizije, znanja ili želje za kreiranjem ozbiljnog repertoara koji će biti obilježen tokom sezone barem jednom predstavom koja nam možda neće promijeniti život, jer previše bi to bilo očekivati od pozorišta, ali hoće promijeniti ili barem pokrenuti nešto u nama.
Foto: Nardono pozorište RS
Nedavno je dramaturginja i pozorišna rediteljka Milena Bogavac na novinarsko pitanje – da li pozorište može zaustaviti rat odgovorila – ako i ne može, mora da pokušava! Ako prestane da pokušava, više ne treba da postoji.
Nije se slučajno dogodilo da su nakon ratova devedesetih pozorišni umjetnici i umjetnice bili prvi koji su počeli odlaziti jedni drugima, ne ovisno o tome što su ne svojom voljom bili na suprotnim stranama, srećući se i sarađujući sa kolegama, vraćajući se svojoj nekadašnjoj publici i stvarajući novu. Pozorište je mjesto povezivanja i prostor prevazilaženja barijera. Ono nas, donoseći nam svijet, život, iskustva, traume i tragedije drugih ljudi, uči empatiji.
Mnogi će reći da u savremenim društvenim okolnostima, u prvom redu zbog finansijskih limita, teško možemo očekivati da pozorišni umjetnici_e mogu krenuti u jedan pozorišni proces s namjerom da zaustave rat, mijenjaju svijet ili barem nečiji život, ali bi istovremeno odgovornost trebala biti imanentna takvoj vrsti profesionalnog djelovanja i izbora.
U specifičnim kulturama kakva je južnoslovenska, opterećena viškom istorije i brojnim kolektivnim i ličnim traumama, jedna pozorišna predstava može biti i više od pozorišta, može imati predskazujuću ulogu pa i njenim protagonistima doslovno promijeniti život.
Takva je bila „Sveti Sava“ po tekstu Siniše Kovačevića u režiji Vladimira Miličina pred rat postavljena u zeničkom pozorištu.
Nedavna neprimjerena reakcija na postavljanje predstave Zlatka Pakovića u istom pozorištu bila je i prilika da se sjetimo tih nesretnih dana prošlosti, ispunjenih specifičnim sinhronicitetima i činjenicom da živimo u društvu u kojem ova predstava i dalje traje.
O moći pozorišta i važnosti ispravnog doživljaja njegove misije najbolje govore reakcije na predstave koje nisu po mjeri političkih moćnika ili određene društvene zajednice koja se ne slaže sa onim što se na sceni prikazuje. Da je beznačajno, kako se ponekad želi predstaviti, pozorište ne bi bilo percipirano kao opasnost. Zato je tokom teatarskih procesa važno imati na umu njegovu snagu. I ulaziti u njih kao da im je krajnja namjera da zaustave rat.
Kada je drugačije, a počesto tako bude, od izbora teksta, do režije i podjele, pitam se da li je u publici neko ko je prvi put došao u pozorište. I kada će ponovo tamo otići.
Upravo o tom prvom gledalačkom iskustvu treba razmišljati. I odgovornosti koju umjetnici_e teatra imaju pred onima koji ne znaju da nije svaka predstava ona koja mijenja, ali da će zasigurno doći ona koja će opravdati odlaske na osrednje, tokom potrage za specifičnim umjetničkim doživljajem.
Formativno pozorišno iskustvo
Prvi put sam predstavu za odrasle gledala kada mi je već bilo osamnaest godina. Prije toga je bio rat, a ja sam i tokom i nakon njega živjela tamo gdje pozorišta nije bilo.
Prethodno sam gledala predstave za djecu kojima nisam bila fascinirana, kao što nisam ni danas kada na njih odlazim zbog vlastite djece.
Moja prva teatarska iskustva vezana su za Banja Luku. Prva posjeta desila se u vrijeme Teatar festa u Narodnom pozorištu Republike Srpske. I prva predstava koju sam u životu pogledala bila je „Maj nem iz Mitar“ po tekstu Vide Ognjenović prema kojem je nastala i istoimena TV drama. Ne sjećam se ko je režirao predstavu. A i kako bih kada je bilo prije skoro trideset godina.
Tekst se bavi Crnom Gorom iz vremena kada je bila kraljevina i kada su mnogi ljudi odlazili u potrazi za boljim životom. U predstavi pratimo grupu Crnogoraca na brodu za Ameriku kako pokušavaju naučiti engleski jezik i američke zakone.
