‘Twisters’
‘Twisters’ nije u potpunosti ni nastavak, niti prerada filma ‘Twister’ iz 1996., ali može u određenoj mjeri proći kao i jedno i drugo.
Godine 1996. ljudi su izgleda hrlili u kina da gledaju destrukciju. Film s daleko najvećom zaradom te godine bio je “Independence Day” u kojemu se Will Smith bori protiv vanzemaljaca koji uništavaju naš planet, dok je drugi na tom popisu bio “Twister” u kojemu vremenske neprilike uništavaju mala mjesta u Americi. Film je režirao nizozemski redatelj Jan de Bont kao svoj drugi uzastopni blockbuster nakon što je samo dvije godine ranije sjajan uspjeh postigao svojim prvijencem “Speed”, i to prema scenariju Michaela Crichtona koji je u tom razdoblju postao vrućom robom nakon što je Steven Spielberg prema njegovom romanu snimio rekordersku pustolovinu “Jurassic Park”. Crichton i Spielberg obojica su producirali “Twister” zgrnuvši još jedno brdo love jer im tada nitko nije mogao stati na put.
S obzirom na zaradu od pola milijarde dolara, teško se ne upitati kako to da neka vrsta nastavka ove unosne koke nije uslijedila u razdoblju kraćem od gotovo trideset godina. Naravno, filmova o olujama nije nedostajalo i uglavnom su bili grozomorni. Sjeća li se još itko primjerice debakla “Geostorma” ili pak lanjskog “dosadnog Twistera za siromašne” zvanog “Supercell”? No, ponovno u produkciji Spielberga i njegovog Amblin Entertainmenta, ovog puta u režiji Leeja Isaaca Chunga koji je pozornost na sebe skrenuo za Oscar nominiranom nezavisnom dramom “Minari”, tornada se u velikom stilu vraćaju u multiplekse sa “Twisters”, nečime što nije ni nastavak, niti remake izvornika, ali može u određenoj mjeri proći kao i jedno i drugo.
‘Twisters’ (foto: Melinda Sue Gordon/ Universal Pictures)
Osim što je ultra glupo naslov “Twisters” prevesti kao “Twister 2”, jer riječ smo i dalje ostavili na engleskom jeziku, samo smo njenu množinu zamijenili znamenkom, taj potez je i deceptivan jer daje naslutiti da je u pitanju izravni nastavak originala, što nije slučaj, kao što smo već utvrdili. Nova priča donosi nove junake i scenarij koji je toliko slab da ga gotovo ni solidan režiser niti karizmatična glumačka postava, pa čak ni doista uzbudljive sekvence oluja (premda s previše CGI-ja) ne uspijevaju spasiti od rupa ili utvrđivanja očitoga ili često neslušljivog country popa ili pak iritantnosti i neuvjerljivosti zbog koje gledatelj više puta biva primoran okrenuti glavu od platna. Ali ipak, na koncu svi nabrojani elementi odnose pobjedu jer su povezani nekim staromodnim šarmom uradaka iz devedesetih u razdoblju kad nostalgija za tim razdobljem postaje jednim od vodećih agregata zarade u Hollywoodu.
Priča je, dakle, blesava. Studentica Kate Carter (britanska glumica Daisy Edgar-Jones koja nakon adaptacije hit romana “Where Crawdads Sing” dobiva priliku iskušati još jedan drugačiji američki naglasak) u Oklahomi predvodi ekipu vršnjaka koja u početnim minutama pokušava “ukrotiti” tornado, no na koncu te eskapade ostaje bez nekoliko prijatelja koji smrtno stradaju u oluji, zbog čega ona osjeća krivnju i zapošljava se kao meteorolog u New Yorku. Pet godina kasnije tamo je pronalazi njezin bivši kolega Javi (pjevač i glumac Anthony Ross, gledali smo ga lani – nažalost – u “Transformerima“) koji je nakon kratkog natezanja nagovori da pođe s njim nastaviti istraživati te destruktivne prirodne pojave kako bi pomogli ljudima iz njezinog bivšeg susjedstva da što manje stradavaju i gube imovinu u pijavicama.
No znanstvenici nisu jedini koji naganjaju oluje. Tu je i Tyler Owens, YouTube senzacija koji uživo prenosi svoja naganjanja tornada praćen skupinom otkačenjaka i preplašenim britanskim novinarom (Harry Hadden-Paton) koji o njemu piše članak. Tylera igra Glen Powell, čovjek kojemu je ovo treće ovogodišnje ukazanje na velikim platnima nakon romantične komedije “Anyone But You” te sjajne uloge u “Hit Man” Richarda Linklatera u kojoj je uspio pokazati i svoj široki raspon, a ne samo neupitnu urođenu karizmu. Sve upućuje na to da će Powell postati sljedećom velikom zvijezdom Hollywooda i da na taj trenutak nećemo čekati dugo. Štoviše, ostvari li “Twisters” planirani uspjeh na blagajnama, a čini se da hoće, upravo bi se ovaj trenutak mogao pokazati prijelomnim u njegovoj karijeri.
Kako to već u filmovima biva, ništa nije onako kako se čini, pa se oni za koje smo trebali misliti da su dobri momci pokazuju seronjama, a zločesta ekipa otkriva svoj šarm i plemenito srce dok za to vrijeme štale, kuće, vozila i ljudi lete u zrak i konstantno nestaju u zračnim kovitlacima u uzbudljivo režiranim jurnjavama i scenama nevremena, a kemija između dvoje protagonista postaje opipljiva unatoč činjenici da im u 2024. godini scenarij ne daje ni priliku za poljubac. Zanimljivo je da se u svem tom zastrašivanju prirodnim silama uopće ne spominju klimatske promjene, što djeluje pomalo zbunjujuće jer Chung kao čovjek koji se proslavio pričom o azijskim imigrantima ne djeluje poput redatelja koji bi snimao film za publiku koja ne vjeruje u globalno zatopljenje, sluša bro country i puca u gajbe Bud Lighta, a “Twisters” hoda po tankom rubu oko podilaženja upravo toj demografiji.
No, kao što rekosmo, ovaj film ima dovoljno iskupljujućih elemenata koji su dostatni da pokriju i njegove najveće mane. Ocjena mu pleše negdje između 6 i 7, pa ćemo u duhu prijateljske naklonosti pokloniti tu sedmicu, iako se možda pokaže da će nam radnja ovog filma u rekordnom roku ispariti, ili prikladnije, prohujati s vihorom.
Ocjena: 7/10
(Universal Pictures Warner Bros. Pictures & Amblin Entertainment, 2024.)
Piše: Ivan Laić/ Ravno do dna