Sve mi je bilo smiješno i gorko. Zbog istorije koja se uvijek ponavlja. Zbog tadašnjih iskustava svježeg poraća i čestih odlazaka naših ljudi kojima je mir bio isto što i iznevjerena očekivanja. Ali bilo je u toj predstavi ili u ukupnoj atmosferi pozorišta nešto što će učiniti da godinama skoro pa ne izlazim iz njega.
U to vrijeme banjaučko pozorište je imalo jednog glumca koji je završio akademiju, Željka Stjepanovića, koji će tada postati direktor. Akademija umjetnosti tek je osnovana. Slađana Zrnić, Nikolina Jelisavac i brojni drugi talentovani mladi ljudi, koji su već bili angažovani u pozorištu, tek će postati brucoši na glumi.
Pozorište je u to vrijeme najčešće bilo prepuno. Gostovanja su bila česta i mimo Teatar festa. I ne dodajem prošlosti zato što je prošlost sjaj, nego se sjećam predstava koje sam gledala sjedeći na podu, ili stojeći na jednoj nozi doslovno. Često su gostovala beogradska pozorišta pa sam imala privilegiju gledanja onih koji su obilježili teatar upokojene zemlje i koji više nisu s nama poput Danila Bate Stojkovića, Nede Arnerić i brojnih drugih značajnih glumaca i glumica.
Sjećam se jednog Teatar festa i predstave „Tetovirane duše“ Gorana Stefanovskog. Ne sjećam se koje je pozorište izvodilo i u čijoj režiji.
Takođe se, kao i tekst Vide Ognjenović, bavila problemima emigracije.
Nisam od ljudi koji pamte i prepričavaju replike iz filmova i predstava ili citate iz knjiga, ali jednu ću, iz te predstave, pamtiti i kad me ne bude.
Nakon loše hirurške intervencije estetske prirode, žena je prinuđena da ode na još jednu kako bi se sanirala šteta uz komentar – siromah uvijek plaća dva puta.
Na vlastitom primjeru sam se uvjerila u bezuslovnu tačnost ove tvrdnje.
Profesor Higgins i Liza Doolittle kao ključne tačke pozorišnog pamćenja
Nedavno sam se pitala kako je moguće da nakon Banja Luke više nikada nisam imala priliku pogledati „Pigmaliona“ Georgea Bernarda Shawa. Mislim da u posljednjih dvadeset godina nije postavljen na sceni nekog od sarajevskih pozorišta.
Ali sam se tada nagledala za tri života, sa Đorđem Markovićem i Ljiljanom Čekić u maestralnim ulogama profesora fonetike Henryja Higginsa i cvjećarke, njegove učenice, Elize Doolittle u režiji Jovice Pavića. Izvedena je sto puta, uvijek pred punom salom, ali je taj uspješni pozorišni život predstave prekinut zbog bolesti Đorđa Markovića.
Ne znam kakav bi moj doživljaj banjalučkog „Pigmaliona“ bio sa današnjim gledalačkim iskustvom, ali u tome i jeste magija pozorišta i njegovih zakonitosti. I šta god da nam budućnost donosi uz intervencije vještačke inteligencije, iskustvo gledanja stvarnih ljudi na sceni koji nam u određenom trenutku donose magiju, neće moći ni jedno savremeno pomagalo ni virtuelna realnost nadomjestiti.
Jedina predstava koju sam više puta pogledala od „Pigmaliona“ bila je „Komadant Sajler“, takođe u Banja Luci, po Mihizovom tekstu i sa Tihomirom Stanićem u glavnoj ulozi.
Gledala sam je šesnaest puta. I ko zna koliko bih još da se nisam iz Banja Luke odselila kako bih, između ostalog, mogla studirati komparativnu književnost koje u Banja Luci tada nije bilo, i još dublje zaroniti u jedini svijet koji me je tada zanimao.
Pokušavam zamisliti danas neko dijete koje pohađa četvrti razred srednje škole koje šesnaest puta gleda istu predstavu. Ili barem jednom predstavu o ideološkim besmislenostima i fašističkom i nacionalističkom fanatizmu, te rušenju cijelog svijeta čovjeka koji sazna da je njegovao mržnju prema onima kojima rođenjem pripada.
Takve predstave zaista prave promjene, ne samo u životu nekadašnjeg pozorišnog fanatika.
Ovakve predstave su prst u oko svima koji su zagrnuti vlastitom predodžbom o privilegovanosti na osnovu porijekla, za koje se, u slučaju nesretnog Sajlera, ispostavi da nije ono koje je mislio da jeste. Što cijeli koncept naših podjela koje se posvećeno njeguju obesmišljava.
Foto: Pixabay
Pozorište i nešto drugo
„Pozorište i život su jedno te isto i nisu jedno te isto. Sastavljeni su od istih sastojaka, pa ipak pozorište ne bi postojalo kao oblik da se nije dogodilo nešto drugo“, rekao je Peter Brook.
O tom drugom razmišljam kada sebi postavljam pitanja o važnim pozorišnim iskustvima u zreloj gledalačkoj dobi, o predstavama koje su u vlastitoj memoriji žive poput onih iz mladosti i koje su pokrenule neke važne procese u meni i ljudima s kojima dijelim jednaku strast prema pozorištu.
Iako mnogi tvrde da je „Majstora i Margaritu“ nemoguće uspješno teatarski uprizoriti, uvjerena sam da je to litvanskom reditelju Oskarovasu Koršunovasu pošlo za rukom. Ne znam zbog čega, ali sam je propustila svojevremeno prilikom izvođenja na MESS-u i „stigla“ je neke davne godine u okviru pratećeg programa dodjele Evropske pozorišne nagrade u Torinu. Na svu sreću neke dobre predstave ne mogu nas mimoići. Nevolja je što isto važi i za one koje to nisu.
Jedna od predstava koju u svakom smislu možemo posmatrati kao onu koja stvara promjenu je „Hipermnezija“ Selme Spahić, rijetko uspio dramski teatar koji objedinjuje iskustva glumaca i glumica sa prostora bivše Jugoslavije. Nastala je u produkciji Hartefakt fonda i Bitefa. Kroz lične priče osmoro glumaca i glumica iz Sarajeva, Beograda i Prištine prikazana su traumatična iskustva iz devedesetih koja su obilježila živote ovih mladih ljudi, tada djece.
„Hipermnezija“ je potvrda važnosti pričanja intimne istorije, čije upoznavanje doprinosi boljem razumijevanju besmisla koji se dogodio na kolektivnom istorijskom planu.
Predstava koja se pamti a koja takođe može biti pokretač promjene i pokušaj da putem prošlosti bolje razumijemo sadašnjost te to zbog čega su emancipatorske prakse bile življe među generacijama naših pretkinja, partizanki, nego današnjih djevojaka, je predstava „Tri zime“ po tekstu jedne od najznačajnijih evropskih dramskih autorica Tene Štivičić, u režiji Ivice Buljana i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Ennio Flalano je rekao da pozorište osvjetljava našu biografiju, kaže nam ko smo, šta smo, šta osjećamo u određenom periodu našeg života. Potvrdu toga doživjela sam zahvaljujući Čehovljevom „Galebu“ u produkciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, reditelja Tomija Janežića sa nevjerovatnim Borisom Isakovićem i Jasnom Đuričić u glavnim ulogama.
Gledala sam je na MESS-u 2013. godine kada je osvojila grand prix festivala.
Riječ je o predstavi koja traje gotovo sedam sati tokom kojih ne poželite da se završi i koja uz vrhunski tekst, maestralnu glumu i režiju rasvjetljava univerzalne i očigledno vječne probleme čovjeka.
Pokušavala sam pronaći neku jasnu vezu između predstava koje sam navela i mogla bih na silu navesti neke zajedničke karakteristike. Uglavnom je riječ o klasicima, pa bi se onda dalo pretpostaviti moje isključivo davanje prednosti djelima starih majstora što ne bi bilo do kraja tačno.
Ono što ih u gledateljskom iskustvu povezuje je trenutak u kojem su pogledane. U kojem zahvaljujući glumcu_ici, sceni i publici nastaje čarolija dovoljna za kreiranje promjene. Onda kada smo mi dovoljno otvoreni i spremni da nas ta promjena ponese. Da u pozorištu vidimo strast, posvećenost i radost igre, dobijemo ponešto od onoga što nam je uskraćeno u životu jer tamo nema režije.
Da nam sva današnje besmislice, kao i teror sa društvenih mreža postanu manje važni. Jer je pozorište, onda kada je dobro, život, a društvene mreže su samo njegovo oponašanje.